Reportaža se piše sama – Kako sam ostao bez japanki – Bosiljko, čovjek koji se stalno pojavljuje – Grah s kobasicom za kraj uspješnog dana
Biciklira i piše: Saša Leković
Dva tjedna nakon što sam odradio prvu ozbiljniju biciklističku turu (Zagreb – Daruvar, cca 150 kilometara u dva dana), krenuo sam na drugu. Ova treba biti dvostruko duža – računajući i u kilometrima i u danima puta. Na put od Zagreba do Fažane krenuo sam 5. kolovoza. Nedjelja je, obljetnica Oluje.
Ponovno me očekuje mnoštvo državnih barjaka uz cestu. Nadajući se dobrom vremenu kakvo je i najavljeno za sljedeća četiri dana, odlučujem da ni ovoga puta ne želim imati ikakvog dodira s vanjskim svijetom, samo s prirodom i ljudima koje putem sretnem.
Neću slušati radio, čitati novine i portale ni gledati TV program. Neću čak koristiti ni mobitel, osim ukoliko me netko ne nazove ili u slučaju krajnje nužde. Ne želim čak provjeravati ni temperature zraka ni promjene u vremenskoj prognozi. Ne zanima me. Ukoliko se bilo što promijeni, osjetit ću.
Za razliku od prve, dvostruko kraće ture, ovoga sam puta kupio biciklističku kacigu i snažnu svjetiljku s baterijskim punjenjem koje može izdržati tri sata vožnje i po najcrnjem mraku.
BICIKLOM S GRADILIŠTA NA ROŠTIJLJ
Navio sam sat na četiri da izbjegnem najveću vrućinu, ali sjedio sam za laptopom do dva pa sam ipak nastavio spavati i krenuo biciklom iz Zagreba za Fažanu tek oko osam. Ionako mi se ne žuri, planiram putovati bez ikakve prisile i uživati. Zaustaviti se gdje mi se svidi, ljudovati, spavati gdje se zateknem, ostati koliko hoću. A reportaža se tako piše sama.
Krenuo sam starom karlovačkom cestom. Na ulasku u Klinča Sela, sa sporedne ceste priključio mi se čovjek na starom biciklu, odjeven u majicu i sportske gaćice, s natikačama na nogama. Vozili smo jedan za drugim desetak kilometara dovikujući se između prolaska automobila. Ispričao mi je da je iz Svete Nedelje te kako je rano jutros s “malim” (sinom) radio “drenažu na kući”, a sada ide u Desinić gdje je ekipa već potpalila roštilj. Nakon desetak kilometara, zapisujući bilješke o putovanju, zaostao sam za putnim drugom kojemu ni ime ne znam. Nastavljam sam.
U središtu Jastrebarskog stajem pred kafićem MB Marijana Bradvića. Vlasnik i poslužuje. Pitao me jesam li već bio kod njega. Kad sam rekao da nisam, zaključio je: „Onda sam vas negdje drugdje vidio.“ Sjeo sam s gospodinom Marijanom i popio sok. Ćaskali smo nekih dvadesetak minuta.
Krećem dalje. Bradvić u moje putne boce toči svježu hladnu vodu i daje mi svoju vizitku. Na jednoj strani je njegovo ime, kontakti i oznaka organizacije Elite Players Management. Na drugoj strani je fotka s nogometne tekme. Desno je Pele koji prati protivnika s loptom – Marijana Bradvića. Zamolio sam ga da se fotkamo zajedno. Pristao je.
ČOVJEK IGRAO PROTIV PELEA
Za one koji ne znaju, Marijan Bradvić je prije pedesetak godina igrao za Dinamo i Rijeku, a potom za tim Croatia Toronto s kojim je osvojio NSL.
U nastavku bicikliranja od Zagreba prema Fažani stižem do Karlovca gdje sam registrirao prvu štetu. Izgubio sam jednu japanku. Kako ih više nisam imao gdje staviti, japanke sam ljepljivom trakom zakvačio za „bisage“, ali je traka stara i ne drži dobro, pogotovo po ovakvoj vrućinčini. Bacio sam i drugu. Zbog ravnoteže.
U Gornjem Mrzlom Polju prestiglo me dvoje ozbiljnih biciklista – momak i djevojka. Česi. Skrenuli su ka kampu na Mrežnici, a ja sam produžio prema izlazu iz Duge Rese (Dugarese, rekli bi Dugorešani) pa dalje prema Vrbovskom, Delnicama i Rijeci. Dan je pakleno vruć, ali promet je rijedak pa se može lagano. Reklo bi se – s kotača na kotač.
U nastavku promotivno-reportažne vožnje biciklom od Zagreba do Fažane stao sam u Jarčem Polju. Tu restoran „Dobra“ na istoimenoj rijeci drže moji poznanici. Dobrodošlica je iskazana izjavom: „Nadamo se da si se konačno skinuo s novinarstva“. Odgovor je glasio: „Pa ako se nismo dugo vidjeli, to ne znači da me morate vrijeđati. Kako god… Nada vam je uzaludna.“ Nakon što sam pojeo vruću i ukusnu goveđu juhu, odoh dalje prema Delnicama.
KRENUO SPAVATI U RIMU, ZAVRŠIO U BOSANCIMA
Planirao sam zanoćiti u Rimu, ali ne talijanskom, nego hrvatskom – selu između Vukove Gorice i Delnica. Tamo postoji šoferska krčma u kojoj je moguće i prespavati, jedna od rijetkih koja nije propala na toj staroj cesti od Zagreba prema Rijeci. Iza šest poslijepodne sunce je zašlo i vremenski uvjeti su postali odlični, no kako je sve umrlo na toj cesti, ako ne prespavam u Rimu, do Delnica nema ničega, a voziti bicikl noću satima kroz šume i nešto polja baš i nije osobita zabava.
Taman sam stao na ugibalište popiti koji gutljaj vode i obrisati znoj pred ulaskom u selo Bosanci, neposredno prije Rima, kada iz pravca Delnica naiđe i zaustavi se poznati automobil iz kojega iziđoše Bosiljko Domazet i njegova supruga. Sinoć mi je u Zagrebu on dao neke biciklističke karte, sada se vraćaju iz posjeta prijateljima u Delnicama.
I on mi potvrđuje da do Delnica, osim Rima, nema mjesta za prespavati. Moguće je to samo u prirodi, no obojica smo zaboravili restoran „Bosiljevo“ u Bosancima. Nije ni čudo jer je oznaka restorana jedva vidljiva, a samo naljepnica, stidljivo stavljena na neupadljivo mjesto, potvrđuje da se tu može i prespavati.
Pa ću to i učiniti, a preporučujem i ostalim biciklistima koji krenu starom cestom iz Zagreba za Rijeku. Taj se trosobni restoran nalazi otprilike na pola puta, cijena je vrlo prihvatljiva, sve je čisto, ima dovoljno tople vode i u sobu se može uvesti bicikl. Restoran radi do 22 sata. Iako od bicikliranja nisam ogladnio, već samo stalno žeđam, s užitkom sam večerao prije spavanja. Vrlo ukusan grah s kobasicom. Porcija graha bila je za dvoje. A i kobasica.
(Nastavit će se...)
