Kad sam se našao ponad Virja u pjeskovitim poljskim putevima, kuda se jedva pješice prolazi zbog pijeska, i zapazio pred sobom jednu lijepu krajinu u živim kontrastnim bojama koje se ljeskaju na suncu, osjetio sam da je to zemlja "picoka"; graničarski kraj "konaka", najdužih pjesama i najmarljivijeg Podravca. Ukratko: "Picokland", krajina blagoslovljena pjesmom, zemljom i – pijeskom.
Polako sam vukao kotač po teškim putevima ogledavajući se po pješčanim obroncima na kojima je gdje-gdje rastao slabi sramežljivi kukuruz ili se vuklo neko stepsko bilje. Tu su počimali glasoviti "peski". Oni što se u raskidanim mrljama obronaka protežu od Molva do Pitomače i oni koji su nekad nosili impozantno ime "Hrvatska Sahara".
U poljima sam susretao ljude. Sjeli su kukuruzovinu, kosili livade – na kojima je još nedavno bila močvara – i radili na slabašnim vinogradima. Odande dolje od "peska" i močvarne doline nestajao je u zamagljenoj ravnici podaljni graničarski kraj.
Uspeo sam se gore na "peske". Nekoć je cijeli taj kraj zaista nalikovao neku Saharu u minijaturi. Sada se mnogo toga izmijenilo. Jedan marljiv čovjek kao crv kopkao je i obrađivao zemlju u pijesku i močvari i veliki dio nekadašnje pustoši danas je opleđen, pošumljen borovima ili akacijom. Maljušni komadići vinograda ovakčali* su se grčevito o pješčane obronke i ne daju se. Od nepregledne jedne pustoši ostale su tu i tamo samo prazne hrpe pijeska, negdje manje a negdje veće, da posluže još uvijek znatiželjnim geolozima za njihova osmatranja.
— Vi ste zabludili! — veli mi jedan seljak vraćajući se sa lopatom o ramenu sa polja. Kam bi šteli iti?
— Na peske! — velim. — Pa to su peski!
— A tak, ja sem mislil da pete v Đurđevec. Pak im tu ni puta. A kaj bute sim na peskima. Tu ni niš za videti. Sam pesek je.
— Baš taj pijesak sam htio vidjeti. To je glasoviti pesak, kaj ne?
— A je! Je bilo tu morje prije. Su vučenjaki došli i študirali, pak su tak rekli. Iz Zagreba takaj je bil jeden kak geolog.
Vidi se, čovjeku se razgovara. Raspoložen i na oštrom bakrenastom licu nekako mu zadovoljno vire uvis šiljci prosijedih brkova.
— A je li se vi sjećate iz djetinjstva kako je to bilo ovdje? — prihvatim ja.
— Kak ne bi. Bilo je kak vu Sahari. Se i sikud pesek. I stari su znali se o pesku. Vu leto se ni moglo bos iti po nemu. Bile je vruče kak vu peći. Čovek bi dobil mehure na noge. Pak su se još prikazuvale kak v pustinjama slike v zraku.
— Aha, Fata Morgane!
— Je, je, Morgane. Kak v pustinji. A gda je bil vetar, ni se moglo iti. Pesak je išel, “letl” je po zraku i se je zatrpaval kaj je dohvatil.
Vjerojatno je pijesak u “Picoknlandu” zato i dobio ime “leteći pijesak”. I sada se još posvud osjeća smanjeno djelovanje toga “letenja”. Mjestimice sam naišao na mlade akacije još zelene napola zasute pijeskom koji se usljed svoje specijalne lakoće gibje pri najmanjem vjetriću i, dižući se u zrak, zalijetava se s obronka na obronak. No to njegovo djelovanje veoma je umanjeno neumornim nastojanjem “graničara” da “peske” učine plodnima.
— Naučenjaci, dakle, vele da je tu bilo prije more?
— Neki. Neki vele drugač. Morti je od Drave...
Od Drave su “peski” predaleko da bi ona imala kakovi utjecaj na njih. Jedno je ipak utvrđeno: da su nad cijelim krajem nekoć počivale ogromne mase vode. U močvarama, od kojih su Đurđevčani pomalo učinili uzorne livade, propali su nekoć ogromni kompleksi šuma. Još se i sad tu i tamo nađu ostaci jedne biljke: “zaik”, poznate zbog uspijevanja u sibirskim tundrama. Ta biljka se prvobitno uspješno širila nad močvarnim krajem ovog graničarskog brežja.
— Imadu li ljudi dosta zemlje? — pitam
— Kaj bi. Malo je, malo. Neki su se već davno odselili v Slavoniju. Ljudi je puno a zemlje malo.
— Koliko vi imate zemlje?
— Četiri rali!
— Na koliko vas?
— Pet. Ja, žena i troje dece...
Kad sam se rastao sa seljakom, produžio sam svoju šetnju po pješčanim obroncima. Uskoro su mi cipele bile pune pijeska, a pri najlakšem dašku vjetra imao sam ga u ustima i nosu.
U jednom času me je grdno preplašio jedan zec, koji je hrabro dopustio da mu dođem tako blizu da sam mu stao gotovo na leđa. Onda se istom digao, skoknuo ravno na mene, a kad sam ja ustao sa kotačem iz pijeska, bio je on već daleko u plodnoj ravnici “picoknlandna”...
***
Spustio sam se u “lepe Virje, gdi su dek le kakti vile...” Te lijepe “dekle” nisam vidio u seoskom sumraku jer su marljivi stanovnici najvećeg sela u državi bili zabavljeni svojim poslovima koje im donose jeseni.
U dugoj i predubokoj ulici sreto sam na dvorišnim vratima neke kuće staru …
— Dobar večer, majko. Gdje je tu gostiona ili prenoćište?
Stara se čas našla u neprilici ne znajući što da mi odgovori i onda kao da se sjetila, zalamala je suhim rukama pokazujući niz ulicu:
— U polju, u polju, sinko. Sad će doći!
— Gostiona, majko. Gostiona! — Ona prignula glavu, ušiljila nekud lice i sva se prenijela u uho. Stanka. Onda se ganu:
— A, nije. Ni ona, sinko. Oboje su, oboje. I ona.
Tad sam vidio da je gluha. Okrenuo sam se i sjeo na kotač.
— Zbogom, majko!
— Ne čujem dobro! — ispričavala se ona za mnom.
Cijelo Virje je zapravo par dugih ulica kojima čovjek mukom dohvati kraj. U predvečerje su onako prašne pune krasne stoke, ostalog blaga i gusaka koje neumorno gaču. Stanovnici se vraćaju sa polja, vidljivo naradeni, umorni i nekako povučeni u sebe. Cijelo selo se doima kao tihi, šutljivi mravinjak ljudi zadojenih samo jednom ljubavlju — zemljom. Ta ljubav graničara i uopće Podravaca često graniči sa škrtosti i natopljena je ne jednim žilavim primitivnim životnim egoizmom u kojem se često ogleda goli i strahovito čisti materijalizam čovjekov: ja. To je učinio život. To živovanje čovjekovo uz možda neugodne moralne strane, ima ipak odličan materijalan uspjeh. Ti marljivi i neumorni ljudi, odani svim bićima radu, s pravom nazivlju svoj kraj najbogatijim u državi. Oni imadu kod nas najljepše blago, zemlju obrađuju temeljito i racionalno otkrivajući se izrekom:
— Ako to malo što imamo ne čuvamo i dobro ne obradimo, nećemo imati ništa.
I vani uz cestu sreo sam posvud iscrpivo obrađene i zadnje komadiće zemlje. Pomalo se osjeća sve jači porast ljudi na plodno zaokruženo tlo. Pomalo valjat će tražiti među njima najbjednije i slati ih dalje. I svaki od njih gdje god došao bit će koristan zemljin rob i kao čovjek bit će rasipan samo prema njoj — nikad prema sebi.
***
Iduća jutra puna prvih jesenskih magla našla su me gore u selima prema Dravi. Većinom sam hodao, pješice, svi putevi su bili u gustom pijesku.
Pod raznim izlikama zavlačio sam se u tuđe stanove, u seljačke kuće ljudi koji svoje domove počinju graditi najprije od gospodarstvenih zgrada a završuju ih sa kućom za stanovanje.
Tu i tamo našao sam bespotrebne “verande” pred stajama, ali ih je pomalo nestajalo da ustupe mjesto suvremenim šupama za kiseljenje krme.
Kraj bez specijalne narodne nošnje, u kom se konoplja još rabi za kućno platno i za rubače sa gaćama koje još nose — starci. Mladež je otišla u “grad-”“…sko” ili kako se veli odijeva se “po varošku”. U nedjeljna dopodneva sva nutrinja seoskih crkava sja svilom i kadifom. Djevojke pogotovo, sve su u svili i kadifi, izvanredno raskošno. Neka manija za sjajem tkanine, za ugodnim šuštanjem odjevne materije i svježom škriputnom novih cipela ili čizmica zahvatila je polugospodska srca lijepih graničarskih “dekla” i dečaka, dočaravajući im neku životnu poeziju.
U isto vrijeme jedan veliki procenat tih žitelja hrani se kukuruznom hranom kao glavnim jelom. — Istom onom hranom koju inozemstvo klasificira — kao isključivo stočnu hranu — i u isto vrijeme u tim selima gospodari premoćno tuberkuloza nad ostalim epidemijama, koje su uslijed slabe ishrane i raznih drugih okolnosti našle ovdje plodno tlo. Kao po nekoj opsjeni svelo se selo svim svojim običajima i navikama, jedno od drugoga, i živi posve za sebe. Kao neka mala oaza u širini Podravine.
Među tim ljudima valjalo bi živjeti mnogo i mnogo godina i sticati s njima golema životna iskustva naučiti od njih mnogo vrlina i pokušati ih izliječiti od mnogih teških mana.
***
Jedno jutro me je pozdravilo sunce. Nad šumarcima nije bilo magle, zrak je bio miran i bistar i cesta me je zadovoljno vodila u srce Podravine, “Picoknlanda” i “graničara” — u Đurđevac.
Bio sam sam na dugoj glatkoj cesti i činilo mi se da bih tako mogao putovati u beskraj.
Sunce sja nad “Picoknlandom”, rekao sam sam sebi i sjetio se one: “Lepe ti su široke širine…”
NOVOSTI, broj 297, 28. listopada 1934., str. 10
