Tijekom cijelog puta, osjećala se ta ljubav i želja za otkrivanjem: uvijek postoji neka cesta kojom nisi prošao, izvor s kojega nisi pio i ljudi s kojima nisi razgovarao. Svaki djelić ovog planeta ima svoju priču, a iz svake priče nešto možemo naučiti. Mislim da je Fuis to znao i da je to saznanje odjekivalo cijelim njegovim bićem.
Treći dan za redom pozdravlja nas jutarnje sunce. Anamaria i ja napuštamo sobu, ovog puta obje „u civilu“. Svi smo se složili da je današnja etapa najzahtjevnija tako da će Ana današnji dan provesti s Marijom i sa mnom u kombiju. Govorimo kako će joj biti puno zabavnije s nama, elitom. Ona se nasmiješi, ali znam da bi radije putovala na dva kotača.
Pola osam ujutro. Budimo se osvježeni i žurimo na doručak. Miris najboljeg omleta koji sam ikad probala struji terasom Malog Kaptola dok ispitujem svoje bicikliste jesu li se naspavali te jesu li spremni za novu turu, iako već po njihovim energičnim razgovorima i sjaju u očima znam odgovor.
Zamišljam Fuisa kako se vozi na tadašnjim lošim cestama, s biciklom koji nije ni približne kvalitete kao današnji bicikli na kojima se mi danas vozimo. Nije odustajao jer su ga vukli kilometri i želja da se druži i piše o ljudima i krajevima kroz koje je vozio. Mi biciklisti volimo ljude i krajeve kroz koje vozimo.
Pretraživanje
Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.
