Fra Ma Fu 2018

Vu plavem trnacu

  Reportaže Franje Martina Fuisa         Franjo Martin Fuis         25.08.2019.
Vu plavem trnacu

Krapina, 11-13. srpnja.

Evo me u selima, slatke kajkavske “popevke”, dobrog zagorskog vina, i kletima “zbitim od blata i škopom pokritih”. Sajmovski su dani pa su bijele vijugave i glatke ceste pune ljudi, krava i kola. Sve odlazi u Sv. Križ. Po obroncima u jarkom zelenilu strše kleti, snopovi žita i vinogradi. Pozdravlja ih vedro svježe jutro puno sunca, koje se razlijeva sa vrhova u dolinu. Veliki je dan u Sv. Križu.

U mirisu jeftinih kobasica i verglaškoj svirci prodaje se blago, udaraju ruke o ruke i pije se “likovo”. Čak i siromašni čižmar iz Krapine, Petrovskog ili Đurmanca, koji je na štapu donio par čvrstih “škornja” ili “šolni” ne propušta da za svaki par ne održi obilno “likovo”. To je već blagoslovljeni običaj siromašnog Zagorca, koji navadja hiljadu razloga zašto neće iz Zagorja da se raširi, samo ne onaj pravi: - koji mi je sentimentalno raspoloženi polupijani starčić Imre rekao - “da mu je žal ostaviti gorice i klet” i “lublenu negovu zagorsku zemlu, gdi tak puno vinčeka rodi”.

— Naj sem siromaček! Pa gda je Zagorec bil bogatuš. No gda bu vinceka, popevke i dobrih ludi, ne bumo vumirali z gladi. Bogek bu nekaj dal...”

A “Bogek” je dal svega. dao je vinčeka, dao je dosta popevke, ali je dao i ljudi - mnogo ljudi na male iscrpljene komadiće zagorske grude.

Ljeto je. Jedno drvo raste u polju i zuri prema nebu. To drvo raste i baca sjenu. Tamo gdje drvo raste - zemlja je Jožekova; u jutro sjena od krošnje pada na zemlju susjeda Martina Košeka, a na večer ta ista sjena prelazi preko polovice posjeda “kume Bare”. Putuje sjena jednog uspravnog no malog zagorskog drveta i preko dana prevaljuje po tri međaša zagorske zemlje. Ima u tim zbitim međašima, u “popevkama” jednog siromašnog naroda, koji polako umire i propada, nešto zbog čega bi čovjek svaki čas mogao zaplakati. A on, zemljin čovjek iz kletih i goricah, pjeva:

Došel bu došel
Sveti Martin
Vino bu krstil
Ja ga bum pil

Kume moj dragi
Daj se napi
Dugo nas ne bu

Daj se ga vži...

 “Ne bu nas dugo”... Tipično nešto što iz duše njegove izbija. Sugestija tihog umiranja uvukla se u njegovu dušu i on pjeva samo one pjesme, koje u svom veselju nose tugu, žalost za nečim i čežnju za smirenjem:

Jednog dana, mogel bi reć

Samrt bu prišla, ne bu nas već...

Pod Strahinjščicom, Golešom i Brezovicom umire dobri seljački narod. Neprimjetno propada iz dana u dan utapljajući svoju bol u pjesmi i vinu....

Ostavivši Sv.Križ lutam dalje krajem u kojem je nestalo narodne nošnje, lijepih narodnih hrvatskih običaja, a i slatki “kaj” gubi se, miješa i nestaje. U Macelju, koji tvrde mnogi da je granica Zagorja, pjevaju ptice. Šumoviti vrhovi osvježuju oči i stvaraju neki blagi patos jednoj nepreglednoj nevolji stradavajućeg čovjeka.

Tiho žamori Krapinica kroz Krapinu. Tiho i sjetno kao tugaljiva “popevka” sve dalje nekud u ravnice.

A tamo, pod Čeh-Leh-Mehovim gradom, gdje u 10 godina nije sagrađena ni jedna nova kuća, gdje se Krapinicu naziva šaljivo “Krampašnicom”, gdje kolaju još uvijek legende o tri brata Slavjana, o njihovoj kolijevci “slavjanskog naroda” i nevjernoj sestri Vilini, koja kuka u zidovima staroga grada - spavaju dobri stari “cehovi” i pod spomenikom velikog Gaja zaboravljaju ljudi sami na sebe. Još uvijek šalom raspoloženi Krapinčani prepričavaju davne priče “o krapinskom sucu i načelniku o jus gladii”, kojim su nekoć osudili raka na smrt sa utapljanjem - i vode tihu jednu borbu za opstanak.

 Krapina

Dok uzalud sanjaju o jednoj bolnici muž im smireno “vumire pri hiži, jer nema penez i vole da se pela vu Zagreb ili Varaždin”. “Rajše prije tu doma vumreti”.

Svakim danom Krapina sve više pripada prošlosti. Kao da je sve manja, sve neznatnija. Ni velike stare zasluge, ni slavna historija ne pomaže u tom odlaženju “kad su dignute ruke sa nje”. A oni, srcem Krapinčani, što davno već, davno u svojem srcu nose jednu veliku ljubav za sve te nevoljne kućice bez života, ali sa toliko srca i duše, smiruju se polako u svojoj boli i, prilagođivajuć se tihom bolu svog seljaka, pjevaju u nekom blaženom raspoloženju:

“...Vu plavem trnacu
Mi hiža stoji,
Od zelenih veja
Je videti ni...”

Pjeva se ta pjesma u rijetkim priredbama, u kakovom kutiću gdje pojedinici uz “kupicu” skrivaju svoju bol od drugih ili žele rastužiti koje srce - “kakovog nema nigdje na svijetu i koje se rodilo samo u kolijevci Slavjana” kraj “Krampašnice” i bilo odnjihano bajkama o Čeh-Leh-Mehu i sestri Vilini...”

Prolaze dani nad “srcem Zagorja” i opliću ga mrežom zaborava. Znadu to Krapinčani. Naučili su samo na neostvarivanje svojih težnja, pa im je to prešlo u krv...

Prolaze dani...

 * * *

Nedjeljom je nekada svirala glazba na trgu u Krapini. Danas više ne. Dobri “dedek” - kako nazivaju Krapinčani spomenik Gaju - gleda u poluprazan trg, na kom su se u sjeni kestenja sklonili sladoledari i prodavači voća čekajući čeznutljivo na mušterije, koje ne dolaze...

Ulice brzo opuste. Ljeto je. Seljaci napune crkvu za vrijeme mise a dođu i Krapinčani ali na “svoju” misu, a onda kad zvona odzvone podne, sve se nekuda razbježi.

Dok je vruće ohlađuju se ljudi kupanjem u Krapinici, ali kad suton padne nestaje života i tamo. Sva mlađarija se nekuda izgubi - po parkovima, zabitim kutićima koji mirišu po ljubavi i prošlosti ili rijetkim igrankama.

A starodrevni Krapinčani? - Subota i nedjelja je njihova. “Kod Fanike” i “Terezike” je nešto življe tada. Kod “Terezike” slavi se - u tom “hrvatskom salonu” - ljepota zagorskog “vinčeka” i hrvatska ljubav, a kod dobrodušne Fanike porijeklo svih Slavjana i porijeklo čovjeka uopće... Nekada su se gore u starome gradu održavali sastanci “starogradskih vitezova” kod “štamtiša”. Sada se osjeća neka potištenost u njihovim redovima. Ostavio ih je i otišao na vječni počinak jedan njihov dobri stari drug... A srce Krapinčana je tako osjetljivo.

Nešto tako bliskoga Zagrebu ima u svim tim srcima “čistokrvnih” Zagoraca koji se ponose sa svojim moćnim cehovima, velikim Gajem i “krapinskim čovjekom”. Nešto toploga “purgerskoga” živi u tim dušama, koje žale za mladošću, uzdišu za “boljim vremenima” i pjevaju sentimentalne pjesme vezane sa vinskim simbolima.

Dobre, tople krapinske duše.

 * * *

Prolazim u sutonu ulicama pod poluotvorenim prozorima, u kojima sjaju lijepe oči. Osjećam da me te oči - plašljive oči zagorskim pucica - motre nekim čuđenjem i zanimanjem. Kao da sam svojom uočljivom pojavom unio neki nered u te smirene ulice, koje se veoma revno polijevaju iz pravog pravcatog vodovoda.

Tko je to uostalom i vidio da kakav stranac dođe u mirnu Krapinu sa hlaćama kao Turčin i sa bijelom arbanskom kapicom na glavi... Kao neko čudovište koga bezuvjetno mora krapinski pandur legitimirati - na neobično učtiv način - pred samim spomenikom dra Ljudevita Gaja i usred dobro polivenog trga - koji je srećom gotovo uvijek prazan.

A što se čuje i vidi u tim uličicama kad mir večeri poljubi stare uspavane krovove i kasna uprega krava odštropoće ulicama?

Mir!...Beskrajan mir - prekinut tu i tamo šapatom kakovih poželjnih ustašca ili svirkom klavira, koji nekako turobno pod starom crkvom prebiru:

“...Sažaljenja imaj.

Ljubav mi usliši...”

A noć pada. Dolazi brzo kao kakova velika ptica crnih krila; leti nečujno i sjeda na malobrojne krovove... Kao na selu...

Pusto nekako mi je oko srca. Ovdje u tim ulicama, u kojima se tako ćutljivo osjeća noć i topla ljudska duša, teško je biti sam; valja se priljubiti svim tim mirnim tihim običajima i životima i živjeti kao i oni sa skromnim zadovoljnim srcem i dušama, koje se uspavljuju.

A ja, dragi moji ljudi sa “Krampašnice”, putujem. Moram dalje. Vuče me čežnja, osjećam jednu ogromnu potrebu da svoju dušu stopim sa dubokom boli jednoga naroda posvećenog zemlji...

Dalje... Dalje...

 * * *

I opet u selima..

Na ljetnome suncu stisnule su se siromašne seljačke kolibice kao da se žele ohladiti u vlastitoj sjeni. Ljudi, znojni, umorni i pognuti rade na poljima pod žegom koja se upija do kosti. Rad... beskrajan rad... bučno poklonstvo zemlji...

Kad padne zima u tim krajevima, bijeda - velika jedna bijeda uvuče se pod maljušne seljačke kućice i hara tako da je to teško i pomisliti.

Umjesto hrane - koje ponestane - mališani lutaju sa ugrijanim vinom u torbi u školu, stradavaju, upropašćuju se zarana i umiru u jednom bolnom broju od tifusa...

Zima caruje... uništava ono što sad pod žezlom sunca golim, žuljavim rukama čovjek pribire. Može u tom saznanju vapaj pravednog stvora da se vine gore do Onoga koji sa svime ravna, pa ipak izgleda kao da je uzalud.

Jedna plemenita duša našega naroda, jedan čovjek koji bi zemlju obradio do fantastičnosti - umire. Umire zato što tu zemlju ljubi više od svog vlastitog života, najveća njegova odlika je najveća njegova pogrješka.

Na njegovom čelu zapisano je:

...U znoju svog lica jesti ćeš svoj kruh!...

 NOVOSTI, broj 192, str. 9, 15. srpnja 1934. 

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.