Prolazim pokraj dvorišta u kojem su dva smeđa ponija i ulazim u Graberje Ivaničko. Za neka sela na putu kojim bicikliram do sada nisam čuo. Suviše su malena da bi bila zabilježena na uobičajenim autokartama. Ovo je jedno od njih.
Sklanjam se u škrti zaklon od sunca što ga čini mala nadstrešnica autobusnog stajališta. Brišem znoj. Otpijem malo vode i bilježim. Na staklenoj stijenci za putnike što čekaju autobus, iza klupe su nalijepljeni plakati koji najavljuju nastupe Bebeka i Škore. Tu je i psovka upućena Zdravku Mamiću ispisana prstom po prašnjavom staklu.
Uokolo je pobacano smeće. Prazna vrećica od čipsa. Zgužvana kutija za cigarete. Upotrijebljena papirnata maramica. Svega ima, samo ne i putnika. Otkad sam napustio Dugo Selo, nisam vidio nijednog čekača na lokalnim autobusnim postajama. Čak ni autobus na cesti.
Taman sam se spremao krenuti dalje kada mi je prvi put od polaska zazvonio mobitel. Službenica mobilnog operatera ponudila mi je nove usluge. Saslušao sam je i rekao da mi ništa ne treba. Sasvim sam OK. Tako sam se i osjećao.
Netom nakon što sam nastavio put, s desne strane ugledao sam poveliku napuštenu građevinu sa zapuštenim okolišem. Iznad ulaza stoji natpis Trocadero. Bio je to nekad jedan od onih klubova koji je selu donosio ugled na okolnom području, bar u očima mladeži koja se tu okupljala. Radnim danima – kafić. Subotom – disko.
Povratak u prošlost: Tito, KPJ i telefonska govornica
Prvo što sam ugledao ušavši u sljedeće selo Deanovec također je ostatak nekadašnjeg poprišta društvenog života. Nogometno igralište zaraslo je tako temeljito da je jasno kako godinama nije korišteno. Mjerač brzine uz cestu pokazuje da vozim 17 kilometara na sat. To je prosječna brzina kretanja amaterskog biciklista na ravnom terenu.
Ulaskom u selo Bunjani službeno sam upedalirao na područje općine Križ. Pojeo sam bananu. To mi je prvi obrok nakon jutarmjeg „piknika“ u dugoselskom parku. U susret mi je došla žena s biciklom natrpanim stvarima gotovo koliko je i moj bicikl pretrpan. Uredno je, za razliku od mene, „oboružana“fluorescentnim prslukom, ali očito nije putnica, nego stanovnica ovog ili nekog od susjednih sela.
Na napuštenom Društvenom domu stoji ploča. Tekst je već teško čitljiv, nagrižen nečistoćom i vremenom, ali i s bicikla u pokretu moguće je razaznati riječi 50 godina, Tito i KPJ. Nedaleko od spomen-ploče još je jedan relikt prošlih vremena. Telefonska govornica. Čak je i telefon još tu, ali, naravno, ne radi.
Dalje niz selo nailazim na napuštenu kuću koja je gotovo u potpunosti zarasla u bršljan. Prolazim kroz Križ. Na izlasku iz naselja činim prvi putni trošak. U WC-u sam oprao stopala i promijenio čarape, a korištene proprao i stavio u vrećicu. Nakon toga sam na kafićkoj terasi provjerio mejlove i saznao što se događa u paralelnom svijetu popivši dvije čaše Cedevita limunade. Ukupno 20 kuna. Prijao mi je taj odmak od okusa vode. Na kraju sam natočio svježu vodu i zajahao bicikl.
Dok sam sjedio pred kafićem naprežući se buljenjem u ekran zasljepljen suncem, načuo sam razgovor nekolicine lokalnih muškaraca. Pričali su o kupoprodaji polovnog automobila, a jedan je najavio ostalima da će najvjerojatnije odseliti s obitelji u Norvešku: „Ovdje mi je dobro“, rekao je, „ali tamo je mnogo bolje.“
Prolazim kroz Novoselec. Ovdje staje vlak koji iz Međurića preko Kutine i Dugog Sela i Sesveta vozi za Zagreb. I natrag. Sljedeće selo je Obedišće. Cesta je i dalje većinom bez značajnih uspona i padova. Kad sam prešao preko mostića na riječici Česmi, ušavši u selo Vidrenjak, istovremeno sam ušao i na područje općine Velika Ludina, ali i u novu županiju – Sisačko-moslavačku.
Lubenica „na krišku“ i intuitivni GDPR
Na priručnom štandu pred svojom kućom uznojen čovjek prodaje lubenice. „Prodajete li na krišku?“ pokušavam uzaludno. Čovjek me čudno pogledao, kao da ga zavitlavam. Ne prodaje, naravno. Na krišku sam lubenice kupovao nekada kao klinac na daruvarskoj tržnici.
Mi klinci iz starijih razreda osnovne pomogli bismo iz kamiona istovariti hrpetine ogromnih lubenica (nijedna nije težila ispod 12-13 kilograma). Za taj „posao” bivali bismo nagrađeni tako da su nam prodavači svakome dali po krišku lubenice. Iz naše dječje perspective, kriške su bile ogromne. Kad se danas toga prisjećam, zapravo shvaćam da su i realno bile vrlo velike. Neki su ih izjeli odmah tamo, sjedeći na zemljanom podu tržinice ili na travi uz rječicu Toplicu.
Poneko je tu krišketinu lubenice odnio kući podijeliti sa svojima. Sljedećih dana, zapravo čitavo ljeto, mi pomagači imali smo privilegiju kupovanja lubenice „na krišku”. E, ovaj ne da „na krišku”. Tko zna je li zaboravio da je i on jednom tako jeo lubenice? Ili nije imao što zaboraviti? Jedno je sigurno – kada je on bio mali, lubenice u njegovom kraju nije nitko uzgajao. A ne vjerujem da su i ove koje prodaje iz njegovog uzgoja. Prevelike su.
Sljedeći prizor, s one strane jarka: stara drvena kućica obijeljena vapnom. U četverokutima prozorčića – cvijeće. Putići koji se račvaju lijevo i desno od glavne ceste imaju imena Poljska, Željeznička, Farmerska… Sve češće lovim hlad, stajem, brišem znoj, pijem vodu, Ručnik kojim brišem znoj s prečke bicikla preselio sam na glavu. Pod kapu. Tako da mi se spušta niz vrat. Vjetrić koji se povremeno probudi (a dijelom ga i sam proizvodim kada ubrzam kretanje, pogotovo na rijetkim i kratkim, gotovo zanemarivim nizbrdicama) dvostruko je koristan. Stvara osjećaj kakve-takve svježine, a i pomaže da se ručnik brže suši.
Sljedeće mjesto je Velika Ludina. Napušten lokal. Bivša „Enigma”. Piše: Prodaje se. Cesta je i dalje uglavnom ravna, s gdjekojom nizbrdicom. Njih koristim da ne pedaliram. To mi dođe kao preventivni odmor. Štedim energiju za poslije kada mi te zalihe mogu zatrebati.
U Graberovom Potoku žena uz cestu prodaje domaće breskve. Kilogram osam kuna. Na pitanje kako se ovdje živi, odgovara mi: „Ah, svi odlaze. Ili u Zagreb ili van. ” Odbija dati privolu da je fotografiram. Intuitivni GDPR na djelu. Želi mi sretan put. Nešto dalje, jedna od djevojaka mi, smijući se i valjajući po travi u dvorištu, dovikuje nešto. U selu Donja Vlahinička više je kuća u jarkim bojama. Ulazim u Popovaču. Vrućina je teška. Nema ni daška vjetra. Sunce je upeklo.
Odlučujem zastati u slastičarnici u središtu praznog mjesta. Provjeravam mejlove i naručujem sladoled. Kuglica stoji šest kuna. Sjedim uz ventilator koji raspršuje vodene kapljice i uživam u sladoledu kao da mi je spasio život. Na vratima slastičarnice opazim informaciju da slastičarnica radi od 7 do 23. „Tko ovdje dolazi u slastičarnicu kasno uvečer”, pomislih. Ili je, kad je ovako vruće, bolje pitanje – tko uopće dolazi prije večeri?!
Rovokopač raširenih „nogu” i „pogranične kante za smeće
Nastavljam prema Voloderu. Vrućina je sve teža. Konačno nailazim na veću nizbrdicu. Spustio sam se bez „štopanja”, a nakon zavoja, s druge strane ceste ugledam policajaca s palicom STOP. Kontrolira promet iz suprotnog smjera, ali nemam kacigu pa postoji mogućnost da me zaustavi. No policajac ne pokazuje znake da će to učiniti. Kao da nije ni registrirao moju prisutnost. Ipak usporavam i u vožnji ga pitam koliko je ostalo do Kutine. Kaže 12 kilometara.
„Raskrečeni” rovokopač sljedeća je zanimljiva slika. Na uskom i teško pristupačnom komadu zemlje nekako je dopremljen rovokopač čije su metalne „noge” neuobičajeno raširene kako bi ostao stabilan dok kopa kanal. Nije jasno je li riječ o pripremi polaganja cijevi ili raskopavanju kako bi se došlo do već postojeće koja je oštećena. Cijevi nema izvan iskopine, a ne nazire se ni unutar nje.
Kadar kao s povijesne izložbe: baka zabrađena maramom, sa štapom u jednoj ruci, a drugom naslonjena na kapiju. Grizu me ogromne muhe. Možda su me pratile i ranije, ali ja ih tek sada postajem svjestan. Pred jednom kućom istaknuta su dva barjaka – hrvatski i njemački.
Gornja Gračenica. I dalje nema buseva na cesti ni putnika koji bih ih iščekivali na lokalnim stajalištima. Kao da sam se vratio u doba kada je Franjo Fuis biciklirao ovuda tražeći materijal za svoje reportaže. Gotovo da je jedina razlika što danas gotovo nema nema sela bez hrvatske zastave na nekoj od kuća ni onih bez natpisa Prodajem. Ulazeći u Repušnicu, ušao sam na područje Grada Kutine Konačno vidim prvi bus na cesti od Dugog Sela.
Pretječe me krećući se ka Kutini. Da sam sada na području druge „lokalne samouprave” potvrđuju i kante za smeće iznesene uz cestu. Oznaku komunalnog poduzeća IVANKOM zamijenila je Moslavina. No nešto se nije promijenilo na granici ivanićgradskog i kutinskog područja. Zastave na nekim kućama, oznaka Prodaje se na drugima, mnoštvo cvijeća po dvorištima i razni glineni likovi.
Kako ne kupiti indijsku patku i kako preventivno štedjeti energiju
Na ovom području, znatno naseljenijem od sela kroz koja sam do sada prolazio, uz cestu ljudi prodaju kukuruz, ječam, šljive, kruške, jabuke, papriku, češnjak, Netko je izvjesio obavijest da prodaje „prasad”, a drugi – indijsku patku. Nakon prolaska kroz sve to šarenilo, ulazim u Kutinu. Prolazim pored policijske postaje i autobusnog stajališta te zavijam ulijevo ka središtu grada. Prema hotelu Kutina. Kroz Kutinu sam prošao mnogo puta autom, ali u ovom hotelu dosad sam bio samo jednom. Bilo je to početkom Domovinskog rata, 1991. godine, kada smo nakon evakuacije pacijenata, liječnika i medicinskih sestara iz pakračke psihijatrije autobusima stigli do mjesta odakle su ti ljudi upućivani na liječnički pregled, kupanje, presvlačenje te smještanje tamo gdje su pokušali zaspati prvi puta nakon dugo vremena bez opasnosti za život.
Tada je ovo bio jedini kutinski hotel, a bit će da je i sada. Kutina ga, za razliku od većeg broja drugih manjih gradova u Hrvatskoj, bar još uvijek ima. Djevojka na recepciji obavještava me da je najjeftinija soba (noćenje s doručkom) 249 kuna. Na pitanje postoji li u gradu hostel (jer ideja je bila da potrošim što je manje moguće), recepcionerka se namrštila i čudno me pogledala. „Nema veze”, kažem, „uzet ću sobu na jednu noć.”
Bicikl sam spremio u kotlovnicu, a stvari ponio u sobu. Istuširao sam se, pojeo preostale sendviče s paštetom, već od topline deformiran, ali jestiv sir te posljednju bananu. Nisam bio gladan, ali bilo bi šteta da hrana propadne. U hotelskoj sobi nema frižidera. Tek je prošlo 19 sati, ali odmah liježem i pokušavam zaspati. Nisam pospan. Nisam čak ni umoran, ali sa snom i odmorom postupam kao i s hranom koju sam pojeo da je ujutro ne bacam. Energija mi, kao i hrana, sutra može zatrebati više nego što mi se ovog trenutka čini. Bolje da se na to pripremim. Ugodno mi je bilo žmiriti ležeći na leđima, potpuno opušten. Ali nisam se mogao natjerati da zaspim. Nakon nekog vremena odustao sam od te samoprisile. Posljednji puta kada sam pogledao na sat bilo je već pola jedanaest.
(Nastavit će se...)
