U Novinarskim razgovorima na Trećem Fra Ma Fu festivalu reportaže i reportera u virovitičkoj okolici, na Pustari Višnjica kolege su predstavili nas dvoje gastronovinara (nužno dodajem: i gastronauta!) Budimira Žižovića i mene. I dok ja obično pišem i pričam, ali ne kuham, kolega Žižo, Budimir odmilicom, obično posvuda kuha. Rođen je 1949. godine u Puli, gdje i živi. Na zadarskom Filozofskom fakultetu diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Njegova pomalo filmska biografija spominje kako je prvih nekoliko godina radio kao kamiondžija, a pa profesionalni ribar.
Novinarstvom se počeo baviti 1974. godine u pulskom dopisništvu Večernjega lista. Od 1985. sve do mirovine 2014. radi u Radio Puli u sastavu HRT. Objavio je četiri zbirke poezije i dvije kuharice, a, kako kaže, objavljivao je poeziju, osvrte, eseje, kritike u brojnim časopisima po cijeloj Jugi. Sudjelovao je također na brojnim manifestacijama poezije u nas. Priprema novu zbirku pjesama za koje, tvrdi, motivaciju nalazi u ljubavi i gastronomiji. Kako svjedoči You tube, nekoliko je pjesama sam i otpjevao. Priprema i Kuharicu pod jedrima te knjigu eseja o hrani.
Osim u pisanju, Žižo vrijeme provodi na moru, na svojoj brodici Marici, a i rekreativni je poljoprivrednik sa 88 maslina i pedesetak voćki u okolici Pule. Proizvodi i svoje vino, komovicu i maslinovo ulje. Velika mu je ljubav stolarija i izrada raznih predmeta od maslinova drveta.
Gastronomija mu je također velika ljubav. Organizirao je i vodio niz gastromanifestacija: Festival istarske kuhinje, Brodet kup, Ucvirkenfest…. Osobito se ponosi što je s Turističkom zajednicom Fažana pokrenuo Školu soljenja sardela i kroz koju je u već 13 godina prošlo više od tisuću polaznika iz zemlje i inozemstva. Nije me čudilo ni što nosi mornarsku majicu ni što u Slavoniji promovira istarsku kuhinju.
Na Pustari Višnjici govorio je neke od svojih gastroljubavnih pjesama i na otvorenome pripremao ribu, koju je sam ulovio i donio je čak iz Pule u ledenici! Usput je narezao i malo istarskih kobasica, punenih maslinu i inćuna iz ulja, potočio maslinova ulja, a bogme i kvasine, pa rakije od macerirane žižule, suhe smokve i malo šipka, nara.
Priznao je da nam je htio spremiti inćune, ali je previdio pun mjesec te ih je morao zamijeniti komadima narezanih fileta (bez kosti!) palamide, strelke i kantara. Da se ne bi raspala, posušenu ribu uvaljao je, mi bismo rekli pofufljao, u meko brašno (pomagala mu je kolegica Kristina Olujić!), pa zapekao na malo ulja, maslinova, usput pričao o Omegi 3 i kako je i inače zdravo, pa zapržio, dodao na kraju usitnjenoga češnjaka i peršina te malo vina, dakako malvazije. Malvasia istiana, ne? Isto njegova.
Mnogi su osebujno i potunkali kruh kada je šupljačom pržene komade mesa izvadio, a nad zlaćanim su šnitama mljackali kako je taj u ulje i vino umočen kruh i bolji od same ribe. Inćune, očišćene, peče bez brašna. Nisam gnjavila da je meni, koji je posve svjež, još bolji posve sirov, carpaccio?
Sve je i ovako i onako gotovo dok kažeš keks. Moram li još reći da riba mora biti vrlo svježa!?
Kako je recept jednostavan, uobičajenu preporuku zamjenjujem izborom poezije Budimira Žižovića. Bilo mi je teško odabrati između sočnih versa u kojima ona lepša gradom/ i nešto nevidljivo među prstima/ jede/ ne gricka i ne mlaska/ ne liže i ne žvače/ nego fino diskretno jede… (Ona jede) ili na bijelom stolnjaku/ na bijelome pladnju/ dolazi mi obećana/ mjesečina u meko(Mjesečina u meko) i…
Pročitajte Žižine gastroljubavne pjesme i pogledajte više fotografija
