Polazak u zoru – 150 kilometara u dva dana –Vožnja nepoznatom ulicama – Tko pije kavu i cedevitu – Što je Sesvetski Kraljevac bez Jure?
Biciklira i piše: Saša Leković
U četvrtak, 19. srpnja, budilica na prastaroj Nokiji koja mi uglavnom služi za buđenje i podsjećanje na neke zacrtane obveze i zadnje rokove (praktično živim „na alarm“) zazvonila je u četiri sata. Lako se budim i nije mi problem u nekoliko sekundi biti na nogama, spreman za sve što donosi novi dan, unatoč činjenici da sam, po svom starom običaju, prethodnoga dana radio do dugo u noć i spavao samo dva sata. Sve potrebno za put pripremio sam i spakirao na bicikl već prethodne večeri (izuzev pašteta, banana i vode) pa mi nije trebalo mnogo vremena da budem spreman za polazak.
No kada sam izašao na balkon shvatio sam da je još premračno pa sam odlučio pričekati svitanje. U tom čekanju usput sam nešto i raduckao po stanu te sam propustio registrirati početak razdanjivanja. Uglavnom, nakon što sam natočio hladnu vodu u biciklsitičku termosicu te polalitarsku bočicu koju sam stavio u džep naprtnjače, uzeo sam paštete i komad sira iz hladnjaka te nekoliko banana, pa sve to spremio u već pretrpane bisage na biciklu.
Na leđa sam stavio anatomski prilagođenu planinarsku naprtnjaču u koju sam spremio laptop, dodatni hard disk, novac, dokumente, mobitele, punjače, švicarski nož, baterijsku svjetiljku, bilježnicu, nekoliko kemijskih olovaka… Oko vrata sam objesio lančić s privjeskom na kojem je oznaka da nakon smrti tijelo poklanjam Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ne umire mi se još, ali nikada ne znaš.
Zaključao sam vrata stana i spustio se dizalom sa svog šesnaestog kata, a zatim sjeo na bicikl natovaren rezervnom odjećom, kabanicom, hranom, flasterima, lijekovima i gelom za sportske ozljede.
Tour de… Daruvar
Bilo je točno pet sati i četrdeset minuta kad sam prvi puta nagazio na pedale. Sa starim ljetnim hilfingericama na nogama, u kratkim hlačama prepunih džepova, običnoj majici i sa šiltericom na glavi nisam baš izgledao kao netko tko je naumio sljedeća dva dana presjediti na biciklu, unatoč tomu što dotad tim prijevoznim sredstvom nije mrdnuo dalje od zagrebačkih ulica. Uostalom, bicikl sam i kupio jedino zbog vožnje gradom. Tu je moja ambicija prestajala. Moj Wheeler Cross 6.2 je dobar bicikl, ali nije predviđen za putovanje kakvo sam ovoga puta isplanirao.
Vožnja od 150 kilometara, pogotovo ne osobito zahtjevnom trasom od Zagreba do Daruvara, za ozbiljne bicikliste je „piece of cake“. Istoga dana kad sam ja krenuo na put profesionalci su vozili etapu utrke Tour de France dugu 151 kilometar. Predvidio sam da će moje putovanje od Zagreba do Daruvara trajati dva dana. Za nekoga tko život provodi uglavnom sjedeći za računalom, u automobilu, u avionu, u javnom prijevozu i pri gradskim vožnjama biciklom, a tek je nedavno počeo svakodnevno plivati i vikendom planinariti po brdima to je, mislio sam, prava mjera.
Sunce se pojavilo na obzoru, ali još je nisko i ne grije pretjerano. Ugodno je svježe pa se vožnja od Sopota preko Utrine i Zapruđa na sjevernu stranu Save i potom ka istoku ne čini početkom ozbiljnog putovanja, već više izgleda kao besciljno vozikanje gradom. Prvi tramvaji i autobusi su praznjikavi, na stajalištima nema mnogo ljudi, a i jutarnja gužva na ulicama kojima se radnim danima slijevaju desetci tisuća ljudi na posao u gradu još nije započela. Primjećujem detalje koje ranije nisam zapažao. Neobično stablo, boju neke zgrade… Susrećem ljude koji su izašli u prvu šetnju s psima. Sloboda.
Prvi puta stajem u šest sati i pet minuta kako bih zapisao bilješke u Držićevoj, nasuprot Autobusnom kolodvoru. Ne želim zaboraviti ništa. Sve mora ostati zabilježeno. Odlučujem do izlaska iz grada voziti koliko god je moguće ulicama kojima nikada nisam išao ili bar onima u kojima nisam dugo bio.
Beskućnik, kopanje po kontejneru, Sunce u očima
Prolazim Kvatrićem koji mi izgleda neprirodno otkad je s njega tržnica preseljena stotinjak metara dalje. Kada god prođem tim trgom, ne mogu se othrvati dojmu da sada tamo nešto ne valja. Vozim polako i pažljivo pločnikom jer je dovoljno širok, iako na njemu nema oznaka biciklističke staze. Pazim da iz neke veže ne izađe automobil i ne završi moje putovanje.
U jednoj veži stoji mlađi čovjek zarastao u kosu i bradu, u staroj zbrda-zdola prikupljenoj odjeći i s najlonskim vrećicama na stopalima vezanima konopom. Stoji nepomično i netremice gleda prema ulici. Lice mu je lijepo i čisto poput lica manekena (tj. ono malo lica što kosa i brada dopuštaju vidjeti). Pogled mu je blag, a tijelo opušteno.
Nekoliko desetaka metara dalje stariji gospodin odjeven u urednu odjeću koja je nekada davno bila moderna otvara poklopac kontejnera i prije nego što gurne ruku unutra stidljivo pogleda na jednu pa na drugu stranu. Tek kada zaključi da na njega nitko ne obraća pažnju, započne pretragu sadržaja kontejnera. Najprije pogledom, a potom rukom.
Došao je rano kako bi susreo što manje ljudi, ali je jasno da to ne može umanjiti njegov stid što ga je nevolja natjerala na pretraživanje sadržaja kontejnera za smeće – za razliku od mladog beskućnika koji odaje dojam čovjeka koji je „raščistio“ sam sa sobom, a time i s drugima.
Vozim dalje do stadiona, ZOO vrta i zgrade Kraša uz koju su ograđeni vrtovi, a nakon njih je velika prazna livada. Sjetih se kako sam tu jednom prije mnogo godina vidio Cirkus Moire Orfei. Nastavljam uz okretište u Dubravi pored još uvijek uspavane Konjščinske prema Sesvetama. Odatle ću za Dugo Selo, Brckovljane, prema Kloštar Ivaniću, Križu, Popovači i Kutini.
Tamo ću prespavati pa sutradan ujutro preko Garešnice krenuti za Daruvar. Tramvaji i gradski busevi što voze Dubravom sve su puniji, a iz minute u minute povećava se i broj automobile, kao i užurbanih pješaka. Vozim ka Suncu koje mi sada već tuče u oči.
Kada Zagreb izranja iz sna
Nailazim na čistače ulica i prve čistačice/konobarice u kafićima. Uhvatim se kako poluglasno pjevušim Štulićevu 041 (koju gotovo nitko ne raspoznaje po naslovu, ali je svi znaju po refrenu kada Zagreb izranja iz sna).
„Terasa“ jednog kafića (zapravo nekoliko stolova zgurano na drvenu podlogu tek da ne budu na asfaltu) tik je uz kontejnere za smeće. Uhvatim se kako razmišljam zbog čega je vlasnik kafića platio izradu te nepotrebne konstrukcije umjesto da je dao napraviti drvenu ogradu koja bi odvojila kafić od smeća. Uto ugledam kredom na ploči ispisano: kava i cedevita 15 kuna. Tko uopće pije kavu i cedevitu? Prešao sam tek desetak kilometara, još nisam izašao iz Zagreba.
Već je vruće, bit će danas i preko +30, pomislih. Za tipa u šezdesetoj, bez pravog treninga, ovo što sam nakanio prava je ludost, no ni na sekundu ne razmatram bilo koju opciju osim da putovanje biciklom odradim do kraja kako sam isplanirao. Neću gledati na sat niti ću provjeravati temperaturu. Ne forsiram, ne utrkujem se ni sa kim. Ovoga puta čak ni sa samim sobom. Putujem i uživam – pa kada stignem. Cilj je putovanje. I bilježenje onoga što vidim, čujem i doživim.
Na uglu ulice Dubrava i Avenije javora desetak (uglavnom starijih) ljudi čeka da se u sedam otvori Lidl. Prolazi pokoji auto s hrvatskom zastavicom te djeca u pratnji djedova i baka u dresovima i kapama ukrašenima crvenim i bijelim kvadratima kao podsjetnik na euforiju dočeka nogometne reprezentacije nekoliko dana ranije. Baš mi svašta pada na pamet. Na primjer, građevinu na kojoj je znak IZNAJMLJUJE SE prepoznajem kao mjesto gdje sam 2006. kupio novu Toyotu Yaris. Odjednom sam u nozdrvama osjetio miris tada novog auta dok sam polagano, uživajući, vozio praznom širokom ulicom ka Borongaju. Bio je sunčan dan kao i danas.
Piknik u dugoselskom parku
Auto mi ne nedostaje, bicikl je taman ono što mi sada treba. Od polaska iz Novog Zagreba do ulaska u Sesvete prošlo je sat i pol. Vozeći središtem grada prema istoku shvatim da sam u Sesvetama u posljednjih dvadeset pet godina bio tek dvaput, i to novinarskim poslom. Prvi put nakon eksplozije u vojnom skladištu, a drugi put kada sam išao tragom nestale djevojčice koju sam pronašao osam mjeseci kasnije, ali u Italiji.
U Sesvetskom Kraljevcu nisam vidio Juru Stublića, ako je tada tamo uopće bio (ne budi se taj tako rano), ali sam kupio tri peciva u lokalnoj pekarnici i nastavio ka Dugom Selu. Službeno Dugo Selo nije selo, nego je grad, ali dug(ooooo) jest. Zaustavio sam se u dugoselskom parku u 8:10 kako bih pojeo paštetu i pecivo te popio nekoliko gutljaja vode. Piknik uz cestu. Ni’ko mi neće ovi dan pokvarit.
Već moram brisati glavu malim ručnikom koji je vezan oko prečke bicikla kako bi mi bio pri ruci. Vruće je. Gospođu koja je šetala s psom zamolio sam da me fotka mojim mobitelom nakon što sam pričekao da pas obavi svoje, a ona rezultat uredno pokupi i baci u smeće. Nedostaje mi Endži. (Nastavlja se)
