Biciklom niz sanjkašku stazu –“Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” – Hvali pivo, drž’ se vode – Toliko lijepo da sigurno ne postoji
Biciklira i piše:. Saša Leković
U nastavku bicikliranja od Zagreba prema Fažani i noćenja u Delnicama krenuo sam dalje nakon što sam u prodavaonici Borova kupio jedine natikače moga broja, a u dućanu-skladištu Gorančice (željezo, alati i svašta nešto) plastične trakice za vezivanje. Njima sam zakvačio natikače za “bisage” tako da nema šanse da ih izgubim kao japanke prvoga dana.
U Lidlu sam kupio malo sira, malo salame, dvije lepinje i nekoliko banana, na šanku prenoćišta natočiosam svježu vodu, oslobodio bicikl iz dječje igraonice, “bisage”montirao na bicikl, naprtnjaču stavio na leđa i krenuo put Rijeke.
Prvih nekoliko kilometara na svakih nekoliko stotina metara zbog radova na cesti promet je reguliran priručnim semaforima koji propuštaju malo s jedne malo s druge strane. Strojevi rade, a radnici se već prže na suncu. Ja hvatam hladovinu gdje je god to moguće. Čeka me uspon do Gornjeg Jelenja pa spuštanje ka Rijeci.
No nisam mogao odoljeti, a da se ne spustim do Lokvarskog jezera dugom, strmom i zavojitom stazom koja je zimi sanjkalište (i to nimalo naivno), a u drugim dijelovima godine to je početak biciklističke staze oko jezera.
Na jezerskoj plažici zatekao sam nekoliko kupača, a u međuvremenu ih je došlo još nekoliko. Ima domaćih i stranaca (čujem razgovore na češkom i njemačkom). Jedan čovjek za ruku u jezero uvodi slijepog mladića, a potom veselo razgovaraju dok plivaju jedan uz drugoga. Nekoliko ljudi je tu sa psima. Srećom ovdje nitko ne brani da psi dođu na plažu niti da se kupaju.
BINGO: kupanjac u Lokvarskom jezeru
Oprao sam ono što je od jutros na meni te, zajedno sa odjećom od jučer koju sam stavio u najlonske vrećice jer se noćas nije do kraja osušila, prostro da je sunce i lahor vjetra “obrade” do kraja.
A nakon kupanjca idem dalje. Koja ljepota. Nije mi žao ako budem morao natrag do ceste za Rijeku gurati bicikl i dva sata. Ma što…neće mi biti žao budem li se morao uspinjati četveronoške.
Kupanje u Lokvarskom jezeru bilo je sjajan doživljaj. Svuda oko jezera – samo gusta šuma. Po izlasku iz vode prilazi mi čovjek koji je upravo došao biciklom i pita gdje je fast food kiosk na koji su ga uputili u selu. On je došao do jezera kroz Lokve, a ne glavnom cestom kao ja.
Kažem mu da sam spuštajući se ka jezero vidio uz obalu s druge strane nešto što bi moglo biti ono što traži. Boris, tako mu je ime, kaže da je kenuo jučer ujutro iz Zagreba i spavao je u Moravicama.
Mogao bi biti mojih godina, ali očito mu je bicikliranje rutina. Dok idemo ka fast food kisoku (koji je, pokazalo se, tek dvjestotinjak metara dalje, skriven u vjetrovitoj uvali iza ugla) kaže da gotovo ništa nije jeo od kada je krenuo iz Zagreba. Uglavnom pije vodu kao i ja.
Boris je naručio ćevape i pivo, a ja sam popio vodu i zamolio da mi obje boce napune svježom vodom i drže u frižideru dok ne krenem. Iz zvučnika trešti Bijelo dugme: Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac.
Sorry ćevapi, nisam gladan
Boris, koji je čim smo se upoznali otklonio ponudu da podijeli moju zalihu hrane sa mnom (uz obrazloženje da će meni trebati, a on će ionako spavati u Lokvama) sada mi nudi da podijelimo ćevape.
Zahvaljujem objašnjavajući da sam već jeo danas i da nisam gladan. Kaže da ide za Motovun. Ispostavilo se da ćemo do Labina ići istim putem, a i on kao i ja namjerava spavati na plaži kada se dokopa mora. Rastali smo se uz: sretno, možda se opet sretnemo slijedećih dana.
Sad me čeka onaj pakleni višekilometarski uspon biciklističko-sanjkaškom stazom na guranjac do glavne ceste. Nakon toga put do Gornjeg Jelenja bit će pjesma, a potom ćemo bicikl i ja “na glavu” do Rijeke.
Nakon što me novi biciklistički poznanik Boris napustio krenuvši ka Lokvama gdje je naumio i prespavati odlučio sam nastaviti dalje ka Rijeci. No zrno razuma me nagnalo da to učinim spuštajući se kroz Lokve pa uokolo natrag na glavnu cestu ponavljajući tako dio puta.
To je bilo mudro jer prvobitna ideja bila je suluda. A pretpostavljala je da se penjem gurajući bicikl pretrpan stvarima gotovo 600 metara u brdo zavojitom i strmom biciklističko-sanjkaškom stazom kojom sam se spustio do jezera čiji je kraj (a za mene bi tada bio početak) na 93 metra nižoj nadmorskoj visini od početne (tj. meni u ovom slučaju završne).
Sa 900 metara nad morem do 0 metara za 15 miniuta
Napravio sam 7-8 kilometara više, potrošio jedan dodatni sat i ponovo prošao dijelom ceste gdje sam već bio, ali sam video Lokve, a i na glavnu cestu sam se vratio bez srčanog ili moždanog udara.
Slijedio je još jedan uspon, a potom, točno na mjestu gdje je oznaka da sam ušao na područje općine Fužine, počinje spust pa ravan dio pa opet duuuugi spust. Vozim bez kočenja sve do odvojka za Fužine, još jedno mjesto u Gorskom kotaru lijepo poput modela za kič razglednice za koje mislite da prikazuju nešto što zapravo ne postoji. Ovim spustom još jednom sam naplatio sav trud uložen u uspone.
Vožnja je sada još ugodnija zbog toga što se (iz moje perspektive) sunce ruši ka zapadu pa je najvećim dijelom cesta u sjeni gusto načičkanih crnogoričnih krošanja. Pola pet je poslije podne. Nije mi trebalo dugo da stignem do Gornjeg Jelenja na točno 880,9 metara iznad mora.
Tu je počeo desetkilometarski spust prema morskoj razini. Provezao sam taj dio puta u jednom spustu bez kočenja. Trebalo mi je manje od 15 minuta. Promet je i dalje bio rijedak, jurio sam krajnje desno uz crtu, a povremenim mini akrobacijama izbjegavao sam rupe na lošijim dijelovima ceste. Automobil takva oštećenja ceste ne osjeti, ali za bicikl i biciklistu svako može biti kobno.
Respekt curo. Respekt.
Negdje na pola puta u susret mi je naišla propisno opremljena i očito utrenirana biciklistica. OK, ja pičim dolje, ali ona…ona se penje uz tu desetkilometarsku neprekidnu kosinu. Respekt curo. Respekt.
Zaustavio sam se tek pred ulazom u Čavle, tamo gdje stara cesta gotovo dotiče autoput i proteže se paralelno s njim. Nedaleko grobničkih naplatnih kućica. Neprocjenjivo.
Tu nailazim na stado ovaca koje polako prelaze cestu zaustavljajući promet. Posljednjih petnaestak kilometara do Rijeke sada je samo tehnička pojedinost. Uživajući u vožnji (a i zbog toga što stara cesta ne pruža rani pogled na more kao autoput) more sam ugledao tek kada sam stigao u Rijeku. Nema veze. Svejedno sam mu se razveselio kao klinac na prvoj školskoj ekskurziji.
Sutra krećem ka Opatiji, Ičićima, Mošćeničkoj Dragi pa uz obalu ka istarskim mjestima sve do Fažane.
(Nastavit će se)
