Fra Ma Fu 2018

Protagonisti zagrebačkih ulica

  Izložbe         11.09.2019.
Protagonisti zagrebačkih ulica

Izložba fotografija zagrebačkih prosjaka osamdesetih godina
Autor: Bruno Szüts, kustos: Feđa Gavrilović
City caffe, Stjepana Radića 15

Fotografije Brune Szütsa nastaju 1983. godine, po uzoru na one koje je snimao Franjo Fuis. Ciklus prikazuje izuzetno siromašnu obitelj iz Mesničke ulice (koja je živjela na istom ulazu na kojemu je autorov predak Johan Szüts otvorio fotografsku radnju kada je iz Beča došao u Zagreb) bez patetičnoga društvenoga angažmana i snobovskog iščuđavanja njihovom životu. Predstavlja ih kao ljude koji žive sa svojim obiteljima, ljude koje je život doveo u situaciju da ovise o kapima tuđe milosti. Unatoč tomu, oni poziraju pred Szütsovom kamerom prilično veselo, odavajući dojam lakoće življenja, koja kao da se utjelovila u rasplesanoj  i razigranoj djevojčici iz te obitelji čija igra nalazi svoje mjesto između oronulih zidova kućnog dvorišta.

Izložba je prvi put javnosti predstavljena u zagrebačkoj galeriji Kaj u lipnju ove godine. Prilikom fotografiranja ispucan je cijeli film u kontinuitetu od dvadeset minuta, djelomično u maniri reportažne fotografije. Autor, prema vlastitim riječima, nije namjeravao stvoriti ciklus fotografija koje imaju umjetničku vrijednost, želio je samo zabilježiti jedan trenutak u životu sasvim običnih ljudi.

Riječ je o braći koju su neki zvali Medo i Doktor, a drugi Lojzek i Dragec, no njihov stvarni identitet ni danas nije poznat. Bili su pravi zagrebački fehteri; jedan od dvojice braće zaustavio me na cesti kada smo se sreli na Britanskom trgu i priupitao „Gospon doktor, imate kaj sitno?“. Rekao sam da ću mu dati novac ako mi zauzvrat dopusti da ga fotografiram. Predložio je da odemo u Mesničku ulicu i da mu snimim obitelj. U prizemlju su bili njegov brat, majka, šogorica, jedna mala curica, pas i čovjek za kojeg ne znam tko je bio. To je čitava sekvenca fenomenalno sretne obitelji i jedan pravi zagrebački život. Te su osobe na neki način na marginama društva, ali su izrazito sretni i imaju empatiju jedni prema drugima. Zbog toga mislim da bi to ljudi trebali vidjeti. Nakon toga više nisam vidio tog klošara. Obećao sam mu dati film, ali razvio sam ga tek dvije godine nakon toga: zbog vojske i studija zaboravio sam na to. –  izjavio je uoči otvaranja zagrebačke izložbe Bruno Szüts.

–  Prikazujem te ljude s pločnika, koji ne poznaju raskoši mekih fotelja i kišnih kabanica. Ljude koji žive od danas do sutra, a ipak imadu svoju poeziju i prozu, svoj jezik i svoje misli. U njima se otkriva niz tipova, koji će katkada izgledati plodom najbujnije mašte, a ipak su goli, realni portreti ljudi, kakve nismo nikada sreli, iako smo kraj njih prolazili. –  pisao je novinar Franjo Martin Fuis u svojoj velikoj reportaži o zagrebačkim prosjacima i beskućnicima Niz strminu bijede koja je serijski izlazila u listu Novosti između prosinca 1935. i siječnja 1936. godine.

Njegova iskustva s najsiromašnijim slojevima građanstva naše prijestolnice podsjećaju na prizore bijede kakve su opisivali Dostojevski, Dickens ili Gorki. U jednoj još neobičnijoj reportaži iz istog lista 29. listopada 1936. godine na skupštini „Prosjačkog društva“ Fuis opisuje nastambu i organizaciju zagrebačkih beskućnika koja asocira na slična bizarna vijećanja klošara i lujmpenproletera iz Langovog filma M ili pak Brechtove Opere za tri groša. Duh ulice 1930-ih, odnosno specifičnu otužnost zagrebačkih prosjaka tog doba, zabilježio je i fotograf Tošo Dabac između 1932. i 1935. u ciklusu Ljudi s ulice. Kao i Fuisove reportaže, Dapčeve su snimke trag vremena iscrtan portretima njegovih najbjednijih predstavnika, njegovim ružnim naličjem, a paralelu između njih dvojice već je povukao Radoslav Putar u fotografovoj monografiji iz 1980. godine.

Siromasima se može pristupiti blago ih romantizirajući (zapravo patronizirajući) i sa žaljenjem, ali i posve hladno i dokumentaristički. Ciklus koji je Bruno Szüts snimio 1983. prikazuje izuzetno siromašnu obitelj iz Mesničke ulice (koja je živjela na istom ulazu gdje je autorov predak Johan Szüts otvorio fotografsku radnju kada je iz Beča došao u Zagreb) bez patetičnoga društvenoga angažmana i snobovskog iščuđavanja njihovom životu. Predstavlja ih kao ljude koji žive sa svojim obiteljima, ljude koje je život doveo u situaciju da ovise o kapima tuđe milosti. Unatoč tomu, oni poziraju pred Szütsovom kamerom prilično veselo, odavajući dojam lakoće življenja, koja kao da se utjelovila u rasplesanoj i razigranoj djevojčici iz te obitelji čija igra nalazi svoje mjesto između oronulih zidova kućnog dvorišta.

Zbog teškog i okrutnog života koji vode, ljudi s društvenog ruba nisu neobičan motiv za fotografe, umjetnike koji se često hvale kako javnosti predočavaju neugodnu i neušminkanu istinu o društvu u kojem živimo. Među poznate klasične „fotografe bijede“ ubrajaju se Jacob Riis, koji je snimao ulice New Yorka krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kao i Dorothea Lange, koja je dokumentirala učinke ekonomske krize u SAD-u 1930-ih godina, a subjekte koji su odbačeni ili su na neki način na socijalnom dnu (blago nakazni, retardirani, teško bolesni ili jednostavno pripadnici diskriminiranih supkultura) fotografirale su i Diane Arbus (1960-ih) i Nan Goldin (1980-ih). Najprisutnijeg lika ovih Szütsovih fotografija snimio je i Boris Cvjetanović otprilike u isto vrijeme kad i Szüts (ciklus je izložen u galeriji Događanja godine 1984. godine), no s puno manje simpatije.

Szütsovi radovi prikazuju siromašnog protagonista, fehtera sa zagrebačkih ulica u njegovu svakodnevnom okruženju. On se bezbrižno, poput djeteta, gega Centrom zračeći dobrohotnošću u nadi da će i kod prolaznika na koje nabasa proizvesti sličnu dobrohotnost na koju će se moći osloniti i koja će njemu i njegovoj obitelji poslužiti kao kratkotrajna pomoć. U već spomenutoj Dapčevoj monografiji Putar piše kako je glavni motiv koji uočava na njegovim snimkama sirotinje čekanje – strpljivo i možda beketovski uzaludno očekivanje da situacija u kojoj su se našli oni, ali i cijelo društvo toga vremena, jednostavno prođe.

Kod Szütsovih modela nema takve, makar i iluzorne, nade. Fizionomije koje nas gledaju s njegovih fotografija zrače tupošću i zastrašujućom prazninom koja sugerira mentalni deficit, slično kao i kod osoba koje je portretirala Diane Arbus. Njihova jednostavna i uglavnom nasmiješena lica govore da su se oni posve prepustili tijeku svoga života te prihvatili svoje mjesto na dnu društva, bez gorčine i bez iluzije o bilo kakvoj budućnosti.

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.