Bistra, početkom lipnja 1934.
Ljeto... Podnevno sunce baca duboke sjene pod krovovima maljušnih seljačkih kućica oličenih bijelo, plavo i zeleno. Drvene siromaške te kućice sa prozorima malim i zasjenjenim pospano zure u plavo vedro nebo. Sva Bistra kao da spava... Tu i tamo prođe cestom koje dijete ili seljakinja, ili projuri kakav automobil; zavije selo u oblak prašine i onda nestane što brže prema Zagrebu. U selu se može voziti kako tko hoće. Dobri, strogi naš zakon zadrijemao je na ljetnom suncu među seljačkim kolima koja sanjivo gledaju u sapunaste oblake što odlaze preko Zagorja nekud dalje...
U općini sva tri čovjeka bore se sa snom. No općinski pandur budno pazi da ga san ne svlada. U jednoj sobici našao se tu i bilježnik. Radin debeljuškasti čovjek sa očalima sumnjičavo me je pogledao od glave do pete, pomno pregledao svaki zarez i točku na mojoj legitimaciji, a onda me obavijestio da nema vremena. Žuri se na dražbu. Ali gore u selu je učitelj... On pozna kako svaki čovjek diše. On će mi mnogo toga reći.
.. Bistrani rade po poljima kao mravi... Ogrće se kukuruz, kosi ječam, vozi sijeno. Puna su polja zvukova. Prolaze čitavi redovi kola sa upregnutim kravama... Vozi se sijeno ... Uski redovi zemlje ove godine su dobro ponijeli. Osobito kukuruz. Između zelenila, bezbrojnih loptastih kupova sijena i talasanja žita vide se ljudi; bijele njihove odjeće rasute su po plodnim poljima sve tamo dalje u Zagorje...
Pod brijegom je groblje, crkva, škola i župni dvor. Škola je prazna. Ostao je samo ravnajući učitelj sa obitelju. Sve drugo se razletilo kojekuda. - Praznici su. Mali Bistričani marljivo posjećuju tu školu. A tu je poseban razlog. Od stotinu djece prosječno ima sreću oko 20 njih da bude primljeno i upisano. Dakle 20 posto. Ostali čekaju drugu godinu, nekada i treću, a nekada je i ne dočekaju. Ali prije osme i devete godine dijete ne dolazi u školu nikako. Na preko 10.000 ljudi bistričke općine dolaze samo četiri škole sa 10 nastavnika. A djece je u obilju. Pune su ih kuće. Spavaju po sjenicima, štalama, vani - svugdje. Sva bračna sreća bistričkog momka završi se sa kakovom pregrađenom komoricom, u kojoj živi sa ženom i do smrti robuje svojoj dragoj zagorskoj zemlji...
Čestiti, marljivi narod vodi ovdje tihu, tešku borbu sa životom. Tragičnu. Na licima bistričkog seljaka očituje se jedan gigantski napor za samoodržanjem. Ima u tim licima nešto svetačko-patničkoga kao u Onoga, što je sa 5 hljebova nahranio 5.000 ljudi.
Približava se suton. Lutam uskim puteljcima kroz oživjela polja i susrećem ljude. Svi skrušeno, smireno odlaze svojim poslom ... Svaki skoro skida kapu sa glave, naziva dobar dan ili “hvaljen Isus“ bez obzira na starost. Nešto nalik stidu obuzima mi dušu. Desetke godina je prošlo da gore u gradovima, u vrtoglavom tempu jurnjave za dobitkom u stopostotno materijalnim idealima grada nisam čuo taj pozdrav. Kao da se nešto davna povratilo natrag u sadašnjost.
I svi ti ljudi prolaze. Dobrodušni, veseli i razgovorljivi - sretni u svoj svojoj bijedi, - i pozdravljaju. Nešto kasnije sam se navikao da pozdravljam te drage napaćene ljude - sam, unaprijed kod prvog susreta i pogleda. Osjećam da im se vraćam - da jedan dan prevaljuje sve one desetke mehaniziranih godina, bez stanke, bez odahnuća.
Na rubu puta sreo sam jednog starca. Pasao je kravu na rijetkim čupercima trave cestovnog jarka. Pognut čovječić skinuo je na moj pozdrav kapu, pokazao rijetke sjedine i poklonio se nekim iskrenim patosom nemoćnog tijela. Bila je to jedna gesta predstavljanja. Kao da je u tom pokretu bila izražena rečenica: “Ja sam sve dao zemlji - ovo je konac! -
Spustio sam se uz njega na travu, bijednu pašu starčeve krave i upustio se sa njim u razgovor. Kao svi koje sam do tad nagovorio bio je i on susretljiv, dobrodušan i razgovorljiv.
- Ostarili ste, zar ne? - pitam
- Je, kaj ćem! - smješka se i pokazuje žuljavom isušenim rukom na groblje. Skoro me buju otpelali na breg!...
Katkad pritegne čovječić kravu koja uzaludno pokušava pronaći koji bolji ćuperak trave ili se premješta za njom, a sveudilj se smješka.
- Pa kako se živi?
- Je, dobro, kad ni bole. Kak sirotinja. Sikud je zlo. I v gradu, a kak ne bi bilo na selu ...
I onda sve više zalazi u govor. Čini mi se, da je jedva dočekao čas da može nekom izliti sve što se nataložilo na dnu njegove nutrine kroz godine i godine, kad se već od djetinjstva svako ljeto okapaju kukuruzi, uređivaju vinogradi i kosi ječam.
- A zašto se ne selite? Drugdje, u Slavoniji na primjer, ima još dovoljno - dapače u obilju zemlje.
On čas premišljava. Čini mi se kao da se u srcu starog Zagorca nešto sakrivenog javilo. Nešto o čemu ne voli da govori. Dugo gleda čovjek u zemlju kao da nešto traži, a onda polagano kao skanjivajući se govori:
- A kaj bi se mi selili drugam. Nisu ni sakud zemle kak pri nas. Nekoji su odišli već pak im je žal. A kak su predi nas živeli bumo i mi. Sake godine ludi umireju, pak bu mesta za decu. I znate - starac me gleda nekim tugaljivim svetačkim pogledom - sakom človeku je negova hiža i zemla najbolša ... Potom se smije. U času je zaboravio djecu koja dolaze i stradavaju, i starce koji “umireju“ da dadu mjesta toj djeci...
- Sad bu bole za Bistrane, veli nešto poslije, gospon velečasni je otkril vuglen vu Zagrebački gori. Buju ludi našli posla.
O tom ugljenu sam čuo i od učitelja. Poslije sam pošao i do samog župnika. I doista bistrički župnik don Srećko Ivasović, koji se svojedobno onako proslavio u Zagrebu sa svojom pirotehničkom svečanosti u korist gradnje crkve sv. Antuna, otkrio je na ovoj strani Zagrebačke gore više nalazišta kamenog ugljena. Radovi oko potrebnih predradnja vrše se već polako u tišini pod vodstvom ing. Kserse Ključenka; pozvan je i g. Poljak, pa se izrazio veoma povoljno o nalazištima. Ovi novi rudokopi, zbog blizine Zagreba, mogli bi proizvesti pravi preokret na tržištu ugljena.
Susretljivi don Ivasović skromno je odbio opširnu debatu o svom trudu i uspjehu. - Kašnje, veli, kad sve bude posve zrelo. Siromašni bistrički narod treba zarade; možda ovi budući rudnici ugljena budu za njega mana nebeska - novo vrelo zarade ljeti i zimi. A skrajni je čas...
Sa župnikom sam se povezao kočijom kroz polja. Suton ... Kukuruzi šušte zadovoljno i sretno. Iz doline dolazi mir večeri. Kočija sa nama odmiče putevima na kojima susrećemo djecu sa kravama koje poput onog starca napasaju na rubovima puta i pri susretu skidaju kape sa “Hvaljen Isus“...
U selu ... Ljudi se polako vraćaju iz polja. Djeca su u suton istjerala svinje pa ih napasaju na razrovanom komadiću zemlje uz mutnu Bistru, koja smireno žubori i teče kroz vrbik... Dolazi večer. Uličice postepeno oživljuju, sve više glasova i zvukova, bije se i pjesma negdje. I u krčmi “Kod Jajca“, gdje je Angjelinović stvarao svoje “robove zemlje“, je oživljelo. To je uostalom jedino stjecište “seoske elite“. No ubrzo će noć pogasiti sve i tamo. Ljeto je. Ljudi se umorni vraćaju sa polja i što prije bježe na počinak...
Na mnogim kućicama se svijetla i ne upaljuju. Ljudi lijegaju još za prve tame. Sutra zorom valja se dignuti na nov posao ...
U devet sati uveče povlače se i zadnji, sa kratkih razgovora na pragovima kuća, - i Bistra je u snu. Tu i tamo žalostivo još žmirka koje slabašno petrolejsko svijetlo, no njega se jedva i primijeti. Cestom u noć prolaze prosjaci i pogorelci sa punim naprtnjačama. Odlaze za Mariju Bistricu da na proštenju hrvatskih “romara“ zarade nešto i otskiću se dalje Zagorjem. A siromašni zagorski narod daje. Mnogo više od onih u gradu, - mnogo, mnogo više.
Noć je - a jedva je devet sati. Sjedim na pragu kuće, u kojoj sam dobio sobu za prenoćište i mislim na život. U tami nazirem konture kuća i znam da tu u tim malim sobicama stisnuti spavaju ljudi kao mali čopori. U jutro će jedni na polje, a drugi u Zagreb pješice preko Zagrebačke gore, da prodadu sve što mogu: mlijeko, povrće, voće i živad, a svoju djecu nahrane kukuruznom kašom. Sve što bi moglo biti dobro, zdravo i korisno za njih, odnijet će grad.
A sve što im može donijeti zla, nevolju i nezadovoljstva - donijet će im i opet grad. Grad im je polako uništio sve lijepe narodne običaje.
Izgubila se čistoća narodne nošnje i pravo je čudo da se je očuvao onaj dragi i slatki Domjanićev: “kaj“ - koji je ostao čist i neokaljan kao uvijek.
Oko desete odlazim na počinak. Onda odjednoć u noći iznikne žandar. Opraštamo se prijateljski pa odlazim u svoju sobu sa zadovoljnim osjećajem, da još nisam sumnjiv čovjek...
Tu gdje noćivam bio je nekoć samostan Pavlina. Dok dodjem do svoje sobe prolazim dulji hodnik sa lukovima i debelim zidovima, među kojima je grobni mir. Prolazim praznim sobama sa rešetkastim prozorima i onda na koncu ulazim u osamljenu prijazno namještenu sobicu.
Gasim svijetlo. Vani u bari krekeću monotono žabe, a u prastarom drvu u podu čujem kako miš nastavlja Bog zna kada započeti posao ... Osjećam dah vječnosti oko sebe ...
Jutro na selu počinje rano. Ovaj put sam ustao i ja u zoru. Dok se spremam čujem vani šum glasova kokoši, svinja, krava. Tamo dalje u polju čuje se jasno zvuk “klepanja“ kose. Sve se budi i sprema na rad. Sunce mi udara kroz prozorske kapke i zove me tamo dalje još dalje u Zagorje. I odlazim. Čujem još dugo zvuk klepanja kose, i to je za mene oproštaj sa Bistranima.
Do viđenja! Dragi moji dobri ljudi! ...
(NOVOSTI, broj 185, 8. srpnja 1934., str. 21)
