Bikers welcome, a biciklisti? - Brodica “nasukana” u seoskom dvorištu – Kako sam postao cirkuska žena s bradom – Moj prvi (polu)selfie - Hrvatica prodaje piliće.
Biciklira i piše: Saša Leković
Nastavljam vožnju Dugim Selom. Nailazim na nekadašnji restoran, sada napušten i razrušen, a samo desetak metara nakon te slike pogled mi privlači velika kuća u dvorištu s „engleski“ pokošenom travom, a na popločenom prilazu parkirana su dva skupa automobila. Slijedi kafić pred kojim stoji natpis Bikers welcome, a taj je poziv prisnažen motorom podignutim na stup kako bi bio što je moguće vidljiviji.
S druge strane ulice, između dviju jednokatnica sa željeznim balkonskim ogradama, smjestila se drvena posavska kućica s tri prozorčića, onako zgurena poput onih za koje nikada nisi siguran živi li netko u njima ili su odavno napuštene.
Ulazim u Božjakovinu. Dotad sam vozio uglavnom pločnikom, ali ovdje ga više nema nego što ga ima pa odlučujem potpuno se prebaciti cestu. Iako je promet rijedak, svejedno se krećem što je bliže moguće desnom rubu asfaltne trake. Ne želim riskirati neki iznenadni susret opasne vrste.
Tehnički prolazim kroz Brckovljane iako ne ulazim u mjesto. Stajem na bezinskoj nasuprot parkirališta autobusa tvrtke Darojković, najpoznatijeg brckovljanskog „brenda“, da odmorim stražnjicu koja je „odrvenila“. Natočio sam svježu vodu. Od polaska vozim po ravnom. Praktično nije bilo ni uspona ni strmina. Ne osjećam napor i, izuzmem li utrnuli tur, jedini osjećaj je ugoda.
Oker žuta kuća i kamene patke
Sljedeće selo je Prikraj. Prolazim između nepreglednih polja kukuruza, automobili su na cesti vrlo rijetki, a i u dvorištima na koja nailazim vidim tek pokojeg čovjeka. U Gornjoj Gredi čuju se psi, kokoši i patke, a ta glasanja životinja jedni su zvukovi koji remete tišinu, izuzmem li one, samo meni čujne, koje proizvode kotači bicikla u srazu s ponekim kamenčićem na cesti.
Sve češće zastajem kako bih obrisao znoj ručnikom koji se sada već ne stigne osušiti između dvaju korištenja. Znoja je sve više. Srećom, pomaže mi vjetrić koji ublažava utjecaj sve toplijih sunčevih zraka. Dok prolazim dijelom ceste koja se nalazi neposredno uz šumarak, do mojih ušiju dopire pjev ptica.
Iza jednog oštrijeg zavoja kao u zasjedi dočekuju me katnica obojena u oker žutu i kamene patke u dvorištu. U susjedstvu mladić odjeven u potkošulju i sportske gaćice kosi travu električnom kosilicom. Sa suprotne strane ceste u nevelikom dvorištu pred kućom nehajno nakrivljena stoji – brodica. Nedaleko od nje je i omanji čamac. Kao da su ostali nasukani nakon što je iznenada presušilo more.
Lupoglav. Iz jednog dvorišta dopire simpatičan prizor: na klupi u sjeni krošnje sjedi stariji čovjek s troje djece. Djeca mi mašu osmjehujući se i dovikujući „bok“. Povremeno u malim gutljajima ispijam već mlaku vode iz termosice koju je ugrijala sunčeva toplina.
Na mjestu gdje se cesta račva i odvojak vodi dublje u selo susrećem čovjeka. Jednoga od onih za koje nikada nisi siguran je li već „potegnuo“ uobičajenu jutarnju dozu alkohola ili je mamuran od prošle noći ili se jednostavno nikada do kraja ne otrijezni.
Pozdravim ga i, tek da potaknem komunikaciju, zapitam koliko je kilometara do Kloštar Ivanića.
– Ideš tamo? – upita me umjesto odgovora, a ja odgovaram:
– Ne, idem u Daruvar.
Njegove vodnjikave, bezizražajne oči nakratko ožive.
– U Daruvar…
Zvuči začuđeno, ali to nije pitanje koje traži potvrdu onoga što je upravo čuo.
Rani ručak težaka
Ponavljanjem mojeg odgovora kao da je htio dobiti na vremenu pokušavajući razumjeti zbog čega bi itko po ovolikoj vrućini biciklom putovao u Daruvar za koji nije uopće siguran gdje se točno nalazi, ali sama činjenica da se ne nalazi negdje u okolici govori mu kako je to negdje daleko. Potom se još jednom zagledao u mene kao da sam cirkuska žena s bradom, prekrižio se, odmahnuo rukom i nastavio hodati.
Ja nastavljam put vozeći pločnikom koji je ovdje dovoljno širok i kvalitetan pa omogućava nesmetanu vožnju. Bez obzira na rijedak promet izbjegavam voziti cestom ukoliko mi to nije jedina opcija. A uglavnom jest.
Na putu mi se našao čovjek koji nervozno hoda nekoliko koraka u smjeru kojim vozim pa se okrene i krene meni ususret, a zatim se opet okrene natrag, čitavo vrijeme s mobitelom na uhu žustro raspravljajući s nekim. Kad sam mu se približio, shvatio sam da je to njegovo hodanje naprijed-natrag rezultat činjenice da se ne želi suviše odmaknuti od dvorišta u kojemu je ostatak njegove ekipe.
Iako još nije ni deset sati, četiri muškarca sjede na klupicama postavljenim s obje strane stola u hladu krošnje i jedu. Rani ručak težaka. Sirotinjski brunch. Na zid kućice u dvorištu na čijem vrhu su samo krovne grede naslonjeno je desetak obrađenih dasaka. „Gazda“ postavlja krovište, a ostali mu pomažu.
„Kako ste ljudi, kako ide?“ najotrcaniji je, ali i najefikasniji (svakako najbezbolniji) način započinjanja razgovora kada naiđeš na nepoznate ljude na njihovom terenu. Upitao sam ih koliko kilometara ima do Kutine? Znam da je pedesetak kako su mi i odgovorili, ali konverzacija je započeta.
I dok stojim – idem
Krovopokrivači ne pitaju zbog čega idem do Kutine niti se čude što putujem biciklom. Nude mi gemišt. Zahvaljujem otklanjajući ponudu.
- Ne smijem piti, vozim.
Nasmijaše se i zaželješe mi sretan put. Vozim dalje. U ostalim dvorištima nema ljudi. Nailazim na bivši kafić, gostionicu, restoran (?)… Dragulj. Napušten i devastiran tko zna od kada. Jedan od mnogih dokaza propadanja koje ću sresti na ovom putu.
Fotografiram sebe s bivšim Draguljem u pozadini. Shvatim da je to moj prvi selfie u životu. Zapravo, bilo bi to nešto kao suselfie, poluselfie. Pola ja, a pola Dragulj. Kad pišeš reportažu moraš imati neki dokaz da si zaista bio na mjestima koja opisuješ. Dobro, jednom sam (ali samo jednom) napisao nešto što se može nazvati virtualnom reportažom. Zapravo, reportažom koja to i jest i nije.
Bila je to „reportaža“ o otoku Visu kojim sam bio fasciniran i prije nego što sam na njega kročio. Napisao sam priču u reportažnoj formi, ali ne lažući da sam na Visu bio. Jer tada još nisam. Bio je to zanimljiv eksperiment. Bio sam tada mlad novinar, a „pokusni kunići“ bili su čitatelji Daruvarskog lista.
Vozim dalje. Krošnje drveća uz cestu povremeno skrivaju sunce i prave dobrodošlu hladovinu. Stajem u jednoj od tih neosunčanih oaza, skidam šiltericu, brišem glavu ručnikom, otpijam dva gutljajčića vode i nastavljam.
Na ogromnoj pokošenoj livadi lješkare bale sijena. Sljedeće selo je Prečec pa iz općine Brckovljani prelazim u općinu Kloštar Ivanić. Lipovec Lonjski. Prvi put od početka putovanja silazim s bicikla i guram ga. Uspon je nevelik, ali dugačak.
To mi se čini dobrom taktikom za odmor. Ne gubim vrijeme stojeći na mjestu, a ipak se odmorim. Odlučio sam da se neću siliti. Kada god osjetim da mi vožnja iz zadovoljstva prelazi u napor, sići ću i dio puta ću gurati bicikl. Bicikliram kako bih uživao, a ne kako bih se mučio. Kao u onom vicu o Crnogorcu koji bi najviše volio biti zmija. Stojiš, a iđeš. I ja idem i dok stojim jer upijam slike, zvukove, mirise… Putujem.
Još samo 99 kilometara do cilja
Ulazim u Kloštar Podravski. U vekolikim dvorištima razbacane su dječje igračke. U jednom dvorištu vidim bazenčić na napuhavanje. U njemu je voda vjerojatno još od jučer, no nikoga nema. Djeca koja ovdje žive sigurno uživaju, ali zasigurno nemaju pojma koliko su zapravo sretna.
Pred kafićem sjedi konobaarica. Gostiju ni za lijek. Za kafić je i prerano i prevruće. Natočio sam svježu vodu. Na mjesnom trgu zamolio sam prodavača iz trgovine Orion pirotehnike da fotka bicikl i mene.
– Od ovog mjesta do Daruvara je 99 kilometara i stotinu metara, kaže mi kada je saznao koja mi je konačna destinacija. Objašnjava da je mnogo puta vozio cestom kojom idem pa zna u metar koliko dug je put preda mnom.
Imam mogućnost krenuti preko Čazme i Bjelovara. Kilometraža nije problem, ali taj put ima više zavoja i uspona nego onaj kojim sam naumio pa ću ipak nastaviti prema Popovači i Kutini. Više mi odgovara i zbog plana da u Kutini prespavam. Nastavljam dalje i uskoro ulazim u Caginec. To je već područje Ivanić-Grada, ali ne ulazim u sam grad.
Na odvojku koji vodi ka ulazu na autoput stoji: Zagreb – 29 kilometara. Krenuo sam ujutro iz Zagreba, ali sam biciklirajući lokalnim cestama već prešao dvostruko više, a doživio sam mnogo toga što nije moguće doživjeti vozeći automobil autoputom.
Ivanić-Grad ostavljam iza sebe nastavljajući prema Križu. Prolazim pored stupa javne rasvjete na kojem stoji obavijest: Pilići HRVATICA 098-1474-394.
(Nastavit će se)
