Dok se u grupi iskrcavamo iz busa uz povike i gunđanje netom probuđenih novinara, na čistini uz cestu dočekuje nas nasmiješeni Franjo Martin Fuis. Doduše, ne onaj legendarni fotoreporter i pisac, ali izgledom njegov vjerni utjelovitelj, Goran Koši. Kao glumac odrađuje to s lakoćom, ali i zbog činjenice da goste FraMaFu festivala ovako dočekuje već treću godinu zaredom. U trenu, nismo više stranci, nismo gosti festivala već prijatelji i kolege. Možda je tome doprinijelo njegovo entuzijastično povlačenje za rukav i poziv na prvu zajedničku fotografiju, možda miris tuđeg znoja pomiješan s mirisom domaće rakije dok se poznati i nepoznati ljudi grle i poziraju. Franjo iz 2017. obučen u Franju s početka 20.stoljeća nije mogao ne ostaviti dobar dojam. Uz špek, kobasice, kruh iz krušne peći i ostale delicije čovjek i zaboravlja da smo samo jedna čudna nakupina starih i mladih koji stoje uz cestu i njišu se uz zvukove s radija. Zapravo imamo sreće, jer mala općina Lukač s tek 3600 stanovnika potpuno je pokrivena asfaltiranim cestama. Tako barem tvrdi njezin načelnik Đuro Bukvić. Mogli smo se zateći uz neasfaltiranu cestu ili zarasli makadam. Tada bi naša priča bila potpuno drugačija.
Preko te iste ceste stoje redovi začinske paprike. Berba uskoro završava i biti će spremna za završni ciklus svog života. Sušenje pa potom kameni mlin. Ovo malo, slikovito mjesto uskoro će biti prekriveno slatkastim mirisom. Mirisom koji priziva jednako slatke uspomene na dom, pravljenje ajvara, zavičaj i običaje. Bez njih ovakva su mjestašca i bez duše, a to je ono što čini Slavoniju. Odnosno Podravinu. Ovisno koga se pita, jer granice su Hrvatima oduvijek bile pitanje otvorene rasprave. Tako zahvaljujući slatkim paprikama, šećerani te proizvodnji meda, ova Virovitičko-podravska županija, koja je zapravo djelom u Slavoniji s pravom uzima ime ¨Najslađe županije¨. Ako još uzmemo u obzir i da proizvodi poveće količine mlijeka možemo reći da je to prva regija u Hrvatskoj u kojoj teče davno obećani med i mlijeko. Od 2016. godine tome se može pridružiti i pjenušac jer je u Slatini obnovljena tradicija iz davne 1864. Novorođenče, Slatinski biser, tako je više nego ukusni pokušaj da se ponovno potakne proizvodnja u slatinskim vinogradima, ali i da se istaknu kao predvodnici. Suvlasnik vinarije Stari podrum, Ivan Halasistaknuo je kako će se koncentrirati na bolji izvoz i povećanje broja proizvedenih boca na 10 000.
Unatoč lošim vijestima iz cijele zemlje ovdje se makar primjetno osjeća dašak pozitivnoga. Uz financiranja iz Europskih fondova radi se na obnovi kurija i dvoraca u Virovitici i okolici, planirana je gradnja sustava za navodnjavanje koje će dovesti ovaj izvor života na preko polovine polja u županiji. Uz očuvanje poljoprivrede na mala vrata u priču dolazi i seoski turizam. Iako turisti ne čekaju u redu za posjet novim i starim atrakcijama potencijal je prisutan i mađarska publika to je prepoznala. Jasmina Jurkovićiz Gradskog muzeja Virovitica u duhu toga pokrenula je projekt očuvanja Mikeške tradicije. Kuharica sa zbirom jela izvornih Virovitičana, Mikeša pod nazivom Mikeški jestvenik.
"Učenici strukovne te industrijsko obrtničke škole u Virovitici kroz ovaj će projekt naučiti očuvati vlastitu kulturu, educirati se o navikama našeg kraja te ujedno i pripremati ove jestive suvenire. Uz školarce planiramo surađivati i s lokalnim slastičarnicama koje će proizvode dalje distribuirati. Nakon renovacije dvorca Pejačević plan je otvoriti kafić s hranom po uzoru na Mikeški jestvenik".
Kako bi doživjeli ono što smo čuli, po uzoru na legendarnog FraMaFua kome je cijeli ovaj događaj i bio posvećen odlučili smo to učiniti kao i on. Biciklirajući. Iako smo na imanju Pustara Višnjica, inače ergeli konja doživjeli spoj čovjeka i prirode. Budili se u maglovitu zoru i gledali kako se povlači u daljinu, otkrivajući beskonačna polja, bilo je vrijeme za povratak na već pomalo opjevani asfalt. U 25 kilometara udaljenu Viroviticu. Posjetiti grob dragog, ali pomalo zaboravljenog prijatelja i novinara Ljubomira Weissa. Iako je početak rujna ne osjeća se ona očekivana vrućina, kao da je i ona napustila ove krajeve. Mjesta kroz koja prolazimo pusta su. Tek poneko dijete koje trči za loptom, biciklist koji pedalira sporo, nigdje ne žuri jer vrijeme ovdje ionako prolazi sporo. Iako je nedjelja nedostaje veselih glasova, obitelji koje ručaju u dvorištima, i svega onoga što nazivamo običaji. Poneki stanovnik koji prodaje plodove svojih ruku pred kućom maše u znak pozdrava. Jedna od njih poziva na okrepu pa prihvaćam jer nisam navikao na ovakvo gostoprimstvo. Uz pregršt slatkog voća koje mi nesebično gura u džepove i istovremeno nudi nešto za popiti potvrđuje mi već viđeno.
- Nema ti kod nas sinko škrt, sebičan. Svi sve dijelimo, pomažemo, ljude i dalje gledamo ko ljude. Kuću ne zaključavamo nemamo potrebe. Ali nemamo ni ljudi više kao prije.
Pokazuje usput na kuće i nabraja gdje je tko odselio. Uz moju ugodnu sugovornicu Anicu Vuzem u selu Cabuna, na pola puta do Virovitice ima još nekolicina ljudi. Vjeruje da ljudima ne treba puno da ih se zadrži. Samo im dati vjeru da za njih ima sutra. Dok automobil prilazi i traži šljive odlazim uz osmjeh i pozdrav, ali i nadu da će se planovi krenuti realizirati prije nego iz Aničinog sela odseli još stanovnika.
