Pod Ivančicom u srpnju.
Noć pod Ivančicom. Neprekidna hladna kiša neumorno sipi nad vlažnim poljima i putevima uvitim u gustu crnu tamu što se slegla na zemlju kao mračni neki hladni pokrovac koji zagušuje. Ceste su prazne... U Ivancu se naziru slaba ulična svijetla zavita u veo vodene pare; daleka i sićušna da se čovjeku mora stisnuti oko srca osjećajući kako se u mračnoj hladnoj noći nad Zagorje spustilo neko teško ništavilo života kao jedini simbol nedohvatnih ciljeva jednog siromašnog naroda.
Noć... Zemlja miruje pod vlažnim milovanjem kiše... Nebo je mračno, tamno isprugano kišnim oblacima kroz koje ne proviruje ni jedna zvijezda. Sredina ljeta je a noć naliči na kasno jesenje povečerje u kojem čovjek i kraj najbolje volje ne može ništa vesela pomišljati...
I onda, tamo u ravnici Ivanačkih polja, prema Bednji, počimlje predigra jednog života, teškog mukotrpnog života onih ljudi što duboko dolje u podzemlju, kopajući ugalj zarađuju svoj svakidanji kruh...
Odjednoć su negdje iz dubine zemlje iskrsnule na površinu poljana neke spodobe. Poljskim putevima pomiče se sporo - ljuljajući se u ritmu umornih koraka - povorka svjetiljaka. Nekoliko stotina svjetiljaka - sićušnih i drhtavog svijetla - dvije po dvije, tri-pet, u grupi učinile su - kao što čine svake noći - ogromnu jednu bakljadu svom životu.
Umorna kolona ljudi dala je dolje u podzemlju svoj dio rada jednoga dana - kolona naših ljudi, Zagoraca - ; digla se na površinu zemlje i kao u sablasnoj nekoj povorci razišla se poljem svojim domovima... Polako nestaju ta svijetla po Ivancu, po poljima, selima i blatnim cestama...
I onda je opet noć kao prije...
Zahvaljujući velikoj susretljivosti uprave ugljenokopa u Ivancu, mogao sam se spustiti sam dolje u podzemlje u ugljeno carstvo i u pola dana boraveći među rudarima donijeti sliku njihovog života u cnim labirintima uglja.
Moj suputnik na tom putovanju bio je simpatični mjernik Dragutin Rosa, dobrodušan raspoložen čovjek kome već godine i godine odmiču u njegovom zvanju. Kad sam ujutro došao da se spustim s njim u ugljenokop, čovjek me je začuđeno pogledao i odlučno izjavio da se u ovakovom odijelu ne može ni zamisliti da se spuštam u rudnik.
Ja sam naime došao obučen onako kako se već skićem svagdje po Zagorju - u športskom odijelu.
I onda su me preobrazili. Dobio sam nepromočive cipele, plavi haljetak sa hlačama koje su doduše bile obilno prostrane ali nešto prekratke za moju visinu, no to sam ispravio tako da sam ih spustio koliko god sam mogao. I kad sam na koncu bio potpuno opremljen svim potrebnim sitnicama, ljubazni upravitelj mi je isto tako ljubazno podnio na potpis revers - kojim nitko nije odgovoran za moj život niti voljan tražiti kakovu odštetu za njega. dakle: ljudi su dignuli ruke sa mene!
Pošli smo svaki sa rudarskom palicom i svijetlom u ruci, Rudarski pas, golem siv vučjak, promjerio me je i ponjušio od glave do pete i odmah pronašao da sam krivotvoreni rudar. No zapreka nije bilo nikakovih.
Uspeli smo se po stepencima u visoko potkrovlje puno željeznih vagončića natovarenih ugljenom, koji se dovozi kroz “šalu” iz zemlje. “Šala” u rudarskoj terminologiji znači dizalo, lift. Tu kod “šale” smo zastali: kroz rešetkasti kavez dizala stalno su stizali vagon za vagonom tovari ugljena. Signal za signalom zvoni, škripe i udaraju teški željezni zastori a “šala” se neumorno giblje duboko u podzemlje i natrag: sa jedne strane dolje a sa druge istovremeno gore.
Ljudi, mišičavih ruku, crni i blatni sa izbočenim ličnim kostima, uzimaju i odvoze taj ugljen.
- Sretno! - govore svi ti ljudi sa mrkim pogledima u kojima se zrcali najteži ljudski rad.
- Sretno! - odgovara moj pratilac na prolazu i tad znam da je to sveopći rudarski pozdrav, možda najljepši na svijetu. Ovdje je zaista potrebno imati sreće... Svaki nepravilan pokret nogom, polugom ili vagonom za ugljen može donijeti sve, samo ne sreću.
- Sretno! - govorim i ja kad smo ušli u kavez lifta i primili se za vlažne željezne šipke. Još sam jednom zirnuo preko nadkrovnice i vidio da vani pada kiša, mutan nevoljan dan, a onda je čvrsti koštunjav čovjek zazvonio signalom, pritisnuo na polugu i ja i Dragutin Rosa pošli smo na “sretan put” u podzemlje Ivanačkog rudnika.
Silazimo u kavezu... Sa svih strana stijena oko nas štropoću guste kapljice vode koju izlučuje zemlja, udaraju po nama ili se razbijaju o metalnu ploču pod našim nogama. Glatke okomite zidane stijene kližu se kraj nas znatnom brzinom. Šutimo u svijetlu naših rudarskih lampica i promatramo vlastita lica. Jednim potezom neke potege zaustavio je moj pratilac dizalo na sred puta i objasnio mi da se tako postupa u slučaju kakove nesreće u dizalu. Spuštamo se dalje...
I tad smo odjednom dolje. Izlazimo iz “šale” i ulazimo u široki na sve strane razgranjeni hodnik pun vagonića, svijetla, lanaca i sav isprekrižan uskom željeznom prugom kojom se dovozi ugljen i - pored nje drugom - kojom se odvoze prazna kola.
Dva čovjeka neprestano dočekuju ove crne lančane pošiljke podzemne željeznice, utovaruju ih u “šalu” i upućuju ih gore nad zemlju; drugim dizalom vraćaju oni odozgo prazne vagone pa se i ovi - okvačeni o pomoćni lanac - giblju po pruzi u tamu hodnika - nekud dalje u daljinu rova.
Oko nas šumi voda... posvud u podzemlju iz stijena prodiru ogromne mase vode i žuboreći odmiču velikom brzinom kroz prosjeke uz stijene. Od 5 sisaljaka (2 električne i 3 parne) dvije su neprestano u pogonu pa svaka od njih u pojedinoj minuti - kroz dovodne široke cijevi - izbaci po 2,5 kubika vode na površinu zemlje. Kad bi te sisaljke - računajući i rezervne - odjednoć zatajile, odigrala bi se u rudničkim rovovima u najkraće vrijeme jedna strašna i jezovita katastrofa, davljenja. No nema te bojazni - bar u ovom rudniku ne. Iskusni marljivi strojar neprestano budno nadzire stroj, kazala, vodokaz i tlakove te zna što sve ovisi o njemu. Od vremena do vremena mogu u rovove prodrijeti velike i nagle mase vode, no tad stupaju u rad sve sisaljke - s obzirom na njihov veliki kapacitet i ta se opasnost uklanja...
Odavde krećemo na pravi put.
- Sretno! - pozdravljaju nas uokolo tamni pogledi i radini ljudi a mi im odgovaramo i odlazimo.
Gazimo po blatnom tlu. Ponekad cijela cipela uroni u blato, crno, puno ugljene prašine i crne ilovače. Ovdje su hodnici jednim dijelom zidani, potom samo iskopani - bez ikakovih potpornja - ali čvrsti slojevi ugljena nad nama nepomični su i nema bojazni da se sruše. Jedno vrijeme prolazimo kroz vrući zaparni dio hodnika, uz radničku kupaonicu i ulazimo u tamno jezovito okno u kom mnoštvo širokih cijevi odlazi u vis odvodeći vodu iz rovova na površinu zemlje. Između tih cijevi su postavljene brojne uske ljestvice: za slučaj kakove katastrofe i ovaj prolaz može ljudima poslužiti za spas u bijegu iz zemljine utrobe... Prolazimo.
Posvud škropi voda, slijeva se u potoke i šumi oko nas ili ispod nas drvenim pokrovcima...
Vrućine oko nas nestaje. Ogromni ventilatori negdje stalnim strujanjem izmjenjuju iscrpljeni uzduh iz rovova i zamjenjuju ga svježim. Prolazimo sve dalje u unutrašnjost. Prolazimo pruge lančane željeznice, slušamo signale rudara koji opominjući se puštaju nizbrdice ugljen i čuvamo se da ne dospijemo među njihovo kretanje. Uskoro smo prošli prugu, lančeve, svijetla i polazimo dugim hodnikom bez ljudi i svijetla prema granici rudnika. Tamo ćemo negdje na kraju tih hodnika naći kopače.
Sad je hodnik pust. Sa lijeve i desne strane su stijene od ugljena u koji se ne dira za sada već - kako veli Rosa - najprije se ugljen odvozi i kopa od najudaljenijih krajeva rovova.
Hodamo jedno duže vrijeme i ne susrećemo ni žive duše. Hodnik je ponekad nizak i poduprt balvanima - “riglima” kako vele rudari. Često udarajuć glavom o te “rigle” moram se sjećati svog pohoda u stenjevačku špilju - kad smo se ja i tadanji suputnik moj Korenjak izubijali upravo do iznemoglosti po sigama.
Putem mi Rosa pripovijeda jedan interesantan slučaj: Hodao je jednoć sam u tami hodnika i odjednoć mu se ugasnulo svijetlo tako da je ostao u potpunom mraku. Rovovi su isprekrižani a kopači daleko na krajevima hodnika. I odjednoć je u tami opazio veliko neko plavičasto svijetlo. Pošao je tamo i ugledao jedan stup drveta koji je to svijetlo tako sjajno proizvađao. Malo dalje je našao i “svijetleće trave” koju rudari zovu “patuljkove oči”...
I kod toga mi Rosa predloži da ugasimo svoje svjetiljke. Kad smo ostali u tami, i oči nam se privikle na tminu, opazili smo lako svjetlucanje u vodi: “patuljkove oči” su sjale izlučujući fosfor...
Zapalili smo opet svijetla i šutljivim hodnikom se zaputili dalje... Po stijenama od slojeva ugljena - a negdje pijeska ili “lama” (crne zemlje) - vuče se uz nas jedan bijelo obojadisani trak od vapna, mjestimice pravcem označenim strjelicom - i Rosa mi tumači:
- Kad se desi kakova nesreća ili provali voda, tako da ljudi moraju ostavlja-ti mjesto - onda se u svom bijegu drže ove bijele pruge ili znakova: oni će ih dovesti k zračnim oknima.
Neka zebnja ispunja me kad pomišljam na časove kad su ove bijele linije prijeko potrebne rudaru...
Uskoro surećemo prve kopače....
* * *
U nisko nadsvođenoj rupi ispod ugljenih stijena rade dva čovjeka. Kopač i vozač. Nisko pod drvenim potpornjem sagnuo se kopač sa svojom sjekirom i njenim udarcima odbija sa stropa ili sa stijena komad po komad dragocjene materije. Ponad njega visi njegova rudarska lampica - vjerna njegova pratilica - i “rigli” čvrsto drže ogromne teške blokove uglja. Kad ti “rigli” ne bi bili dobro postavljeni i kad se tom upiranju stropova ne bi posvetila tolika pažnja kao što se posvećuje - život svakog kopača bio bi u svakom trenu jednak nuli. Ipak, čovjeka jeza spopada gledajuć rudara sagnutog nisko pod teškim stropom koji može uvijek značiti pogibelj...
Odlomljene komade uglja vozač utovaruje u željezna kola i spušta ih do prve stanice, gdje ih preuzima drugi vozač ili lančana željeznica...
- Sretno! - pozdravljamo se a crni izmoreni ljudi sa zagorskim naglaskom podižu glave i odzdravljaju.
- Sretno! - zvuči iz njihovih grudiju muklo i snažno duboko ovdje pod zemljom u ugljenom rovu gdje se živi jednim životom o čijim tegobama pola čovječanstva i ne sanja.
Razgovaramo s njim. Na čađavim i oznojenim licima pojavljuje se osmijeh - Zagorac se osmjehuje u svakoj pa i najtežoj prigodi u svom životu. - On ne jadikujte. Naučio je živjeti i sretan je što može živjeti. U svim tim labirintima, rovovima i “ortima” - kako se naziva radilište - rade ljudi kojima se iz jezika nije izbrisao “kaj”. Nekoliko stotina seljaka - koje je zemlja na Bednji odbacila kao svoj suvišak - spustilo se pod nju da tu nađe svoj kruh. A zagorski rudar je jedan od najvrednijih i najspremnijih rudara na svijetu...
Prolazimo dalje.
- Sretno! žele nam dobri ljudi iz rova.
- Sretno! odgovaram sa svojim suputnikom i osjećam da je ta želja tako duboka i iskrena, da bih mogao svakom tom čovjeku stegnuti ruku, zagledati mu se u oči i reći još jednom:
- Sretno! Sretno! Dobri čovječe!
Kroz jedan dio hodnika povlači se u gumenom dovodu električna žica. Nailazimo na svrdla. Dva čovjeka ravnaju teškim oko 3 metra dugim svrdlom i buše njim ugljene stijene. Metal škripi u svojim čeličnim ležajima u rukama ovih ljudi a ugljena materija pršti na sve strane. Oštri svrdao ulazi sve dublje u crno meso ugljenika ostavljajući iza sebe široku prazninu za dvije šake. Ovako se redaju ovi duboki ubodi jedan do drugoga dok konačno nije kompaktnost bloka toliko oslabljena da mogu doći na red kopači, da svojim sjekirama nastave razbijanje.
Na nekim mjestima rabi se i eksploziv. Tada su ljudi daleko od takovih mjesta. Snažna grmljavina zatrese muklo tamnim hodnicima te se osjeti trešnja zemlje pod nogama.
Ovdje su na sve strane radilišta uz radilišta. “Kumerat” (kamerad-prijatelj) radi uz kumerata; jedan uz drugoga dijele život. I svi oni su dobri i vjerni “kumerati” među sobom. Tu dolje život vezuje ljude čvršće od ikakovih veza tamo gore nad zemljom. Osjećaj jedne ogromne teške plohe zemlje koja neprestano pritište na te stotine ljudi koji su u usporedbi sa veličinom te zemlje crvi u uskim jedva uočljivim labirintima, zbližuje sve ljude u jedno, u jednu veliku zajednicu, oplemenjujući je u njenoj tegobi i stradanju.
Neumorno udaraju “hajeri” (kopači) svojim oruđem produbljujući put svojih hodnika. Žuljave ruke bez jadikovanja posižu za gromadama uglja i tovare ih u kola. Rad... Rad... Jedan ljudski rad... Veličanstven u svojoj zamašitosti, snazi i neumornosti.
Kadkad udaraju željezna kola jedna o druga i to muklo zazvuči. Gromot počesto dolazi odnekale daleko iz utrobe zemlje, snažno i podmuklo kao veličanstveni zov Londonovog “crvenog božanstva”. Čini se da stijene i stropovi strepe pred tim mumljanjem zemlje - ali na licima rudara vlada beskrajan mir. Oni poznaju svaki disaj zemlje ovdje dolje u njenoj unutrašnjosti - u njenim grudima.
Na jednom “ortu” rade Đuro, Stanko i Franjo Pahić. Vedra zagorska lica, zamrljana čađom, sjaju znojem. Jedan je od njih mlađi još svjež i zdrav dječak na kojem se ne osjeća ni traga umora, spreman je i za šalu. Opraštamo se vedro i raspoloženo.
Dok prolazimo raskršćem, čujemo neprekidnu zvonjavu raznih zvonaca, signala za lančane željeznice, pješake i upravljače pruga. U jednom pokrajnom hodniku su zatvoreni i zabrtvljeni rovovi. Tu su nasipi kojima je sa te strane zapriječen prodor vode u slučaju poplava. Ovdje se ne kopa. Tu i tamo su u sloju ugljena i uski slojevi pijeska ili “halde” (nasipi zemlje).
Već smo prešli čitave desetke raskršća. Usput mi moj suputnik na moje pitanje potvrđuje da se u rovove po često spuštaju i drugi ljudi osim ovakovih znatiželjnika kao što sam ja. Kćerke g. direktora nisu jednoć pohodile te crne ljude u dalekim rovovima podzemlja, unatoč formalnosti potpisivanja reversa kojim se tako lako čovjek odriče svih naknada za svoj život. Tim malim hrabrim damama valjalo bi čestitati.
Tad nailazimo na konje. Dva konja, lijepe snažne životinje izbrisane su sa svijeta - sa one divne zemljine površine gdje čovjek može kao i životinja uživati u blistanju sunca. Ovdje je vječna noć.
U štali iskopanoj u utrobi zemlje - čistoj i uređenoj - zapisani su njihovi životi carstvu ugljena. Kao ptice u zlatnom kavezu - mora da se i te životinje - ukoliko se nisu navikle godinama - osjećaju u svojim čistim udobnim zatvorima uza sve obilje dobre hrane - robovima. Ali to je život. Čovjek je posvuda na svijetu podložio nevolji sve stvorove slabije umom.
Sa jednim konjem susreli smo se na radu. Vukao je dugim hodnikom kolica za ugljen po pruzi - jednako kako gore na zemlji neki njegovi drugovi vuku tramvajska kola. Smireno dobro konjče odvezlo je svoj teret na cilj i vratilo se opet sa redom praznih vagona. To je njegov svakidanji posao do smrti. Za drugi posao oni više nisu.
Kad bi ti konji za par godina izišli na svijetlo dana oslijepili bi. Tako djeluje navika na tamu i karbidne svjetiljke na njihove oči. Dobri taj pomagač čovjeka tu pod zemljom odrekao se svakog drugog života, pokorio se davno svim pokretima svog vodiča i upoznao gotovo sve hodnike na poljima svoga rada. Kad smo ostavljali to mjesto, osjetio sam u duši isto kao da se opraštam sa jednim čovjekom...
Prolazimo kroz redove praznih i punih kola sa ugljenom, susrećemo nove ljude u njihovom radu i bližimo se izlazu “vadjevnom oknu”.
Nakon što smo pregledali centralni stroj za promet lančane pruge dola-zimo do “šale”. Upravljač daje 5 znakova (znakovi za vožnju ljudima) i već se uspinjemo... Posvud je vlažno, štropot vode koja se u kapljicama raspršuje posvud oko nas i na nama. Dobivam dojam da vani pljušti kiša, ali kad smo se uspeli naglo se pred našim očima rasvijetli blistavi sunačan dan.
- Sretno! - pozdravljaju nas ljudi - i doista: sve je bilo i prošlo sretno.
Nakon što sam razgledao drobionicu i uzornu centralu ugljenokopa, otišao sam da se presvučem i umijem. Moja ekspedicija je bila završena. Učinilo mi se da sam u pola dana proživio čitave godine divovskog rada u jednom ugljenokopu koji bijednu sirotinju iz sela pod Ivančicom spašava teške nevolje i stradanja...
Još jedna noć u rudniku pod Ivnačicom. U maloj kapelici sv. Barbare na dugim klupama poredanim uza zid sjede ljudi gologlavi sa pognutim glavama držeći u rukama svoje rudarske svjetiljke. Noć je. Na oltaru okićenom papirnatim ružama sja se u slabom svijetlu slika sv. Barbare. Pogled svetičin uperen je nekamo u neodređenost. Šutnja... Tu i tamo prozbori se koja riječ, koji uzdah se začuje - inače je mir... Čeka se na ono pod zemljom. Ovo je smjena.
Rudarske lampice drhću na zraku a oštre ukočene crte neispavanih lica miruju. Samo pogledi govore. Jedan glas prozivlje. Čovjek za čovjekom odgovara svojim imenom izgovarajući ga nekako teško i oporo.
I opet šutnja. Onda se začuju gore u potkrovlju kod “šale” signali. Oni se vraćaju... Šest po šest ljudi odlaze do dizala čekajući da uđu dolje pod zemlju. Šest po šest jednovrmeno se vraća iz dubine - čađavi, blatni i znojni. Jedni gore drugi dolje sa dizalom.
- Sretno! - pozdravljaju se među sobom rudarski glasovi i opraštaju. “Šala” se uzdiže i spušta. U polutami škripuću željezne rešetke i prska voda na željeznim pločama... Odlaze ljudi pod zemlju da zarade svoj svakidanji kruh...
Ovi što su se vratili sakupljaju se opet u kapelici. Opet sjede umorna tijela na klupama i pognute glave kao da šapuću jednu beznadnu molitvu.
Opet jedno prozivanje i onda kad su se svi uvjerili da ni jedan od njih nije ostao pod zemljom kapelica se ispažnjuje.
I opet se svijetla rudarskih svjetiljaka u ritmu umornih koraka mistično giblju po poljima ponovno čineći veličanstvenu bakljadu svom životu.
Razilaze se ta svijetla. Jedni su u Ivancu, drugi dolje na rijeci u selima, a treći tamo pod Ivančicom. Razilaze se i traže svoje siromašne domove.
- Sretno! Dragi dobri crni ljudi!...
NOVOSTI, broj 194, 17. srpnja 1934., str. 4
NOVOSTI, broj 195, 18. srpnja 1934., str. 5
