U poplavi festivalske ponude, za Festival reportera i reportaže Fra Ma Fu definitivno se može reći da se ističe svojom originalnošću. Koliko je poznato, riječ je o jedinom festivalu u cijelosti posvećenom novinarstvu koji uz to naglašava važnost forme koja je u medijima sve manje prisutna. Izabrati reportažu u neku je ruku čak i odvažno jer već i samo razvijanje ideje festivala oko reportaže može biti negativno shvaćeno, i to kao idealizacija prošlih vremena. Franjo Martin Fuis pisao je u vrijeme u koje se novinarstvo, jednim svojim krakom, prirodno nadovezivalo na književnost, pisao je onda kada su tekstovi u puno većoj mjeri u sebi nosili nešto trajno i bili vrijedni čuvanja. Novinarstvo je, u tom malom odsječku vremena u kojem je stvarao Franjo Martin Fuis, bilo potporanj za kulturu, identitet i kolektivno pamćenje dok se danas postavlja pitanje trebaju li mediji uopće biti pod krovom Ministarstva kulture. Književnici su nerijetko objavljivali svoje romane u nastavcima u tadašnjim tiskovinama, a i sami novinski tekstovi novinara-književnika i „običnih“ novinara pokrivali su zamišljeni međuprostor između novinarstva i književnosti koji je frcao od diskurzivnih književnih oblika kao što su feljton, esej, putopis, reportaža ili polemika. Za razliku od današnjeg, sadržajem i formom siromašnijeg, novinarstva, ondašnje su tiskovine bile pogodne upravo za takve oblike.
Iz današnje perspektive, ne samo da je Fuisova reportaža arhaična nego se na isti način polako počinje gledati i na reportažu kao takvu. Kada govorimo o reportaži, govorimo i o jednom puno složenijem pitanju. Kako pronaći mjeru između apsolutne prilagodbe novom i tvrdoglavog inzistiranja na potpunom očuvanju starog? Je li moguće istodobno udovoljiti apetitima suvremenosti i sačuvati neke stare vrijednosti, izričaje, autore?
Lako je zaključiti da reportaža nije kompatibilna današnjem vremenu i suvremenom novinarstvu po kojem se također poznaje ovo vrijeme. Razloga je puno; za dobru reportažu potrebno je ponekad negdje i otputovati, a danas su i redakcije ugasle jer se sve veći opseg stvari može obaviti od kuće. Potrebno je i provesti određeno vrijeme u razgovoru s ljudima i osluškivanju mjesta, biti dubinski usredotočen na detalje i atmosferu, imati osjećaj za ono specifično i zanimljivo što na nov način može zaživjeti u tekstu. Tako ispričana priča može ostaviti snažan dojam na čitatelja, a to je svojstveno i književnosti. Na kraju, potrebno je i vrijeme za pisanje što je samo po sebi luksuz u trenutku u kojem je sve podređeno brzini i osnovnoj razini informiranja čitatelja.
Ovo je vrijeme ukralo onaj specifičan doživljaj sporosti koji slavi reportaža. Danas kada govorimo o reportaži uglavnom govorimo o tekstovima koji imaju elemente reportaže. Umjesto reportaže u većini slučajeva u medijima možemo čitati hibridne forme koje su zapele negdje na pola puta između izvještaja i reportaže ili između analitičkog teksta- kolaža izjava nekoliko sugovornika- i reportaže. Za punokrvnu, totalnu reportažu nije bilo dovoljno vremena, daha, osjećaja za tekst i u krajnjoj liniji… talenta. Kada je o talentu riječ, ako i postoji potencijal, kako se on može razvijati s obzirom na to da je i samo mentorstvo tj. ideja prijenosa znanja s iskusnijih na mlađe, u sve većoj mjeri relikt prošlosti, kao i svijest o važnosti reportažnog pristupa tekstu?
Na radionici reportaže koja je održana u sklopu Fra Ma Fu festivala jedan od gostiju bio je i Mario Pušić, novinar koji se specijalizirao za reportaže. Govoreći o svom iskustvu i pisanju reportaža, rekao je da je postalo opće mjesto da se, kada se piše o Karlovačkim danima piva, napiše da je „potekla peta rijeka“ i da je imao problema s tim izlizanim početkom. Zbog toga je pronašao novi kut i tu priču ispričao preko konja koji su tradicionalno vukli bačve s pivima. A što je reportaža nego stalno traženje novih kutova? U tom bi smislu zasigurno bilo od koristi onima koji su željni učenja da se jedne godine na Fra Ma Fu festivalu, u sklopu radionice pisanja reportaže, napravi stilska vježba i da se ista tema obradi u formi reportaže i na neki drugi način. Tako bi se ponajbolje definirala reportaža te bi se pokazalo koju novu kvalitetu ona može donijeti i danas.
Reportaža je tekst koji diše, više od svih drugih novinarskih formi, ona naprosto vabi svojom polaganošću i postepeno uvlači čitatelja u temu, dozirajući informacije koje, na taj način poslagane, tekst čine prohodnim i prozračnim.
Moguće je nadmudriti trenutak koji nije sklon reportaži. Umjesto da se miri s tim da potpuna dominacija tehnologije utječe i na koncentraciju, čitanje, percepciju, pamćenje i način učenja, stvar se može i okrenuti u korist reportaže. I najduža je reportaža manje zahtjevna za čitanje od eseja, analitičkog teksta, od neke usko stručne ili visoko intelektualne teme. Teme koje se obrađuju u reportaži mogu biti razne, ali uglavnom su dovoljno svakidašnje i dovoljno atraktivne da mogu zainteresirati i širu publiku. Krajnje idealistički gledano, na taj je način moguće kultivirati publiku u smislu (ponovnog) navikavanja na čitanje i buđenja interesa za tekst i sve to zahvaljujući novinskoj formi koja, ako je dobro napisana, lagano prodire i u prostor književnosti. Ako ne, koja je alternativa? Do besvijesti pojednostavljivati i skraćivati sve u pokušajima prilagodbe nekom fiktivnom prosječnom čitatelju koji možda čak i nije onakav kakvim ga vlasnici, urednici i novinari, u toj svojoj liniji manjeg otpora, zamišljaju, i koji možda u sebi još ima, kakav-takav, potencijal da upija sadržaj, kvalitetu i raznovrsne tekstualne forme? Jedan je suvremeni filozof odustao od akademske filozofije i posvetio se štancanju mudrosti na Twitteru. To može imati svoju funkciju, ali što bi bilo da to naprave svi filozofi? Još jednom, u kojoj se mjeri treba prilagoditi?
Čak će i neki vlasnik ili urednik medija kojem je prvenstveno do prodanih primjeraka i traženja komercijalnog omota za sve tekstove racionalno i pomalo proračunato priznati: ljudi vole čitati reportažu, reportaža je proizvod koji se dobro prodaje.
To treba iskoristiti pa neka i takva motivacija bude u pozadini osnaživanja reportaže u medijima, u mjeri u kojoj je to danas moguće. Ipak, nema smisla zazivati povratak na prvobitno stanje i Franju Fuisa koji je, bez ikakvog povoda, odlazio u nepoznato na svom biciklu vraćajući se s pričom ili putopisom. Današnje je novinarstvo ovisno o povodima i iluzorno je očekivati da se novinar, ničim izazvan, uputi u rodnu kuću Petra Preradovića u Grabrovnici i „proda“ uredniku tu ideju za tekst. Ali, ako je već tamo, bilo bi dobro da s jedne strane razmisli o potencijalnom povodu i novostima u vezi toga i da makar napravi mentalnu skicu reportaže i sačuva ju za neki povoljniji trenutak.
Reportaže su nerijetko- iako ne uvijek- pozitivne priče, tekstovi opipljive atmosfere i naglašenih emocija. I to je jedan od razloga zbog kojih ljudi vole reportažu. Objektivno je važnije tvrdo istraživačko novinarstvo i otkrivanje koruptivnih radnji nego odlazak u rodnu kuću jednog pisca iz 19.stoljeća i razgovor s glumcem koji pred zainteresiranim posjetiteljima uskače u ulogu Preradovića ili domarom koji tamo 35 godina dočekuje ljude i priča anegdote, ali novinarstvo se, baš kao ni život, ne sastoji samo i jedino od ljudi i pojava koje je potrebno prokazati, osvijetliti i popraviti.
Raznolikost formi važna je za opću razinu kvalitete u novinarstvu i podizanje razine interesa kod čitatelja. Potencijal koji u sebi nosi Festival reportaže i reportera Franjo Martin Fuis uistinu je golem. Osim radionice reportaže koja ima puno prostora za daljnji rast, tu je i nagrada Hrvatskog novinarskog društva koja će od slijedeće godine nositi ime Franje Martina Fuisa, a dobivat će ju autori najboljih reportaža na razini svih medija. To može biti i dugoročna strategija za poticanje kolegijalnosti i suradnje među novinarima i njihovog interesa za tekstove drugih autora, onih kojima leži forma reportaže i koje treba poticati da se izražavaju na takav način.
A kao krajnji cilj moguće je postaviti i ideju Europske konferencije o reportaži koja bi se mogla održati u obnovljenom dvorcu Pejačević. Zanemarenost reportaže europska je medijska tema baš kao i pitanje koje je veće od same reportaže, a odnosi se na pronalaženje mjere između pretjerane prilagodbe suvremenim datostima i zarobljenosti u nekom prošlom trenutku.
