Fra Ma Fu
Logo

Bodljikava žica kao notni zapis

  Izložbe         Olga Vujović         22.02.2021.
Bodljikava žica kao notni zapis

Poznati riječki jazz glazbenik Vedran Ružić (1986.) morao je u 2020-oj godini svoju svirku ponuditi praznim prostorima ili publici koja ga je smjela slušati tek na „zadanoj“ udaljenosti, što ga je potaknulo da se intenzivnije okrene drugim izražajnim sredstvima. Budući da je završio slikarstvo na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, povukao se u okrilje ateljea kako bi kroz vizualna sredstva izrazio osjećaje koji su ga preplavili uspostavljanjem novih, neočekivanih i neželjenih životnih uvjeta.

Slijedom Andrićeve misli da „Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća“ odlučio je svoja iskustva podijeliti s drugima, što je dovelo do otvorenja dviju izložbi: „Moguće nemoguće“ u dvorištu Studija i parku Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu (29.1. – 31.3 2021.) i „Forbidden Melody“ u Galeriji Vladimir Bužančić Centra za kulturu Novi Zagreb (4.2.-25. 2. 2021.).

Iako se izložbe sastoje od različitih radova, pripadaju istom ciklusu i bave se istom tematikom, svakodnevnim (takozvanim normalnim) životom u neosporno nenormalnim uvjetima. „Zaštitni znak“ obiju izložbi je bodljikava žica čija zloguka prisutnost simbolizira zabranu, ušutkavanje i nemogućnost slobodnog kretanja.

Dvorišni dio klanječke izložbe udomljuje okvire s bodljikavom žicom, kamene blokove čiji spojevi nalikuju bodljikavoj žici i kontrabas kojem bodljikava žica nadomješta strune, a na fotografiji pokraj Ružić „svira“ baš to glazbalo. Tri fontane u parku skulptura oko glavne galerije omotane su bodljikavom žicom, a budući da je Klanjec nadomak granice sa Slovenijom ova umjetnička intervencija nehotice nosi političke konotacije.

Na klanječkoj i zagrebačkoj izložbi nalazimo sličan rad: metalni krevet ispunjen betonskim blokovima ( koji je u Zagrebu postavljen kao dio sobe u kojoj se nalaze „slika“, noćni ormarić i cipele) pod nazivom „Moje pjesme, moji snovi“. Dok u Klanjcu u radovima dominira bodljikava žica, na zagrebačkoj izložbi ima više različitih tehnika, pa uz gore navedeni asamblaž, nalazimo kolaže ( „Tlocrt stana“ ), fotografije, skulpture (vertikalno postavljeni lanci naslovljeni „Uvik kontra“), razne betonske triptihe („Banovina 29.12.2020.“ ; u Klanjcu je izložen priručnik za armirani beton !), ali meni je osobno najpotresniji rad „Delayed“ koji prikazuje pasoš zamotan bodljikavom žicom. Ružić ne koristi skupe materijale, ali ih vješto obrađuje te tako dobiva raznoliku hrapavost površina, razigranost oblika i novu materijalnu kvalitetu.

Obje izložbe pokazuju istu ruku, glavu i srce, ali svaka od njih emitira drugačiju skalu osjećaja (ipak su radovi nastajali gotovo cijelu godinu), a njihovo postavljanje u drugačijim zemljopisnim i arhitektonskim ambijentima izaziva različite asocijacije. Svojim su me proročkim ozračjem obje uzrujale!

 
Fotografije Božidar Pejković, Jan Mastrović
Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.