Sladoled koji mi je stao u grlu– Lungomare za iste pare – Sine opet si poludio – Neka se kuha goveđa juha - “Nikako je. Propali smo”.
Biciklira i piše: Saša Leković
Nakon tri dana bicikliranja koje sam proveo pijući vodu, jedući šljive i banana te minimalne količine salame, sira i kruha sinoć sam obilno večerao. Stekao sam i nove poznanike u Rijeci, a jutros sam krenuo dalje uz obalu.
Prvi puta mi je miris mora počastio nozdrve kod auto kampa Preluk jer cesta je tu najbliža obali. Nešto dalje osjetio sam konačno i opojni miris pinije.
Evo me u Opatiji, sjedim na stubama na ulasku u park Angiolina i pišem novo pisamce putositnica. Opatijsko kupalište je prepuno, a turisti se “naslikavaju” birajući što upečatljiviju pozadinu.
Počastio sam se sladoledom u jednom od kioska slastičarnica uz kupalište i što se mene tiče to je sve što ću od sladoleda probati dok sam na moru, bar u Opatiji. Kugla je 11 kuna.
E da…kupio sam današnji Glas Istre. Red je red. Ovaj puta dodatni je razlog čitava stranica najave Fra Ma Fu Festivala u Fažani i na Brijunima.
Posljednji put sa Endži na kupanju
Krećem dalje. Jedva čekam naići na neko osamljeno mjesto kamo je moguće prići biciklom do mora pa da se “bućnem”. Plaže napučene kupačima baš i nisu pravi izbor jer mi je bicikl pretrpan stvarima i ne bi bilo pametno ostaviti išta od toga bez nadzora makar i na sekundu. A onda ništa od uživanja u kupanju.
Trebaš biti jače lud pa od Opatije do Lovrana biciklrati cestom kada postoji lungomare varijanta (službeno se ona zove Obalno šetalište Franza Josefa 1). Ne samo da je ta šetnica nazvana po austro-ugarskom caru nego je djelimice još uvijek kamena podloga iz vremena Franje Josipa.
Dakle drndam se, a zbog šetača-kupača svako malo moram silaziti s bicikla i prijeći na plan B (šetnja & guranje). U svakom slučaju ne baš much of cycling. Iznad pseće plaže na ulazu u Ičiće odstajao sam nekoliko minuta prisjećajući se.
Tu se moja Endži posljednji puta kupala u moru i naše stvari na plaži posesivno čuvala da neki drugi pas ne bi prošao niti blizu. Ulazila bi u vodu svaki puta kada i ja te ne bi izlazila dok ja ne izađem plivajući stalno na pola metra od moje glave.
Ne računajući mjesne plaže ovdje je pristup moru omogućen uglavnom stepenicama koje se strmo spuštaju ka stjenama što su ih vlasnici hotela i apartmana zasuli betonom kako bi gosti imali kakvu-takvu plažu. Naravno kugla sladoleda u usputnim lokalima nije 11 nego 9 kuna. Ali baš me briga. Platio sam i pogled na Opatiju.
Budi ti karakter na moru ako možeš
Lako je bilo glumiti karakter kroz Gorski kotar, ali uz more, iako po ravnom, mnogo je teže voziti. More mami. Nema veze. Polako ću pa kada stignem. Danas će garant “pasti” nekoliko kupanja, a ukoliko do mraka ne stignem na odredište zanoćit ću na nekoj plaži.
Lungomare biciklom od Opatije do Lovrana zapravo je prekršaj, ali nitko od šetača nije se bunio pa sam se pravio lud. Stao sam kod plaže u Ičićima i nazvao majku. Ona ima 81 godinu i vjerojatno je na moru posljednji puta bila baš u Ičićima prije nekoliko godina. I tada sam je jedva nagovorio.
Nazvao sam je i rekao gdje sam te kako sam ovamo došao. “Evo me na tvojoj plaži. Ali ne bi ti se svidjelo. Gužva je”. Rekla mi je: “Opet si poludio.” Vrućina je paklena i već na benzinskoj u Lovranu točim svježu vodu i polijevam se iz “šmrka”.
Potom sam prošao kroz ostala mjesta nanizana uz obalu uključujući naravno I Medveju. Sreo sam razne ljude. Todorića nisam. U Mošćeničkoj Dragi stao sam pred pješačkim prijelazom da prođu muž, žena I troje klinaca. Svatko od njih bio je natrpan stvarima više nego moj bicikl – od slamnatih šešira, ručnika, vrećica sa tko zna čime do suncobrana. “Glava obitelji” ponosno istetoviran i u majici s natpisom “We are maniacs”.
Na dvadesetak kilometara od Rijeke naselja postaju rijetka i uglavnom su izvan glavne ceste. Stao sam u hlad i pojeo nekoliko šljiva. Najprije sam štucao jer sam jeo halapljivo, a potom mi je želudac počeo tražiti još nešto da “ubije” šljive. Moj je pik bio goveđa juha.
Njihova je kuća putujuća
Pokušao sam se počastiti u konobi na početku Brseča, ali radi tek od 4 poslije podne. Bilo je pola četiri. Nakon nekoliko stotina metara shvatim da ću po prvi puta od polaska iz Zagreba ostati bez vode. A i plan sa kupanjm je propao. Sada sam već suviše daleko od mora u koje čeznutljivo pogledavam, a još veći problem je što je ovdje obala suviše strma i nepristupačna. Srećom na jednom ugibalištu ugledao sam auto sa kamp prikolicom mariborskih tablica. Nije prilika za kupanje, ali jest za piće.
Čovjek i pas zaustavili su se da predahnu. Čovjek me pita odakle putujem i gdje sam spavao. Kad sam mu rekao da sam na dva mjesta našao prenoćište za manje od 200 kuna on me začuđeno pogleda i reče: “Tako puno?” Lako je tebi majstore kad je tvoja kuća putujuća.
Mariborčanin mi je dao vodu iz svog frižidera, ali uskoro sam gotovo opet ostao bez nje jer je vrućina opaka, a hladovine putem baš i nema. Stoga sam pio u malim gutljajima. Uživao sam u vodi. Zapravo je nisam pio. Slavio sam je.
U mjestu Zagore stao sam da kiparu De Karini isporučim Bosov pozdrav. Među skulpturama u radu u dvorištu je uz gazdin stajao i jedan auto zagrebačkih tablica. Vani nije bilo nikoga. Čovjek me ne poznaje. Nisam se najavio. Neću mu ulaziti u kuću. Bos, obavi to sam. Telefonom.
Nedugo nakon što sam ušao u Istarsku županiju, točno na mjestu gdje se odvojak spušta do Brestove od kamo idu trajekti za otoke Cres i Lošinj, na suprotnoj strani strane ceste zamijetio sam kombi i štand na kojem su izloženi maslinovo ulje i smokve.
Smokve kao “fake news”
Smokvama sam se baš obradovao. No kad sam prešao cestu i probudio lika koji je spavao zavaljen u stolcu na rasklapanje shvatio sam da smokava nema. Tamo su zapravo visjeli vijenci luka. Kad sam mu rekao da sam vidio nepostojeće smokve lik je hladno uzvratio: “Imam ih pedes kili doma”. Bravo za tebe majstore, ali nismo kod tebe doma – pomislih. Pitam ga kako ide prodaja. “Nikako je. Propali smo”.
Pred ulaskom u Plomin u hotelu sa krasnim pogledom na more opet sam napunio vodom obje boce – i biciklističku termosicu i polalitarsku plastičnu bočicu u kojoj je originalno bila Jana. Potom je uslijedio najduži i najljepši spust danas.
Sada je pola sedam. Već pola sata sjedim u vanjskom dijelu restorana Antonio u Vozilićima. Jedini sam gost i upravo sam konačno pojeo goveđu juhu. Ne znam da li samo zbog toga što mi je toliko trebala, ali nikada nisam vidio veću porciju juhe u većem tanjuru. I nikada niti jedna nije bila ovoliko dobra.
Nastavljam put, a da se nisam niti jednom okupao u moru. Ne da mi se strepiti hoće li mi nešto nestati ako bicikl sa stvarima ostavim na nekoj prepunoj plaži dok se kupam, a s biciklom pretrpanim stvarima baš nigdje se ne može prići moru na nekom osamljenom mjestu. Nevažno. Kupat ću se sutra.
Idem natičiti svježu vodu i što prije proći kroz Labin pa isporučiti Silvani naručeno mahanje, a onda dalje da što bliže cilju stignem prije mraka.
Drugovi situacija je
Znam, obećao sam da ću posljednji nastavak ove reportažno-promotivne biciklističke priče Fra Ma Fu festivala u Facebook varijanti (gotovo u realnom vremenu) objaviti prošle noći, ali što bi rekli Ameri “imao sam situaciju”. Najiskrenije na kraju mi se baš i nije dalo paliti laptop i kuckati nakon svega.
Dakle, nakon što sam pojeo odličnu goveđu juhu, napisao prošli nastavak putositnica i postavio ga na svoj Facebook profil, konačno oprao stopala i promijenio čarape koje su na meni bile od jutra, krenuo sam uz naoko blagi, ali kilometrima dug uspon. Pa opet kosina, pa ravno, pa uspon.
U protekla četiri dana toliko sam se puta penjao i spuštao da bi se već i biciklu zavrtjelo u glavi kad bi je imao. Na benzinskoj na ulasku u Labin obnovio sam zalihe svježe vode i pojeo čokoladu s rižom. Ili rižu s čokoladom. Kako god. Uglavnom trebalo mi je šećera.
Silvana, prolazeći kroz Labin mahnuo sam više puta. Časna riječ. Za svaki slučaj. Potom je uslijedila još jedna od nagrada. Petkilometarsko spuštanje do Raše i kroz Rašu. Promet je i dalje rijedak i praktično ne kočim. Zaustavio sam se jedino fotografirati slap otpadne vode na jednom zavoju uz cestu negdje na pola puta. Silvana me ispravlja: nije slap to je otpadna voda. Jest, ali je tehničlki ipak slap.
Nakon prolaska kroz Rašu slijedi ravnica. Vjerojatno najveći komad vožnje po ravnom od kada sam krenuo iz Zagreba. Ulazim u naselje Most Raša. Zapravo od naselja uz cestu je vidljiv samo kafić koji je zatvoren. Pred kafićem sjedi čovjek odjeven samo u kratke hlače i na mobitel nekome objašnjava kako je još uvijek strašno vruće.
Promjena plana. Onda dobro.
Zaustavio sam se kako bih na upravljač bicikla postavio jaku svjetiljku. Prodavač u bike shopu uvjeravao me je da je moćna kao automobilski far, te da baterija koju sam napunio prije polaska može izdržati tri sata. Trebat će mi jer je u međuvremenu pao mrak. Bijeli svjetleći indikator sa upravljača premjestio sam na stražnji dio bicikla, uz crveni koji je tamo treptao od Labina kao znak predostrožnosti u sumrak.
Čovjek s mobitelom, koji je u pola sata što sam proveo s njim stalno razgovarao s raznim ljudima, samo na trenutre obraćajući se meni kad bih ga što upitao, objasnio mi je da do Kavrana, naselja nedaleko Duge uvale ima tridesetak kilometara, s tim da je prvih pet opet uspinjanje. Naime u međuvremenu je došlo do promjene plana I neću biciklirati sve do Fažane koje je trebala moja krajnja destinacija. Stat ću dvadesetak kilometara ranije, u selu Kavran gdj je smješten Ivan Žada sa suprugom i kćerkicom. Tu će slijedećih dana biti “glavni stožer” Organizacijskog odbora 4. Fra Ma Fu festivala.
Nakon što sam namjestio osvjetljenje i obukao fluorescentni prsluk bio sam spreman za završni, noćni dio vožnje. Svjetiljka je zaista odlična. Promet je i dalje rijedak. Uspon je zaista vrlo dug i na mjestima moram sići s bicikla te ga gurati. Na jednoj serpentini scena je bila tragikomočna. Prolazim uz oznaku ograničenja brzine na 30 kilometara. E da mi je sada da se mogu kretati bar 10 na sat.
Povremeno isključujem svjetlo, stojim uz rub ceste s upravljačem bicikla u rukama i zurim – u mrak. Osjećaj je fantastičan. Mrak u šumi noću nekako je svečano crn. Uspinjući se vidim u daljini pokoje svjetlo u kućama na udaljenim brdima. Noć je gotovo bez zvijezda, a te su kuće tako visoko i usamljene da zapravo nisam siguran što je svjetlo iz nečijeg doma, a što zvijezda.
Nakon još jednog odmora koji je uključivao gašenje svjetla i uživanje u neprovidnoj tami paljenje svjetla na biciklu uplašilo je sovu koja je dok je trajala potpuna tmina sjela na signalni stupić uz cestu, na nepun metar od mene. Sova je valjda bila naglim svjetlom začuđenija nego li ja njezinom iznenadnom pojavom.
Najcrnji mrak koji sam vidio
Djelić sekunde kao da je bila neodlučna, a onda je zamahnula krilima i odletjela put šume. Popeo sam se do Barbana i nastavio dalje. Sa sumrakom su se muhe uzjogunile, a s mrakom su prestale dosađivati. I dalje je vrlo toplo, ali ne može se uspoređivati sa vrelinom tijekom dana. Tek tada, noću usred šume, shvatio sam da od početka puta niti jednom zaista nisam provjeravao kolika je temperatura kako sam sam sebi bio obećao prije puta.
Čovjek golog torza koji neprekidno telefonira prije početka mog noćnog uspona uputio me da ne idem glavnom cestom sve do Marčane pa tek potom na lokalne puteve kako sam namjeravao već da skrenem u selu Manjedvorci. Kod dviju pizzerija lijevo, opet ubrdo pa na raskrižju ne u selo Peruški nego desno, a kada uđem u slijedeće selo Krnicu kod groblja desno pa do “malog kružnog toka” (čuj, kružni tok u istarskom seocetu) pa lijevo i eto me u Kavranu. Ništa lakše.
Dođoh do Krnice, a tada, točno kad sam stigao pod škiljavo osvjetljenje sa seoskih bandera – svjetiljka na biciklu se ugasila. Sat na mojoj ruci je pokazivao da je prodavač bio upravu. Baterija je trajala točno tri sata. U minutu. Postavio sam i upalio svjetiljku u devet, a sada je bila točno ponoć.
Hajde sada vraćaj jednu bljesaklicu na upravljač. Kroz neveliko selo to je još funkcioniralo, ali kada sam prošao pored posljednje bandere ušao sam u najmrkliji mrak koji sam ikada vidio. Mrak se naime vidi. Ostalo mi je samo jedno. Vratio sam se pod svjetlo sa bandere i iskoristio opciju “zovi prijatelja”.
Puši kući: nije propalo
Nije prošlo mnogo I Žada je stigao. Sa bicikla smo sve poskidali i stavili u prtljažnik da bismo na kraju ugurali i bicikl koji je, naravno, trećinom virio iz auta bez obzira na spuštena stražnja sjedala. Do Kavrana je ostalo deset kilometara. Ljut sam na sebe. Da sam vozio brže mogao sam stići do kraja puta bez problema.
Da je bar neko vrijeme pred jutro pričekao bih zoru pa krenuo dalje, ali od pola noći do zore stajati pod “banderom” u nepoznatom selu usred rijetko naseljenog kraja i čekati danje svjetlo baš i nije neka opcija. Kad smo stigli na odredište zaspao sam poput bebe. Dok ovo pišem pijem blagi čaj (posljednja četiri dana mislio sam da je voda jedina tekućina koja čovjeku treba). U 10 u Fažani imamo radni sastanak sa načelnikom općine i njegovim ljudima, razgledanje prostora te završnih, početak najvažnijih pripfrema za 4. Fra Ma Fu festival reprtaže. Prvi u Fažani i na Brijunima.
Vidi vraga. Biciklirao sam puna četiri dana i prešao 300 kilometara, a zapravo se nisam umorio. Naprotiv – odmorio sam se. I očistio.
(SVRŠETAK)
