Kroz Stubicu sredinom lipnja.
Po podne. Ljetno sunce polagano odmiče na zapad. Sa stare seoske crkve otkucava četiri sata. U ulicama tišina. Nigdje nikog. Kad-kad progega prašnom ulicom koja patka, gakne nekud monotono i zavlači se potom u blatan mulj potoka što protječe mjestom. Stubica naliči na pusto ostavljeno skrovište, koje polagano vrijeme plete paučinom vjekova. Čovjeku se nekako stisne oko srca promatrajući žutkaste crvene zidove, mir ulica koje se odrazuju beskrajnom samoćom, i spuštene guste kapke na prašnim prozorima kuća.
Lutam po mjestu. Mislim na dane kad je veliki sin jednog seljačkog naroda podigao ruku protiv gospodskog tiranstva i pošao ovjenčan razbijeljenom krunom u smrt. Matija Gubec. Čovjek sa dušom iz seljačkih kolibica i idejama dostojnih kraljeva.
Stubica je mirna ... Gore u suncu nad selom kruži kobac i čuje se cvrkut pilića u šljivicima. Na poljima je gdjegdje po koji čovjek, sagnut duboko k zemlji, kao da se sa njom razgovara, daleko na cesti štropoću monotono jedna kola sa upregnutim kravama, koje uzmahuju glavama braneći se očajno od muha. Sati prolaze. Polako, monotono kucka ih stara ura na vjekovnom crkvenom tornju, krupnim nekim i muklim glasom, koji kao da opominje na vječnost.
Pod “Gubčevom lipom“ gore kod crkve, gdje je nekoć u teškim ropskim danima jedan veliki seljak držao buntovne govore i pozivao seljake na ustanak, vlada beskrajna tišina ... Dva tri djeteta igraju se u prašini ceste pred malom poštanskom kućicom ne osvrćući se ni na koga. Gore pak u višestoljetnoj krošnji gigantske lipe cvrkuću vrapci. Crkvena vrata su radnim danom teško zabravljena i nema ruke koja bi i pomislila tad pokucati na nj.
Pod lipom su seljaci sazidali kamenu klupu. Vremena su druga. Seljak je postao slobodan čovjek - ali siromah, - stisnulo ga još teže no ono u davnim kmetskim danima...
* * *
“Gubčeva lipa“ je mjesto, na kojem se nedjeljom sastaju zemljom izmučeni ljudi da si među sobom ispričaju sve tegobe svog života. Poslije i prije mise sluša stara divovska lipa spominjanje jednog doba u kom na jednoj rali slabe iscrpljene zemlje mora živjeti i do dvadeset duša. To je ovo vrijeme sada. Vrijeme zemljinog davanja, vrijeme u kom čovjek može da zaboravi ljepotu života kad ga udes pritisne pečatom svog stradanja. A stubički seljak stradava. Ima nešto u njegovoj duši što ga je učinilo ravnodušnim za sve njegove nevolje, za vlastiti život njegov i njegovih. - Vidio sam jedan sprovod sa tri čovjeka i pokojnikom. Žena, starica sa štapom, svećenik i kočijaš sa lijesom u kolima. Nije bilo ni suza, ni naricanja; sve kao da se smirilo u jednoj jedinoj rečenici: “Zemlja dala - zemlja i uzela“.
Smrt je nešto što ovdje po često znači samo spasenje. Je-dan bijeg sa usko ispruganih međa-ša zemlje, koja je dala sve što je mogla dati. To se ne bi ni moglo nazvati bijegom od života.
I zato su suze na licu stubič-kog seljaka tako rijetke kod njego-vog ukopa. Oni što ostaju znadu samo to da je jedan čovjek smirio svoju dušu i tijelo ...
Sa svakim rođenjem bi ovdje morala doći žalost. Svako dijete je jedan zemljin rob više. U znaku njegovog rođenja je to kao zapisano. Tamo bi moglo stajati i ovo:
“Tvoj život će ovisiti o suncu i kiši - bojat ćeš se dugih zima i slabe zemlje...”
“Gubčeva lipa“ spava na suncu. Krošnja je tiha, nepomična, kao da su je smirili dugi vjekovi i trpnje koje je morala da čuje ispod sebe. Kao da je i ona postala bešćutna i apatična za sve oko nje.
Nekako mi je teško u duši kad se spuštam od crkve. Znam da umire jedan čovjek koji umije kraljevski obraditi zemlju...
Dolje na uskoj prugi strništa napasaju djeca dvije krave. Jedri mali seljačići puni su života.
- Dajte nas slikajte, gospon? - veli jedan mališ videći fotografski aparat u mojoj ruci.
- Budem, i namještam aparat, ali imate slabo odijelo danas. Zato ću vas u nedjelju.
- Je, nimamo mi ni v nedelu drugu obleku! - odgovara mališ, a taj odgovor sam i očekivao.
- A zakaj nemate? - i ako znam unaprijed odgovor. No htio bih se mališani-ma uvući neopazice u dušu.
- Japek nemaju penez!
- Tko to veli?
- On! Veli: nema pa nema!
Mališ je bistar živ dječačić. Nešto zamazan od prašine u licu, ali je odijelo - trošno, poluseljačko - čisto.
Pomalo se upuštam sa njima u razgovor. Sjedimo na travi tako u polju i razgovaramo se o svemu. Iz naivnih rečenica mališevih izvukao sam jednu gorku istinu o obitelji sa 16 članova, kućicom od dvije sobe i gospodarstvom od jedne rali zemlje i kravom koja se zove “Milka“.
U podsmjesima dvoje djece razabrao sam njihovo naziranje o školi, koju polaze sa hranom od jedne jabuke u bijeloj platnenoj torbi “koja ih udara otraga“. Sve u smijehu. Za njih sam ja jedan znatiželjan “gospon“ koji “tira luft“ i njemu se može sve reći, jer se voli smijati. “A morti im bu dal 1 dinar“. Jedan “gospon“ im je dao jednom dinar što su se hrvali i “stajali na glavi“.
Svi ti mališi vole školu. Znadu oni da ne budu postali gospoda koja “tiraju luft“ i da su određeni za hranu zemlji - ali ipak je polaze upravo začudno točno. U tom ih i roditelji podupiru. Tko zna čemu se nada duša izmučenog zagorskog seljaka.
Na ruševinama nekadanjeg Tahijevog dvora sazidao je seljak Joža Hanžek kuću i postao vrijedan i radin gospodar. Svatko tko želi može ga posjetiti i čuti historiju Tahijeve strahovlade, legendu o ribnjacima koji su opasivali grad i “pravu istinu“, da je Tahijeva žena bila gora od samoga Tahija. O njoj Joža Hanžek zna vrlo mnogo.
Nekadašnje imanje Tahijevo raznijeli su već davno seljaci, od ruševina su učinili opekama tadanju općinu i školu i sravnili zemlju. Ostale su samo legende i - kako Joža Hanžek tvrdi - rupe od utvrda.
Narod se više ne oduševljava historijom. Ljudi bježe u gradove tražeći posla, rade po tvornicama za 5-8 dinara na dan i ostaju siromasi. Raštrkane kućice i razbacana sela spriječili su neki skupni složni život. Svaki čovjek živi za sebe. Od rođenja i vjenčanja - koje proslavi u gostioni - pa do smrti, sve je isto i jedno. Polje, slabe i dobre godine i kravica - idol gospodarstvenog stanja. I te krave srećom su dobre. On je spreman za njom žaliti više no za samim sobom ...
- Kaj bi mi išli u “bobe“?! - veli on, a “bobe“ nazivaju Slavonci one Zagorce, koji se odvaže na koloniziranje u Slavoniji. - Ni zrak niti voda ni dobra. Naš človek vumire tam mam kak pride. Još najveć 10-15 godin živi tak i vumre. A vumreti more se i tu. Ipak bumo dule bar živeli vu Zagorju doma.
Uvečer nešto ožive ulice. Mladi ljudi sastaju se u sitnim grupicama - ali to su đaci, činovnici i obrtnici - pred kućama tu i tamo i razgovaraju o modi, sportu i ljubavi.
Gospodin “sreski“ šeće ulicom u prvoj večernjoj hladovini ili polazi na svakidanji sastanak u svom krugu. Potok pospano žubori ispod mosta jednako kao i preko dana.
Sve kao da spava čak i na večer. Šutnju prostranog trga razbije od vremena do vremena sat u tornju, smijeh mladosti u tami ulice ili kakova zakašnjela kola iz polja.
A tamo gore kod crkve u Gornjoj Stubici i Gupčeva lipa spava...
NOVOSTI, broj 189, 12. srpnja 1934., str. 5
