Fra Ma Fu 2018

Pod starim krovom u Gredicama

  Reportaže Franje Martina Fuisa         Franjo Martin Fuis         18.08.2019.
Pod starim krovom u Gredicama

Kroz Zagorje: sredinom srpnja
Htio sam vidjeti čovjeka čije ime je zapisano u srcu svakog Hrvata ... Želio sam čuti njegovu riječ, nešto iz njegove dobre hrvatske duše, u kojoj su našli toliko mjesta svi ljudi i bijedni krajevi prekrasnog Zagorja: biti neko vrijeme u njegovoj blizini i pitati ga nešto iz davnih godina. Iz “zlatnih zagorskih dana“ i čuti još koju slatku hrvatsku riječ “ispod starih krovova“...

Zastao sam u prostranoj sjenatoj aleji i slušao. Gore u starom dvorcu je tiho: čuje se samo lavež pasa. Tu dolje u parku, u voćnjacima punim ptičjeg cvrkuta, igra se sunce u krošnjama gustim i spletenim. Bezbroj sjena izbrušenih, bojadisanih tonova rasuto je po mekoj travi posvuda i oči ne znaju što bi prije gledale od ushićenja. Ptice cvrkuću. Pod brijegom na suncu rade seljaci; jedan čovjek ulazi u sjenik, kroz čiji otvor se razabiru naprave poljskih strojeva. Skoro će podne ...

Dugo sam se skanjivao. Nešto je bilo u mojoj duši nalik strahopočitanju. Ni onda kad sam odlučnim korakom pošao gore u dvor nije tog osjećaja nestalo.

Dočekala me na vratima mala prijazna djevojčica, živih kretnja u jednostavnoj haljinici sa mudrim ozbiljnim očima koje umiju veoma lijepo gledati u svijet.

- Htio bih vidjeti gospodina Gjalskog?! Mala se čas prijazno sa mnom razgo-vara a onda željna da mi pomogne odskakuće kao vrapčić po stepenicama gore. Za čas kasnije vratila se sa povoljnom vijesti: Gospodin me zove gore.

Pošao sam stepenicama i u starom hodniku dvorca pokucao na jedna vrata. Kad sam ušao u sobu punu slikarskih portreta prekrasno rezbarenih okvira i knjiga, uočio sam kraj prozora, koji gleda u dvorište Gredica, jednog sijedog pognutog gospodina sa očalima, kroz koje je uman pogled nastojao da uhvati obrise moje osobe. Učinilo mi se da to dosta teško ide. Te oči, koje osim toga, imadu u sebi nešto svetački lijepa, nisu se susrele sa mojima: one su kroz mene gledale nekud u daljinu kao da žele vidjeti nešto beskrajno daleko. Pristupio sam odmah bliže i tada me je istom pogled tih očiju obuhvatio cijeloga. One su gledale živo, no u njima je bila jedna sjena, fina sjena gasnuća - ali se u njima ogledao još uvijek jedan čvrst korijen života.

Jedan tren imao sam u svojoj ruci drhtavu starčevu ruku, ruku koja je hrvatskom narodu dala jedan cijeli život, crtajući mu vlastitu njegovu dušu, sretnu, bijednu i očajnu. Ruku Ksavera Šandora Gjalskog.

- Što želite? - Taj glas se spustio kao iz nekog sna. Trideset godina života pod starim Gredičkim krovom uljuljalo je velikog hrvatskog čovjeka u jedan san - u koji sam sada ja tako iznenada banuo. Ipak se odvažih:

- Želio sam vas vidjeti. Čuo sam da ste bili bolesni, i prolazeći pokušao sam saznati kako vam je!

Učinilo mi se kao da me ne čuje. Bilo je očito da sam u jednu dušu unio nemir svojim dolaskom.

- Kako se zovete?

- Fuis

- Huis?

- Ne! Fuis! - Franjo Fuis ...

- A tako. Mi imamo ovdje dole jednog Huisa ... Ja ću i vas zvati Huis: - I jedan smiješak mu se odrazi na licu. - Sjedite, Fuis ili Huis.

Sjedamo i smijemo se. Kao da je sa tim nezgodnim izgovorom mog imena probijen led. Nešto mi je odahnulo u duši

- Odakle ste rodom?

- Iz Virovitice!

- Iz Virovitice! Što to govorite? Vi ste iz Virovitice?

- Jest, gospodine Gjalski! - Sa radošću primijetim da je i moje porijeklo dobro djelovalo.

- Pa onda smo u neku ruku “lancmani“. I ja sam bio nekih 4-5 godina u Virovitici - Da. Moj Fuis. To je bilo oko 1885. godine. Bio sam u to vrijeme tamo kao podžupanski perovođa. I moja supruga je bila onda tamo kao učiteljica.

Ulazi gospodja. Laganim tihim korakom ušla je osoba sa blagim staračkim licem, u kom se ocrtava beskrajan mir i neka svečana ljepota sutona.

- Ovo ti je Fuis iz Virovitice! - Živo me predstavlja gospodin Gjalski svojoj supruzi.

I opet sitne komplikacije sa mojim imenom. U duši sam se već počeo srditi; da si jedan radin i marljiv čovjek u Zagorju nije mogao nadjenuti baš nikakovo drugo ime nego: Huis. No prelazi se preko toga. Stari bračni drugovi sjećaju se davnih vremena iz slavonskog trgovišta. Izmjenjujemo rečenice i raspoloženje se uvelike popravlja. Kad spominjem da mi je tada[1] bio učitelj Tomo Mihalić, opet jedno iznenađenje više.

- A gdje je on sada?

- U Zagrebu! Penzioniran je!

- Penzioniran? - I misli mu na tren odlaze kao nekuda daleko u prošlost. Možda je tog časa u njegovoj duši iskrsnuo nekadanji zdravi, snažni i mladi Gjalski. - Možda mu je zato i simpatično ime mog rodnog mjesta ... I odjednoć nestaje kratka šutnja. Gledamo kroz prozor. Vani cvrkuću ptice...

- Tako je divno ovdje kod vas, gospodin Gjalski! - Toliko ptica cvrkuće u krošnjama vani!

On gleda u prozore Tad neka sjena padne na njegovo lice i laki uzdah pređe usnama.

- Ni jedan slavuj mi se nije ove godine vratio ... Ni jedan. A bilo ih je mnogo ... Sa Rijeke sam se vratio u Zagreb sa 75 ptica. - Druge su došle. Slavuji se nisu vratili! ...

I kašnje još često spominje u razgovoru svoje slavuje.

Razgovaramo o Zagorju. O narodu, zemlji - o svemu malo.

- Zagorje je samo izmedju Ivančice, Sljemena i Macelja. Sad uračunavaju i Varaždin, čak i Križevce, u Zagorje. To ne smije biti. Kako to može da se spominje!? - brani g. Gjalski ogorčeno granice Zagorja i u toj obrani osjeća se ogromna ljubav naprama toj zemlji.

- A na novinare se mnogo srdim. Na sve. Kakav je to jezik kojim pišu Kakav? To je sramota. Gdje su im one lijepe hrvatske riječi - od kojih nema ljepših. - A književnost? - Zar je to književnost, ovo kako naši književnici danas pišu ...? - Stid me je. - žao mi je, moj Fuis, veoma žao i osjećam se tako sam. Ne želim ih čitati, to ne mogu čitati. Kako mogu tako da pišu?!...

I kao da mu se jedan veliki teret svalio na dušu.

Jasno sam zapazio da o tom ne voli uopće razgovarati. Počeo me ispitivati o meni, o mojoj najranijoj mladosti i karijeri. Kad je saznao da sam služio mor-naricu, morao sam mu pokazati i fotografiju. Ta mu se toliko sviđala da ju je svakako htio za sebe. I ostalo je na tom da sam mu na poleđini fotogra-fije napisao: U znak dubokog poštovanja, velikom nestoru hrvatskih književnika...

- Kakvom nestoru? - buni se g. Gjalski. - Kakav sam ja nestor. Šta vi svi tu spominjete nekog nestora.

Gotovo sam u neprilici. Tom prilikom mi je gospođa pokazala više fotografija. Među njima sam našao i jednu njenu iz mlađih dana. Morao sam priznati u sebi da sam rijetko u životu vidio tako lijepu damu ... Isto tako sam otkrio jedan crtež olovkom iz posljednjih dana bolesti g. Gjalskog. Zamolio sam da smijem taj crtež fotografirati.

- Gle, pa ti znaš i fotografirati. Vilma ovaj Fuis iz Virovitice zna i fotografirati. A čime si došao? ...

- Dvokolicom!

- Dvokolicom? Pa ti si pravi vražji dečko. Vidiš li ti njega. To je ideja. Putuje dvokolicom po Zagorju ... - I sad vidim da sam ušao bar u jedan sićušni kutić srca velikog književnika. Dobio sam dozvolu za fotografiranje i bio zadržan na objedu.

- Ovo je naša Vilmica. Naše kumče! - predstavio mi je malu djevojčicu sa stepenica. - Ona je naša. - To je, moj Fuis, kćerka naše kuharice ali je naša. Mi ne možemo bez nje. Ona mora biti uvijek uz mene! Vilmica, buš s nama ručala! ... Buš!

... Objedovali smo u četvero. Bilo je već sve posve raspoloženo. Ledeni zid nepovjerenja se davno rastopio. Kao svakog mlađeg čovjeka Gjalski je i mene “tikao“.

Razgovarali smo jedno vrijeme o unučadi g. Gjalskog, koja će večeras na proputovanju doći u Gredice. On se unaprijed veoma veselio tom susretu. Vidio sam i fotografije te djece. Zaista prekrasne. Poslije nam se razgovor kretao na više strana.

- Radite li što gosp. Gjalski?

- Ništa, moj Fuis, ništa ... Ne da mi se. Bio sam teško bolestan i još se uvijek oporavljam od operacije. Već sam mislio da neću doživjeti 80-godišnjice no ipak sam prošao. Još prije sam napisao nešto: dao bih ti to da se štampa ali mi se ne da tražiti. A onda , možda se i ne bi štampalo. - Židovi bi se srdili.

Na sve moje navaljivanje nisam mogao dobiti taj članak. Od vremena do vremena g. Gjalski je natakao čaše sa vinom, ali sebi toliko da se jedva dno pokrivalo. Gospođa uopće nije pila.

Poslije objeda je došlo na red fotografiranje. Za tu svrhu sam trebao tamnu prostoriju da izmijenim fotografske ploče, pa mi je gospođa najpripravnije ustupila jedan prazni ormar u salonu. Kad sam se zatim našao u tmini te tako interesantne “camere“, nisam mogao da se ne smijem sam sebi. Sjetio sam se vremena kad sam sa ogromnim strahopoštovanjem čitao djela Gjalskoga ni ne sluteći da bi se jednoga dana mogao naći u njegovom ormaru.

Izvana me je sijedi književnik stalno požurivao, jer da ide spavati. Kad sam izišao iz ormara bio sam sav u znoju. Načinio sam dvije fotografije: jednu u salonu a drugu vani na balkonu u društvu i male Vilmice. Iza toga reproducirao sam vjeran crtež Gjalskoga.

Bio je već posve raspoložen. Prije no smo se oprostili i no što je pošao na odmor, zahtijevao je da stavim svoju bijelu arbansku kapicu na glavu i smijući se te stiščući drhtavom svojom rukom moju, prorokovao mi uz smijeh da ću se bogato oženiti. Smijao sam se i ja i bilo mi je odjednoć žao dijeliti se od te kuće.

- Zbogom gospon Gjalski i sve najbolje vam želim!

- Zbogom, moj Fuis, zbogom ... !

Gospođi sam obećao da ću im poslati fotografije. U sebi sam se zakleo da ću uništiti fotografski aparat, ako me ovaj puta iznevjeri...

 Vani je sjalo popodnevno sunce. U parku, u krošnjama drveća cvrkutalo je mnoštvo ptica. Samo slavuja nije bilo. Ove godine nisu se oni vratili pod stari krov u Gredice da kroz dva mjeseca čestitaju cvrkutom časnom starcu 80 godišnjicu njegova života ... U starim vjekovnim sobama Gredica ostao je on sam sa jednom svetačkom staricom.

 NOVOSTI, broj 191, 14. srpnja 1934., str. 9

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.