Novinar sam već trideset devet godina i napisao sam, između ostaloga, i mnoge reportaže. One mirnodopske i one ratne. No dosad nikad nisam pisao o svojim putovanjima biciklom. Jer dosad biciklom i nisam putovao. Kada sam, stjecajem životnih okolnosti, odlučio početi putovati (i) biciklom, poklopilo se to s pripremama za četvrti Fra Ma Fu festival, festival nazvan pseudonimom Franje Fuisa, reportera koji je u godinama prije Drugog svjetskog rata biciklom obilazio Hrvatsku, a svoja putovanja opisao u sjajnim reportažama.
Biciklira i piše: Saša Leković
Desetoga svibnja dao sam ostavku na dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva. Dva tjedna kasnije, točnije, 24. svibnja, nekoliko minuta iza devet sati, umrla mi je Endži.
Prvi događaj označio je veliku poslovnu promjenu. Poslije korištenja gotovo sveg vremena i svih mentalnih kapaciteta za korist HND-a, trebalo se što prije vratiti onomu što sam u te tri godine temeljito zapustio – istraživanju, pisanju, obučavanju novinara.
No ta ostavka i ono što je uslijedilo zapravo ni na koji način nisu obilježili moj život. U trideset devet godina novinarstva često sam mijenjao radne sredine, a, otkako sam prije petnaestak godina dao otkaz i počeo raditi kao „slobodnjak“, ovo je bio već treći oproštaj od koliko-toliko sigurnog posla i treće kretanje iznova.
Endžina mi je smrt, međutim, okrenula život naglavce. S tom mješankom labradora i ptičara dijelio sam život dvanaest godina, od čega smo posljednjih devet živjeli sami. Nikada nisam izlazio iz stana, a da nju nisam poveo sa sobom, izuzev situacija u kojima sam imao poslovne obaveze takve prirode i na takvim mjestima gdje njoj ne bi bilo ugodno i(li) bi joj, kao psu, pristup bio zabranjen.
Zvao sam je odmila ponekad i Anđa, Anđelija, no Endži joj je bilo „službeno“ ime, ono koje je stajalo zapisano u knjižici. Baš tako. Nije bila Angie jer ime nije dobila po pjesmi , već po činjenici da je bila moj anđeo. I još uvijek je.
Kad bih zbog posla izlazio iz stana, a nju nisam mogao povesti, ispratila bi me do ulaznih vrata i mirno ostajala čekati, znajući da moram poći sam, no jednako tako znajući i da ću se vratiti. Kad bih išao na put izvan grada na koji je nisam mogao voditi, bila bi na čuvanju ondje gdje joj je bilo lijepo i znao sam da nije tužna.
Moj život s Endži
Svaki put kada bih išao na put bez nje, najprije bih je odveo na čuvanje, a tek tada nabacao stvari u putnu torbu. Prvi put sam se spakirao dok je još Endži bila doma. Shvatila je da ne idem do grada obaviti nekakav posao, već je ostavljam na dulje vrijeme. Možda i zauvijek? Tako me je tužno gledala i cviljela da mi više nikada nije palo na pamet pakirati se dok je ona tu.
Nakon što sam dao ostavku u HND-u, imao sam mnogo više vremena za druženje s Endži i obilato smo to koristili. Neprekidno smo bili vani, a kada bismo se vraćali kući, ona bi sjela ispred ulaza u zgradu okrenuta ka ulici i dugo gledala. Valjda ne bi nikada ušla u kuću da je nakon nekog vremena nisam prisilio.
Sada si ne mogu oprostiti što nisam svaki puta sjeo s njom ne ulazeći sve dok ona tako ne odluči. Kao da je znala da neće još dugo živjeti pa je željela iskoristiti svaki trenutak sa mnom vani, u prirodi.
A onda je osvanuo taj četvrtak, 24. svibnja, dan kada je moja Endži otišla. Uživali smo u jutarnjoj šetnji kad ju je pogodio srčani udar. Zaklecale su joj stražnje noge, a zatim je legla na travu gledajući me onim svojim ljudskim očima. Podignuo sam je i potrčao ka veterinarskoj ambulanti udaljenoj manje od kilometra zračne linije moleći vozače na Aveniji Dubrovnik da stanu i povezu nas.
Prvi udar nije bio smrtonosan i nadao sam se da ju je još moguće spasiti. No nitko nije želio stati. Jedino je čovjek u uniformi Gradske čistoće izašao na ulicu i zaustavio promet kako bih mogao pretrčati na drugu stranu. Umirala je na mojim rukama dok su je pogađali novi srčani udari.
Na kraju mi je stao mlađi par koji nas je dovezao posljednjih dvjestotinjak metara do veterinara. Endži je već bila mrtva.
Našao sam je kad je bila tek jednomjesečno štene. Dok sam je držao na skupljenim dlanovima na livadi iza grubišnopoljskog hotela (na lokalnoj motorijadi na kojoj sam se slučajno zatekao svirali su Psihomodo Pop i Cota G4), plakao sam kao dijete, prvi put nakon mnogo godina, govoreći sam sebi: ako je ne uzmeš, nisi čovjek, nego govno.
Dvanaest godina smo živjeli zajedno promijenivši tri grada u tri države i prebacivši svašta preko glave. Tijekom tog vremena od nje sam se odvajao samo kad sam morao. Dala mi je neusporedivo više nego mnogi ljudi i punila me snagom da istrpim svaku nevolju.
Kad mi je umrla na rukama, neutješno sam plakao prvi puta nakon dvanaest godina i mislim da sam isplakao sve suze koje su mi preostale. I kada budem umirao, siguran sam da će posljednje čega ću se sjećati biti one njene ljudske oči.
Bicikliranje kao terapija
Ostavši bez Endži, sam sa sobom, ali u mislima i dalje s njom, tražio sam je instinktivno po stanu ili ispred kvartovskog dućana pred kojim bi me uvijek strpljivo čekala. Znao sam, onako zadubljen u posao, iznenada pogledati pod radni stol ili na krevet i sekundu-dvije biti iznenađen što nje nema. A nakon toga beskrajno tužan. To je ona tuga koju osjećaš kao fizičku bol.
Nakon nekoliko dana više nisam mogao izdržati u stanu. Počeo sam svakodnevno ići na plivanje na bazen sa suprotne strane ulice gdje sam u šest godina stanovanja u ovom kvartu bio svega nekoliko puta. Svaki slobodni trenutak dijelio sam s Endži. Psi na bazen ne smiju. A tamo gdje Endži nije mogla ići, nisam htio ni ja.
Prvog vikenda sam se s Nikolom Šolićem, koji praktično živi na Medvednici, i Bosiljkom Domazetom penjao po Medvednici pa potom po brdima oko Samobora, pa opet po Sljemenu sa Šolićem i ekipom, zatim s Bosom i Ivom Lučićem, kolegom iz Hine.
Dogovoren je i nastavak tih novinarskih penjanja po brdima, a u međuvremenu sam u potpunosti odustao od gradskog prijevoza i po Zagrebu se krećem isključivo biciklom. „Zbog čega samo po Zagrebu?“ pomislih. Odlučio sam biciklom otići u Daruvar do svojih koje dugo nisam vidio.
To će mi bicikliranje, pomislio sam, biti odlična terapija. A kako mi je bilježenje zanimljivih situacija profesionalna deformacija i približavao se četvrti Fra Ma Fu festival, putopisna reportažica nametala se kao nezaobilazan rezultat bicikliranja od Zagreba do Daruvara.
Od Zagreba do Daruvara (nekih 150 kilometara) putovao sam dva dana. Nisam žurio, nisam se ni sa kim utrkivao. Ovoga puta čak ni sa samim sobom. Prepustio sam se putu da me nosi, uživajući u putovanju, ne opterećujući se ciljem.
Sljedeća tura, ona od Zagreba ka Fažani gdje je dogovoren boravak „užeg“ organizacijskog odbora ovogodišnjeg Fra Ma Fu festivala u svrhu pripreme festivala, bio je logičan nastavak. Krenuo sam 5. kolovoza ujutro, a u „bazu“ u Kavranu, dvadesetak kilometara od Fažane, stigao sam nakon četiri dana, točno u ponoć 8. kolovoza.
Odvozio sam sveukupno tristotinjak kilometara, beskrajno uživajući ,unatoč paklenim vrućinama. Zapisi s puta koje sam dijelom objavio i na svom Facebook profilu nisu klasična putopisna reportaža. Za razliku od Franje Fuisa koji je pisao o marginalnim pojavama u malim mjestima koja je posjetio, ja sam kroz razna mjesta uglavnom samo prolazio, često i ne skrećući s glavnih putova u naselja.
Vozim i pišem
U priči koja će se sljedećih dana objavljivati u nastavcima ne bavim se ni poviješću ni toponima, a ni ljudima koji su nekada živjeli u krajevima kojima sam prolazio. Usred vrućeg ljeta čak nisam ni sretao mnogo sadašnjih stanovnika tamo gdje ih je i bilo. Jednostavno sam sjeo na bicikl i vozio (ponegdje sam, kada je uspon bio predug ili prestrm za moje mogućnosti, i sišao s bicikla te ga gurao) i bilježio što sam vidio i doživio.
Za pravu “framafuovsku” reportažu jednom ću istim putem proći bez vremenskog ograničenja i zastati u baš svakom naselju, pa makar to zahtijevalo i kilometarsku vožnju i silazak s glavne ceste. U usputne kafiće, birtije, krčme, restorane i druge slične objekte ući ću ne samo da se umijem i opskrbim svježom vodom, već i da zasjednem i ludujem, čujem lokalne legende i rasprave o aktualnim temama. Stat ću uz svaku dvorišnu ogradu na koju je netko naslonjen, popričat ću sa svakim tko popravlja traktor ili obrezuje lozu…
Dok se to ne dogodi, sljedećih nekoliko dana na ovom mjestu možete čitati ono što sam napabirčio u svoju reportersku bilježnicu na svojih početnih 450 kilometara puta kao biciklist-amater.
