Ivanec, sredina srpnja.
Nezaboravni su to dani među ljudima, koji obožavaju Ivančicu, strahuju od Bednje i putuju po svijetu kolima punim zemljanih lonaca. Mislim da ih nikada neću zaboraviti. I sam sam postao poklonik njihovih ljepota i bolova; mogao bih proživjeti godine u krajevima koji naliče na bajku, zureći u oblake što se lome gore na vrhovima Ivančice; - zaboravljenim vrhovima, sa kojih ushićen čovjek vjeruje da je u dolini otkiro onu ljepšu stranu života.
Ovdje se rađaju pjesnici i prosjaci....
Sate i sate bih mogao pisati o Ivančici, isto tako zanosno kao što govore srdačni prostodušni ljudi ispod nje, koji vjeruju da je ona najljepši vrh svijeta, - no otišao bih daleko...
Vraćam se ljudima. Malim razbacanim gusto naseljenim selcima što kao gnijezda sanjaju na Bednji ili se žalostivo sklanjaju pod Ivančicu. Došao sam među ljude, koji se sa svim ljudskim sredstvima bore sa životom. Sve što umiju, mogu, i vjeruju da mogu, oni su pokušali, učiniti, - i sad žive u časovitim radostima i dugim svojim stradanjima.
Počam od Bednjana, koji izrađuju “škafe”, Kameničana, Logožara te Kemeničkog Podgorja, gdje se svijet opskrbljuje kuhačama, ribežima i ostalim kućnim predmetima a uz to mještani odlaze od domova kao trgovci sukna, - pa Lepoglave sa košaračima, kleplarijom, - sve dalje uz Bednju su ljudi svih majstorija i zanata, koji su se grčevito uhvatili u koštac sa životom.
U Ivancu, u siromašnim kućercima izrađuju se “škrinje” za udavače, u isto vrijeme pod malim bijednim krovom gladna djeca sa čežnjom čekaju Uskrs ili Božić da mati može umjesto kolača jednom speći - kruh za njih.
Sve tamo gore prema Dubravcu ljudi se zarili noktima u život zadnjim očajem svoga tijela i duše.
U Jerovcu, gdje cijelo selo pravi lonce, gdje svaka kuća ima peć za pečenje zemlje - ma kako bijednu i skromnu - našao sam u skromnoj seljačkoj izbi Jožu Rudničkog....
Joža je još mlad čovjek, hrom, i u crtama lica nosi neki pečat. Neki životni udarac postarao je Jožu i učinio ga nekim posebnim čovjekom. Sve one sitne figure i stvarce, koje Joža svojom maštom nadahnjuje i svojim rukama stvara iz zemlje, nose u sebi nešto posebna. Među njegovim loncima, zdjelama i cjedilima, Joža je učinio nekoliko stvari koje su prava remek-djela keramike. Čudesni likovi bez života, obojadisani, cakleno sjajući se, govore o jednom umjetniku-samouku, koji bi mogao zadiviti ljude - kad ne bi bio siromah sa Bednje.
Za jednu prekrasnu vazu, figuru i kompletnu šećernicu tražio je Joža od mene 45 dinara. Te iste stvari u keramijskom izlogu stajale bi najmanje 800 dinara.
I Joža je presretan da te stvarce bilo kako proda.
- Napišite nekaj o meni, gospon! - veli Joža - Morti bu se gdo našel negde na svetu!
Njegove stvari nalaze se i u muzeju i kod raznih obrtnih ustanova, čak su neki umjetnici dali da im Joža gdjekad što speče, ali Joža Rudnički na Bednji jedva životari...
“Peku” lončari u Jerovcu. U izbama se vrte jednostavni vrtuljci sa blatom, rade “stvaraju; blatnjavi prsti kližu kružeći blato... Rade lončari - cijeli Jerovec radi... Za koji dan će natovariti kola “pečenom robom” i krenuti kud koji na “menu”... Žetva je. Za pun lonac žita dat će on taj isti lonac. To je “mena” - običajna njihova trgovina jer “ludi nemaju penez”... Za koji dan će otići Jerovčani po Međimurju, Podravini i Posavini i još dalje - trbuhom za kruhom.... Ako budu dobri dani, vratit će se sa žitom i kukuruzom, - ako ne, ostavit će tu svoju robu kod nekoga u kakovom selu i kasnije jednom doći po nju. I sve će poći iznova.
Ljudi sa Bednje lako obrade svoje komadiće zemlje. Pobožno prevrnu svaku stopu svog tla, strepe mjesece i mjesece nad rastućim plodom udarajući neumorno u crkvena zvona, čim se pojavi nešto tamniji oblak na obzorju. A tuča za tučom i led prolaze zemljom siromašnog čovjeka ne obazirući se na očajnu njegovu molitvu nebesima. Dani su borbe i mora se živjeti bilo kako.
U sunčanim danima kunjaju starci u bijelim čistim “bragušama” (gaćama) i “rubačom” po poljima i obrađuju po često onoliko koliko su i posijali. Oni mlađi i zdraviji većinom odilaze u rudnike i tvornice. Od lijepih običaja koji su se nekoć sa bezgraničnom radošću slavili, gotovo svi su nestali. Svi oni staložili su se u dva - u svadbu i smrt. Ni jedno rođenje ne može biti slavlje.
Na svadbi se samo daje. Nitko nema gotovo ništa i zato se sve pokrenulo samo u žeđ za dobitkom. “Uzvanici” su oni koji imaju da daju. Daje se kod svadbenog objeda: “na zelje”, “na pečenku”, za “dobro jutro”, glazbi - i za “dobru večer” isto tako. Daje se - ali skromno se daje. To ovisi o uzvanicima. Sve veselje, stoči se u mudrolijama “mačkara”, koje skakuću oko uzvanika i nastoje ih razveseliti.
A smrt? Svaki od njih odlazi na onaj svijet u svojim “bragušama” i “rubači”. Ima ih on već davno spremljene u kakovom čistom kutiću sobe ili ormara - i čuva ih da može mrtav nešto obući. Smrt neka bude svečana, ako je život bio samo stradanje. Sami oni iskopaju svom čovjeku grob, sami ga ukopaju - grobar ne dospjeva na sve strane. - I onda kad po povratku sa groblja operu ruke nad “žeravicom” slave - “karmine”...
Tako žive i umiru ljudi na Bednji...
Ivanec ... Pod večer su zvonila zvona. Crni, tmasti oblaci bili su prekrili obzorje, pa se monotona glasna molitva zvona razlijegala preko bregova i ravni. Onda, kad je pala noć, razvedrilo se nebo i pokazale se zvijezde. Prašan od puta prolutao sam gotovo utihlim mjestom osjećajuć se nevoljko u polutami ulica.
Gore na trgu, u starom dvorcu Kukuljevića, pjevao je jedan glas uz pratnju klavira neku davnu sonatu. Kad sam se pojavio u svratištu “Ivančici”, vlasnik me je najprije promjerio od glave do pete, no kad se uvjerio da moje prašno odijelo ne odaje ratobornog i sumnjivog čovjeka, najljubaznije me je primio. Mogu čak reći da se nigdje nisam tako dobro osjećao kao ovdje. Tih dana dobio sam želju da zauvijek ostanem u Ivancu uz tog dobrog i simpatičnog gospodina koji je imao strpljenja da cijele sate razgovara sa mnom o onome što me je zanimalo, pa bilo to o malim nevoljnim ljudima koji, pognuti pod bremenom života, jedva životare u trošnim kućercima, ili o nesravnjivim ljepotama Ivančice.
... Gore pod brijegom našao sam idućih dana čitavo naselje sirotinje. Razbacane, naherene kućice bez reda, u ilovastim klancima razrivenim od vode, pune su djece. O odjeći ni govora. Mala deriščad skakuće po mulju u poderanoj košuljici sa svim tragovima fizičkih nedostataka, - blatna i - gladna.
Tu pod krovovima, koji zijevaju bijedom, u kućicama sa zidovima od pletera opranim od kiše, i zemljom izrovanom od svinja - žive ljudi. Poljo-djelci, “škrinjari” i rudari. Tu je jedan poseban život. Nepregledna nevolja siromašnog čovjeka, u kojoj on uzalud traži izlaz, pritisnula ga je k zemlji i ona ne može a da se ne vraća k njoj - i opet samo k njoj. K zemlji.
I ovdje je Zagorac, nitko to ne može poreći, isti onaj čovjek, koji vjeruje da je samo doma lijepo i da se umrijeti mora samo kod kuće.
* * *
Jedan dan u Ivancu... Jutro. Sunce se rađa tamo još daleko gore iza polja-na; prvi traci blistaju po vrhovima Ivančice i igraju se u krošnjama staroga dvorca u koji se uselio srez[1] i razbio davnu romantiku nekadanjih plemićkih posjeda. Krave odlaze na pašu. Iz rudničkih rovova vraćaju se rudari nesigurna koraka od umora, čađavi i slijepi na suncu. U ruci su im vječno njihove svjetiljke. Njišu se u klonulim rukama.
Polako se otvaraju prozori i javljaju glasovi. A kad pritisne žega podnevnog sunca sve pada u neki san. Najomiljeniji čovjek “poštar” obilazi sa novostima kuće i unaša u njih nešto života, donoseći vijesti iz krajeva koji su Ivancu nekud za cijeli jedan svijet daleko. Nešto teška, sumorna lebdi u ljetnom popodnevu kad oni “koji imaju vremena” odlaze na kupanje u Bednju ili spavaju iza prozora sa gusto zastrtim zavjesama. U prvom sutonu su prozori puni glava. Znatiželjne oči zure u prolaznike, u domove svojih susjeda i “staraju” se jedni za druge, kao što se “dobro srce” mnogih “dobromislećih” mještana u svim sitnim varošicama nesebično brine za prilike tog susjeda. To su oni “koji imaju uvijek vremena” za sve. “Oni od sreza”, pravnici pa činovnici “odozgo” imaju svoje “rajone” u malim kafanicama, kuglanama ili bježe u Varaždin.
U “Ivančici” se kuju planovi za zidanje paviljona na vrhu Ivančice, inicijativom anonimnog dobrotovra, sluša se radio i uz zgodno društvo simpatičnih “abonentica na koštu” zaboravlja se da je Ivanec tako tiho i mirno mjesto - da se čak i poljske muhe osjećaju u njemu kao u utihlim ravnicama ivanečkih njiva.
Kad večer zatamni redovno se na rasvijetljenim prozorima Kukuljevićevog dvorca javlja jedan krasan glas uz prebiranje klavira. U sjeni aleja sjede parovi i slušaju...Na trgu mirno. Bdi neprestano po jedan čuvar javnoga poretka - isti onaj što me je legitimirao kad sam učinio prvu stopu u Ivanec...
Tako dolazi noć. Rudari odlaze na smjenu, čuju se romanse iz staroga grada ili zvona zvone na pogibelj od oluje.
A tamo među vrbicima, livadama i uzanim puteljcima što odmiču vijugavo utrti bosim nogama, nikad se ne bih prestao diviti ljepoti ovoga kraja.
Jedna stara, zaboravljena priča o kralju Funhenu koji je sa psom jeo travu i kitio se “papučicama Majke Božje” samo da može živjeti uz Bednju, ima toliko životne istine u sebi. Ali to je ipak samo - bajka davnih vremena koja moraju nestati.
O stvarnosti govore izmučeni bijedni ljudi sa Bednje, natovarena kola što sa loncima odlaze na “menu” i škrinjari što jedva za blagdane peku crni kruh za sebe i djecu svoju.
NOVOSTI, broj 197, 20. srpnja 1934., str. 5
