Fra Ma Fu

Dolinom Sutle

  Reportaže Franje Martina Fuisa         Franjo Martin Fuis         14.08.2019.
Dolinom Sutle

Tiho žamori Sutla ... Čuje se lak njen šapat u hladovitim vrbicima na kojima se još lišće sja rosom. Jutro je ... Nad livadama, oko pošumljenih vrhova i zasjenjenih šumskih proplanaka vlada svečani mir. Kao da se negdje iz sivkastih maglenih vrhova, iz polja koja pozdravljaju sunce i zelenih ravni osjeća pjesma jednog naroda:

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemlja mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda sretna bila ...

Teče Sutla ... Bijeli vijugavi put vodi dolinom kroz čista hrvatska sela, prolazi pored starih razrušenih dvorova, u kojima je davno već zamro nekadašnji sjaj i gubi se u bogatom zelenilu prirode, koja odiše hrvatskom dušom. Svaka stopa ovdje kao da je posvećena.

Iz seoskih kućica diže se tu i tamo laki veo dima. Cesta je prazna. Veličanstveni mir prirode naruše po nekada koja kola, nečiji rog u daljini ili zaromoni kakovo gorsko zvono kao na pozdrav kakovom dalekom putniku, koji je iza beskrajnog lutanja - izmoren i očajan - našao raj.

Žito dozrijeva. Na jutarnjem suncu blistaju kose. Tu i tamo uz cestu začujem šum srpova u ženskim rukama ili ćurlik prepelice u žitu, a onda se opet sve umiri.

Dan je ljetni na bogatim svježim poljima, na kojima bi čovjek od ushićenja mogao poljubiti zemlju i otkriti u svojoj duši jedno divno svijetlo. Mogao bi se osjećati velik kao Bog - i zahvaliti mu na blagoslovu zemlje...

Zelenjak ... U uskom kamenitom koritu Sutla sve glasnije šumi, probija se kroz klance i prolome, zapjenuši se, smiri kao zrcalo i opet zamrmori. Šuma je lijevo i desno po vrhovima. Ptičji cvrkut zvoni u kristalnoj šutnji sjenatih krošnja. Bijela uzana cesta vijuga se koritom rijeke i nestaje.

Visoki hrastovi stražare na proplancima. Skromne seljačke kućice stoje uz rub šume na kakovom kamenu, uz zelenu plohu livade sa travom kao zeleni baršun i kao da čekaju nešto.

Čujem gakanje gusaka i cilik male frulice ...

Prolazim šumom. Na dušu mi je legao veo dubokog spokojstva; čini mi se da je svako drvo ovdje u šumi posvećeno, svaki šuštanj molitva.

Tamo u najdivnijem zakutku Zelenjaka, gdje Sutla cjeliva Sloveniju i Hrvatsku, našao sam mlinara Martina Blažićku i njegove. Tri natrula, vodom izlizana kotača, okreće mu Sutla na njegovom stoljetnom mlinu. Čovjek je davno prošao svoje godine. Ostalo je u njemu samo nešto od njegovog prošlog života - njegova dobra hrvatska duša, koju on odmah u prvom susretu iznosi i daje je, kao što to već može davati prostodušni zagorski seljak.

A časove u njegovom mlinu neću nikad zaboraviti.

Sunce je odskočilo. Sjedimo u hladovini sa vinom koje je mlinar iznesao, pri-s--luškujemo pticama u šumi, žagoru mlina, žuboru Sutle - i razgovaramo se.

Starčić na dugo priča svoje davne uspomene iz “zlatnih hrvatskih vremena“.

- Eto, tudi gdi sad sedimo je Mihanović speval hrvacku himnu ... Tu je bil veliki kamen, na kojem je on sedel gledal vu vodu, slišal i popeval ... Sad tega kamena ni već. Otpilili su ga i hitili, kaj je smetal mlinu ... No bute videli. - I on odlazi u mlin te se za čas vraća sa nekom starom požutjelom slabo uokvi-renom slikom, koja je predstavljala mlin nekada i pred njim jedan veliki kamen.

Tu su mu sliku, veli on, htjeli već mnoga gospoda kupiti, ali on ju ne da ni za “Jurja“. On je pak ipak svakome pokazuje. Tko god dođe u Zelenjak može vidjeti kamen, na kojemu je Mihanović sjedio i spjevao hrvatsku himnu; može popiti i čašu studenog zagorskog vina nad mlinskim slapovima, a on im priča svoje uspomene iz doba vlastela, grofova i - “obljih dana“. Blažićko je razgovorljiv čovjek Jezik mu je doduše već izgubio onu zagorsku čistoću; na granicama Slovenije pomiješao je mlinar zagorski i slovenski dijalekt, ali gorljivo naglašava svoju zagorsku krv. Mlinar na Sutli je jedan zadovoljan siromašan Hrvat.

Dok razgovaramo tovari se brašno u kola.

- Kako ide? - pitam.

- Slabo! Bilo je predi bolše gda su bili grofovi i vlastelini. Si su oni mleli ovde vu mlinu, kaj god su žita imeli. Denes si selak sam pri hiži zmele. Siromašen je naš človek denes. Zadužil se a ni niti kriv. - I mlinar mi priča o seljačkim nevoljama sveudilj uplićući i svoje vlastite.

A onda poslije dolazi glavno Saznajem da je nakon Mihanovića propjevao na ovom mjestu i stari Blažićko.

Ima on u jednoj teki oko 50-tak pjesama većinom posvećenih Zagorju i svom Zelenjaku. I u njih je mlinar unio nešto slovenštine sa kajkavštinom.

- Slište gospon, - veli vraćajući se sa tekom iz mlina, - morti vi poznate gospona Bornemisu vu Zagrebu. On je pri “Novostima“?

- Poznam!

- Znate, povjerljivo će on, prije tri leta je bil taj gospon sim pak je napisal članek vu “Novostima“ o mlinu. Poslal sam mu včera taj članek nek bi ga još jenom predrukal, kaiti to ludi rad čitaju. I gospoda takaj. Sako nedelo dojdeju sim avtomobili. Prideju i gospon belgijski i francuski konzulat, loviju ribe, pijeju i slišaju kaj im povedam o Mihanoviću.

Bio je uvjeren Blažićko da će članak g. Bornemise biti “predrukan“. Čak je bio siguran u to i izjavio da on sam uzima 20 komada novina za sebe.

Teka sa ispisanim pjesmama “pjesnika“ Martina Blažićka je nešto i lijepa. Prekrasna okolina, šum Sutle i zapjenjena voda na kotačima mlina učinila je mlinarevu dušu pjesničkom. I dok je on otišao da pomogne nešto u mlinu, ja sam prepisao jednu njegovu pjesmu, koja nosi naslov: “Mlinar med zelenim gorami“.

Naša dolina je zagorski kraj
U toj dolini se tuga prekine
Veselje nas prati po dan i po noć
Tko pa pride u toti kraj
Na veke bi hotel tam biti zdaj.

 I ima pravo pjesnik-mlinar sa Sutle. Tko jednom proživi nekoliko sati u dolini kolijevke hrvatske himne, zauvijek bi želio tamo ostati. To on zna u svojoj duši.

Do hribi visoki
Sa obadve strane;
Je šumica zelena,
Je deklo ljubljeno.
I svemu veselju
Nikad ni kraj.

 Tukaj je cestica ravna
Kraj nje vodica teče:
Voda zeljena
Sva je zmučena,
Po kamenih teče
Po dan i po noć.

 I onda, kao da zna stari Blažićko, kome manjak zuba više ne dopušta izgovarati čisti “r“, da su njegove godine zauvijek prošle - i on svršava.

Ki sunce zahaja
Je roso po cveti;
Ki cajti su blizu,
Da neću već peti ...

I starčić priča o tome kako priroda djeluje na njegovu dušu, te u nju dolazi nadahnuće pjesnika.

- I vite, veli on, nisem još ni polovicu napisal kaj sem zmislil napisati. Nisu prišli cajti ...

Uz pjesmu i romon srebropjene Sutle zaboravio je pjesnik-mlinar na bijedu siromašnog zagorskog seljaka. Dok se čas prije tužio i jadao, u recitiranju svojih pjesama - koje sve zna na izust - njemu “veselju nikad ni kraj“. Ali on pjeva, sam za sebe, - svojoj duši.

- Pitaju me gospoda: “A gda ti to spevaš Blažićko? A to meni tak pride i toti moment moram pisati. Gda-gda. Eto neki den sem imel tak lepu pesmu vu glavi za Krapinu. Nis mogel mam pisati i prešlo je z glave.

I da mu je žao veli, jer je bila prekrasna to pjesma Krapini. Najradije pjeva u noći. Čuje se svaki zvuk i šum na Sutli, a nigdje nikog nema da mu smeta. Samo se kotači vrte.

... Teška srca opraštam se sa mlinarom na Sutli i odlazim sa obećanjem, da ću još jednom prilikom doći amo. I doći ću sigurno, zacijelo ne jednom.

Ponovno se spuštam uz Sutlu. Dolje niže uz njeno korito našao sam čisto uređeno selo Vučilčevo, u kojem svi žitelji govore talijanski. U srcu Hrvatske. Čak se i nose nekako slično njima. No uskoro sam se uvjerio da ti “hrvatski Talijani“ kod kojih čak i svako dijete perfektno govori tim jezikom, najmanje na svijetu vole - Talijane. Cijelo selo su trgovci konja za Italiju. Od toga selo i živi. Talijanski jezik im je potreban za trgovinu, pa kako i svako dijete postaje kasnije trgovac konja u selu, oni su i djecu naučili talijanski. U tom poslu su svoj materinski jezik ipak potpuno sačuvali - ali ih je ta osobina nešto izolirala od drugih sela. Kad se Sutla razlije iz korita i opkoli selo Vučilčevo narod ga zove “Venecijom“ rugajući se njegovim stanovnicima.

Prolazim dalje dolinom Sutle pa se kasnije uspinjem u Klanjec.

... Nedjelja u Klanjcu se gotovo sva izkazuje u životu pred crkvom u sjenastim drvoredima, gdje su mještani postavili spomenik Mihanoviću. Mladež, starci, djeca, sve se natiskuje u svojim gradskim nošnjama po sjenatim kutevima uživajući u razgovoru, objestima ili čekajući da gradski pandur odbubnja svoje oglase i njima objavi čiji se ormar prodaje ove nedjelje ili čija vrata će se dati obojadisati licitacijom.

Klanjec, čisto zdravo mjesto, čiji svi posjedi su u rukama seljaka, mjesto bez ijednog šljivara, Židova i Cigana, unatoč tom što je gotovo najimućniji kraj u Zagorju, pati u svom siromašnom seljaku koji uzdiše pod jarmom dugova, djece i rada ... No djece je sve manje ... nade možda više.

 Spomenik Antunu Mihanoviću

Ljeto. Zriju polja i vinogradi. U dolini Sutle se bljeskaju kose na suncu. Ove godine će biti dvostruka žetva i berba ... Plodna hrvatska zemlja je obilno rodila ...

... Putujem dolinom Sutle. Polako odmiče kutić za kutićem za mnom, livada za livadom, ukazuju se novi vidici lijepe zagorske krajine, koju je Bog blagoslovio i kaznio svakim obiljem.

Putujem a u mislima mi se neprestano ponavlja jedan stih hrvatske himne:

“ ... Žanju srpi,
mašu kose ...

 NOVOSTI, broj 188, 11. srpnja 1934., str. 9

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.