Majko Božja bistrička,
Moli se za nas,
Mi smo Tvoji putnici,
Daj pogledaj nas!
Beskrajna kolona od kojih 10 tisuća ljudi umorno se povlači dolinom Zagorja. Starci, muževi, žene, djeca, starice, umorni, napaćeni, najgorim putem što postoji između Zagreba i Marije Bistrice, neprestano koracaju naprijed. Popodnevno sunce žeže nad kolonama, razbacanim, mjestimice zgusnutim pa opet raštrkanim, oblaci prašine i monotoni zvuk glasova koji pjevaju litanije Majci Božjoj Bistričkoj ... Tu i tamo padaju u nesvijest; polijevanje vodom, umjetno disanje i - opet naprijed. I samo naprijed.
Sat za satom prolazi. Zagrebački “romari“ polaze na svoje svakogodišnje hodočašće. Predvodi ih novi nadbiskup koadjutor i gradonačelnik. Obadva umorni, izmučeni ali kao da ih bodri još dalje onaj monotoni pjev ljudi i djece u beskrajnom pripjevu:
Daj, Marijo Slave, daj!
Otvaraj Marijo raj!
I kolone idu. Ima u patničkim licima nešto što zadivljuje čovjeka. No ima i što razočarava. Zajedno sa vjernicima koji šapćući svoju molitvu sa svakim korakom odvagnu svaku svoju riječ - koracaju i oni koji vole da gucnu; ljudi teturaju od umora i alkohola. Uporedo sa staricom koja posljednji put možda - poduprta svojom djecom - tetura cestom sa nekom beskrajno snažno ukorijenjenom vjerom prolazi čovjek kome je proštenje samo prilika za veselje.
Križevi, vela, sakramenat, barjaci ... Svećenstvo, odličnici i prosjaci; svi zajedno. Planinari, “pucice i dečki“, sve to neprestano želi naprijed - u Bistricu. I selo za selom prolazi u suncu i prašini. Govori, dočeci, oduševljenje, ogroman jedan zanos naroda slije se sav u pjesmu i vjeru - i opet se ide dalje. “Bogci Bistrički“ izišli su na desetke kilometara u susret hodočasnicima, učinili jedan špalir i iznijeli na svijetlo dana sve svoje mane, tjelesne i duševne. Njihov poklič za milostinjom miješa se sa glasovima hodočasničkih litanija, čak ih i nadjačava, - i u njih je jedna ogromna - beznadna vjera - u ljude.
Svaki izvjesni dio puta hodočasnici se odmaraju. Znojna, od prašine zablaćena lica utišavaju glad i žeđu, prosjede koji tren i opet se giblju. Otraga, daleko iza kolone, vodi dječak svoju majku sa bolesnim očima po sedmi puta na proštenje, i uvijek sa čvršćom vjerom. Slijepi, kljasti i zdravi ... Siromasi i bogati - no mnogo više oni prvi. Ovi drugi će automobilima možda, možda i neće uopće.
Sunce se naginje zapadu. Na zaokretu ceste u lijepom zagorskom zelenilu ukazuje se crkveni toranj - još daleko na obronku brijega - i ljudi se spuštaju - poklecuju u prah i križaju: ukazao se znak. Ogromna jedna energija ulazi u izmučenu masu, pjesma snažno zaori, i u takovom raspoloženju ulaze zagrebački hodočasnici u ljepuškasto zagorsko selo sa svetištem čudotvorne Gospe.
Oduševljenje. Ogroman zanos i srdačno bratimljenje grada i sela. Burni poklici. Srce hrvatskog naroda otvorilo je tu i najtanji kutić svom oduševljenju i svojim osjećajima koji mnogim i mnogim natjeruju suze na oči.
Već izdaleka uzdižu se ruke na pozdrav Gospi. Svatko bi je prvi htio vidjeti, što prije dodirnuti ili poljubiti njeno podnožje. U času je puna crkva i predvorje. Čuje se pjesma.
Sa svih strana stižu seljaci, građani. U kolima i pješice. Na kolicima uzetih i na rukama zdravih. Sve jedno neopisivo - neslomivo vjerovanje.
Tu i tamo padaju ljudi - većinom starije žene - u nesvijest, bilo od uzbuđenja ili napora. Pred crkvom na postamentima kamenitih figura pale se svijeće. U hodnicima sa nizom slika uslišanih zavjetnika ljudi su odložili torbe, štapove, poklekli i polijegali. Tu će veliki dio njih i provesti noć. U crkvi je blagoslov: prvi pozdrav Gospi od Zagrepčana - služi nadbiskup-koadjutor.
Večer ... Noć pada a hodočasnici još uvijek stižu. Broj im je prešao već 15.000 ali kraja još nema. Sutra u nedjelju dolaze još vlakovi, kolone pješaka, biciklista i automobilista. Već rano pod veče su svi stanovi razgrabljeni. Sve bistričke kuće pune su Zagrepčana. Spava se u sobama, sjenicima, podrumima, tavanima i na zemlji. Veliki dio uopće nema krova nad glavom. U sobama spava po 20 osoba. Ali se ne spava. Zagušljivo je: sparina i galama na ulicama odnosi san. Brojne glazbe - svaka gostionica ima svoju - neprestano sviraju. Ulicama stižu nove kolone. Cilik, pjesma, urlik pijanih i obijesnih. Na prostrtim ležajima od slame u kolnoj suši dvije starice mole krunicu. Gore na sjeniku netko igra uz gitaru a niže dolje u svinjcima, peradarnicama i stajama muču i bleje životinje. Ogroman kaos ljudi, karaktera, čuvstava i vjere.
Licitari su na trgu razapeli svoje šatore. Osjeća se miris loja, kobasica i parfema. Kasno u noć još uvijek se prodaju razglednice, značke, zavjetni kipovi, svijeće i hrana. Pred kavanom na trgu je ples. Vrte se parovi uz seljačku svirku koja svira - “šlagere“. Malo dalje okupili se ljudi oko stolića sa “rouletom“ i igraju na novac. Gostione su pune. Ispunili su ih oni bez krova. Sjedi se za stolovima i pije. Kuglane su sve zaposjednute. Noć prolazi...
Prolazim ulicama i tu i tamo zastajkujem. To što vidim po gostionicama, po zakutcima i pod šatorima za piće davno više ne spada u onaj život koji je bio u procesiji do Bistrice. To je nešto drugo. To je život sa svojim radostima obijestima i zahtjevima. Idem pod prozore. Ljudi leže, po podu, na peći, po stolovima i u slami. Sve se udružilo u jednu obitelj. Svi se poznaju. Nitko se pred nikim ne ustručava, mnoge žene u kupaćim kostimima i košuljama hitaju preko ispruženih nogu koje proviruju iz slame. Sve se pomiješalo. Higijena, kavalirština, - sve kao da je izgubilo svoj pravi smisao. Ljudi spavaju i pred crkvom, na tlu, u kamenim udubinama i u brojnim ispovjedaonicama. Ljudi zapravo leže - jer spavanja nema. Kroz noć se ore glasovi, buka i štropoti kola, pješaka. Zov sirena sa automobila i beskrajna svirka...
U jutro. Nedjelja. U 5 sati su se i zadnji dignuli. Izvlače se umorna lica sa sjenika, proviruju na prozore. Pije se svježe mlijeko i slaba kava. Ulicom obilaze glazbe u svojstvu budnica. Sunce izlazi. Perad se bučno javlja po dvorištima.
Stariji odlaze na ispovijed, mlađi se dotjeravaju. Sve se sprema na glavni pohod u crkvu. Ulice oko trga upravo su opsjednute narodom. Hiljadu glasova, povika i žamora.
U tom metežu, tiho i neprimjetno prošao je kroz tu buku i vrevu jedan sprovod - bez svećenika. Pošao sam za njim. Bio je sprovod jednog djeteta. Nekoliko časaka kasnije - na rubu sela, gdje je groblje - čuo sam glasno naricanje majke.
Narod još uvijek stiže sa svih strana. Došli su i prvi vlakovi pa se broj hodočasnika penje prema 20.000. Nikada to Bistrica nije još doživjela.
Na trgu se razvio pravi sajam. Putujuće kavane, vrtuljci, licitari, pečenjari itd. Pucnjava se miješa sa glazbom, sa pijanom svirkom činela čiji svirači sa podbuhlim očima ne poznaju stanke.
Mnogo mlađi odlaze u okolicu na polja da uživaju vedro jutro - - - - - Bistra je prepuna ...
Oko devet i po sati prolazi mjestom procesija. Bezbrojne tisuće ljudi u nekom svetačkom deliriju pjevaju crkvene pjesme. Kroz bijele licitarske šatore, kroz male putujuće trgovine uz zvonjavu zvona prolazi barjak za barjakom, križ za križem. Crkva ne može sve da primi. Oko 25.000 ljudi - 25.000 hodočasnika došlo je danas u Mariju Bistricu. - Sakupljeni su u crkvi, po gostionicama i na cesti. Započinje pravo proštenje.
Uz crkveni zid u predvorju hrama bezbroj zapaljenih svijeća plamti pred kipovima raspeća. Ljudi kleče u kutovima, cjelivaju kamen i hodaju na golim koljenima.
Kljasti, slijepi, hromi, zdravi, svi mole nešto za sebe i vjeruju u nešto. To je jedna polovica. Druga se rasula trgom, gdje pečenjari, svjećari i bazari izvikuju svoju robu a male ulične igračnice objavljuju “velike“ zgoditke.
Kumek sa kumicom i malom seljačkom djevojčicom pije “medicu“ i “gverc“. Kupuju se mali bojadisani kolačići sa suhim okusom boje, licitarska srca i “konjički“. Sunce se razliva po krovovima i upija žedno u bijele razapete šatore. Gruvaju mužari. Prodaju se svetačke slike i amuleti u ogromnom broju. Prodaju se značke, trobojnice i voda - obična čista - topla voda.
Slavi se blagdan Majke Božje Bistričke. Veliko slavlje skromnog radinog Zagorca, koji vjeruje u svoju sveticu, poštuje Zagrepčane, i zna da trpi. Drži ga neko snažno, divsko samopouzdanje, - ljubav jedna prema svemu što je njegovo. Svaki put kad zagrebački “romari“ osvanu u njegovim domovima, da se poklone njegovoj svetici, ta ljubav se obnavlja...
Podne je ... Proćutio sam najveličajniji blagdan bistričkih “romara“ i pomišljam na odlazak. Nekud dalje. Vodit će me dobra topla zagorska duša, ona što danas pod blistavim od sunca tornjem Marijine crkve vjeruje - čvrsto vjeruje u bolja vremena.
NOVOSTI, broj 186, 9. srpnja 1934., str. 4
