Rijetka je to vrsta grožđa, skoro izumrla, cijenjena, starinska. Zori prva, zlati se, slatka je i sočna * Kao Ždralov grad u kojem manjine i većine žive ruku pod ruku, a ispod dvojezičnih ploča smještena je košnica sa pčelama *U takvom okružju održan je i posve jedinstven 5. Fra Ma Fu festival posvećen reportaži i reporterima.
Naslovna fotografija: Nikola Šolić
Fotografije u reportaži: Mato Pejić
Ovo je pravo dobra juha, govori mi Ilija Džogatović, vozač iz Banjaluke koji nas prastarim Croatia busom dovezao do Daruvara. „Meni je šef večer prije rekao sutra ideš u Zagreb i vozit ćeš tamo neke novinare. Nije mi se baš išlo, ne poznajem Zagreb, a i u Daruvaru nisam bio. Imam 29 godina radnog staža, ali ovakvu ekipu još nisam vozio. Vi ne znate ni koliko vas putuje, niti vodiča imate.“
Ja pokušavam smiriti situaciju i objasniti da su novinari kao rasuti teret, malo osebujna profesija, pa i da se vodati ne damo. Smilio mi se vozač; nije se sramio pitati za pomoć nekog od naših šofera da mu pokaže izlaz iz Zagreba, a bogme smo se i iz Kutine jedva izvukli. No, vozio je oprezno, polako, samo naprijed. Bus je star, na parkiralištu u Daruvaru lokalni mehaničar nešto je petljao oko motora, kaže „Rikverc mu baš i ne radi“.
Ručamo u zgradi koju dijele tri srednje škole: ekonomska tehnička i turistička. Preko puta mene, za stolom, objeduje, provirivajući ispod ogromnog bijelog šešira Stjepo Martinović. Novinar koji se došavši u mirovinu premetnuo u književnika. U tili čas napisao je 17 knjiga. Najnoviju Kornelija broji oblake u ediciji Beletra tiskala mu je bivša kolegica iz Vjesnika Sandra Pocrnić Mlakar. Bravo Sandra! No, Stjepo, uspori malo, imaj malo obzira prema drugima. Treba sve te knjige netko i pročitati.
Učenici turističke škole priredili su nam pravu gozbu. Poslije juhe krpice sa zeljem, pileći perkelt, svinjski odresci, sataraš, prilozi, salate, kolači, kolači, kolači. Nikad nisam jela ukusnije buhtliće. Veličine griza sa šljivovim pekmezom. Topili su se u ustima. „Ma nije teško“ govori dječarac, Dragan Kovačević koji ide u drugi razred. Odjeven u bijelo s crnom leptir kravatom nosi tacu s pićem oprezno gledajući da koga ne polije - budući konobar.
Pekara i pecolaj
Ovogodišnji 5. Fra Ma Fu festival reportaže i reportera posvećen Franji Martinu Fuisu pjesniku, novinaru, začetniku reportaže, ne održava se slučajno u Daruvaru (mađarski Ždralov grad), po mnogima najljepšem gradu kontinentalne Hrvatske. Tu žive Česi, Srbi, Slovaci i Hrvati… godinama, ruku pod ruku. Natpisi na svim velikim i malim zgradama su dvojezični, fasade nisu ispisane prostačkim grafitima, ploče nisu razbijene, zapravo na njih izgleda nitko niti ne obraća pažnju. Na općinskoj zgradi- košnica za pčele. Manje pričati-više raditi.
U parku ispod dvorca Janković spomen obilježje poginulim partizanima, a u istom parku, samo malo dalje spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu. Svuda cvijeće i zapaljene svijeće, vijenci, spleteni u pletenicu ili pleter, ako vam je draže. Zvijezda i šahovnica na istom mjestu. Svi izginuše za slobodu. Pokoj im vječni.
Na središnjem gradskom trgu dvije velike crkve. Katolička i pravoslavna. Treba dobro pogledati da se razazna koja je koja. U podne, zajedno zvona tuku. U Daruvaru, kad poželite pecivo, žemlju, kiflu ili slanac uđete u pekaru ili pecolaj, svejedno.
Vjerojatno, ne slučajno odmah po dolasku u Daruvar posjetili smo zgradu Saveza Čeha u RH gdje se nalazi i Novinsko izdavačka kuća Jednota. U blizini škola, vrtić... Prelijepa zgrada, netom obnovljena, a i još se uređuje. Podosta cvijeća. U uglu, odmah do ulaza rijetko viđen zeleni zagrljaj: filodendron i drvo života.
Reporteri svih zemalja...
Festival reportaže i reportera, to valjda već i znate održava se u znak sjećanja na novinara, pjesnika i pisca Franju Martina Fuisa koji se potpisivao kao Fra Ma Fu, putovao Hrvatskom i – pisao novinske reportaže. Zato ga drže rodonačelnikom tog žanra koji, nažalost danas, iz naših medija nestaje. Jer – i za pisanje i za čitanje reportaže, treba vremena. No, znalci znadu da je o kraljici novinarstva riječ. Skupilo nas se stotinjak iz Slovenije, Slovačke, Mađarske, Srbije, Makedonije, Hrvatske.., a bez simpatičnog bračnog para Melvide i Darija Novalića iz Sarajeva festival je skoro pa nezamisliv.
Ukratko to je međunarodni festival koji je očito našao svoje mjesto pod suncem. „Nisam vjerovao da je tako dobro osmišljen i organiziran, pa ga trebamo podržati i sačuvati“, rekao je, prvi put nazočan na ovom skupu, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko.
Misice i ljepota
Kolegica i novinarka Vlatka Daněk koja je radeći u Jednoti dogurala do penzije povela nas je na šetnju kupališnim parkom. Ispričala nam se što nije ni mlada niti lijepa. Bogu hvala da nije misica. Na ovom festivalu nema ni celebritija niti superstarova. Cajkama i narodnjacima ulaz zabranjen. Nema prežderavanja niti opijanja. Ma da se razumijemo: nemam ja ništa protiv Vuce i njegovog hita: Piti, jesti i ljubiti... Volim ja i potegnuti koju narodnu, tamburaše obožavam, a i popiti čašicu rakijice prije ručka, kažu da je baš zdravo. No, sve, baš sve ima svoju granicu i pravo je umijeće znati, kad treba stati.
Vlatka nas je divno ugostila. Čaj ili kavu, po volji, sami smo prelijevali toplom vodom Antunove kupke; na kraju aleje gdje se nalazi vjerojatno najstarija građevina u Daruvaru iako spore je li to bilo baš 1772. Sve popraćeno turističkim zanimljivostima o gradu i oko njega koje je Vlatka tijekom 2016. I 2017. objavljivala na portalu Daruvarski portfolio. Naš Goran Gazdek prepoznao je ljepotu i važnost tog štiva, pa je te simpa štiklece objavio u sklopu Fra Ma Fu-a kao knjigu Šetnja daruvarski kupališnim parkom. Čita se lako, s guštom i smiješkom.
Znate kako su se nekad obične žene kupale? Bedekostim nitko nije imao, niti su za njih znali. Obukle su fertune, pokrile ono malo naprijed, a otraga, ionako, svi imamo iste riti. Pa sjele u vodu. Bože kako je toplo i fino!
Do Zlatka Herljevića nisam se uspijevala probiti. Oko njega uvijek jato studentica. Novinar, profesor i odnedavno umirovljenik ne posustaje. „Nećeš valjda opet pisati o meni“, kaže. „Naravno da neću, ali o onom što radiš, hoću. Profesor je stalno u akciji. Savjetuje, upozorava, uči, drži predavanja...U kafiću, u knjižnici, na OPG-u, na putu za dalje. Učenice su zadovoljne, mlade, prpošne, uvijek nasmijane. Kažu da su puno naučile. Zašto da im ne vjerujemo.
Oko novinara s radija Tomislava Radića uvijek neka frka. Pred par godina ja sam zabunom odnijela, njegov kufer (jednaki, crni) pred svoja vrata, što mi ni dan danas nije oprostio. Ove godine, još gore. Osvanuo je jedno jutro sa šljivom pod okom. I to ne malom bistricom, već stenlijevkom, onom skroz velikom i tamnoplavom. Žao mi ga je, jer mora da je to i bolno bilo, a treba i doma nekako objasniti otkud ti šljiva. Ma ne nije bilo nikakve tučnjave, Bože sačuvaj! Samo peh! Pripremajući se za spavanje, premještajući krevete (!?) pao je s postelje. Ima li ikakve veze sa Staročeškim svijetlim ili možda graševinom, ne da mi se raspetljavati.
Sve o Irskoj, dobro, ne baš sve, ali ponešto, saznala sam od kolegice Nives Matijević koja se netom vratila iz Dublina. Hrabra je Nives, otisnula se sama u svijet trbuhom za kruhom. U Irskoj se dobro zarađuje i još više potroši. Ne cvjetaju ruže, ali treba živjeti. Ne dao Bog bolesti i starosti! Počasti se Nives tu i tamo kakvim putovanjem, ali... Ako se krzmate treba li otići ili ostati ne odlazite ako baš, baš ne morate..
Margareta Zouhar Zec obrela se prvi put na Fra Ma Fu-u, ali nema tko je nije uočio. Stasom i glasom bitno se razlikovala od drugih. Skoro sam joj zavidjela, jer ja se nekako uvijek utopim, i izgubim u masi. No, novinarski znatiželjna, Margareta, kao šipak pun koštica, uvijek je prepuna pitanja. Da je na sve dobivala odgovor, još bismo bili tamo.
Marinko Petković bio je tih, nekako nujan. Kaže da ga bole leđa, a i drugih je tegoba bilo. Dušu dalo za namakanje u toploj ljekovitoj vodi. No, nam tom putu se ispriječiše Goran Gazdek i Ivan Žada koji uvijek naprave tako zanimljiv i zgusnut program da ga je grehota propustiti.
Željko Bukša nije ništa propuštao, bio je na svim predavanjima i gledao sve dokumentarce. No, brinuo je svoje brige. Sve vrijeme tražio je – njegovateljicu za svoju onemoćalu punicu. Stvarno, ako znate nekoga voljnog da brine o njoj ( to se zove palijativna skrb) javite mu, da čovjek na plaća oglase.
I Iva Anzulović je, vječna buntovnica, bila u Daruvaru. Ona stalno vodi neke ratove, bori se za istinu i pravdu, vladu napada govnima, virovitičke općinare performansima...Nije loše da je imamo među svojim redovima. Ma nek' cvijeta stotinu cvjetova. U Daruvaru je boravila isključivo na otvorenim prostorima jer ona nikada ne dolazi sama. Sa svoja tri (preslatka) četveronožna ljubimca i ne može drugačije.
Najčešće smo se okupljali u Caffe baru Špica koji je zgodno smješten na lokalnom trgu uz Turistički ured gdje nam je bio i press centar. Sunčana terasa, topli, crveni jastučići pod guzom, kud ćeš ljepše. A cijene za poželjeti. Pivo 10, rakijica 7, kava 6 kuna, a ako želite onu luksuzniju sa šlagom morat ćete izdvojiti kunu više. Stotinu kuna tu treba moći potrošiti!
Špica je smještena u ugaonoj zgradi na divnom, vrlo prometnom mjestu. Jednokatnica je to, prizemlje je ožbukano, ima i obojenu fasadu, a prvi kat onako gol, čista cigla. A tavanske prostorije, šufit, rekli bi Dalmatinci, posve je derutan, šupalj i bez prozora. Ne znači uvijek što je gore to je bolje.
Oprez, kradu festivale
Ako mislite da je naš Fra Ma Fu mačji kašalj, varate se. Nije, vredniji je, no što mislite. Da nije tako ne bi ga - ukrali. Točnije; pokušali ukrasti. Idejni začetnik, glavni pokretač i organizator festivala novinar iz Virovitice Goran Gazdek, sa suradnicima, ponajviše Ivanom Žadom godinama okuplja, promišlja i organizira tu smotru, pa i nagrađen je zbog toga. Uz to, on, i, na sve Božje načine, pomaže kolegama, novinarima, posebno nezaposlenima, pronalazeći im poslove. Veliki čovjek niska rasta, podmeće svoja mala leđa, koliko može. No, u svakom žitu ima kukolja. Bilo je tijekom godina, i onih koje prevari piće, popiju čašicu ( i flašicu ) više, pa se zaborave, nađu u tuđoj postelji, u jarku... Ljudi smo pokušavamo razumjeti, a glavni organizator skloniti s očiju, smiriti, ne vidjeti, pomoći. No, pomogni sirotu na svoju sramotu. Kad se otrijezni i kolega želi biti šef, organizira isti festival, samo mu malčice promjeni ime.
Drago mi je što Goran Gazdek nije od svega napravio medijsku halabuku. Ne trebaju nam skandali, vrijeme će učiniti svoje. I nevjerojatno, ali već jest. Ovogodišnji 5. Fra Ma Fu bolji je, sadržajniji i uspješniji od svih dosadašnjih.
Manjine i suze
Središnja tema ovogodišnjeg susreta su manjine. Okrugli stol o manjinskim medijima bio je informativan, bez povišenih riječi i lupanja vratima. Govorilo se o daruvarskoj Jednoti, o Novostima koje se rade u Zagrebu, o Hrvatskom glasniku iz Pečuha u Mađarskoj, o Hrvatskoj riječi iz Subotice u Srbiji, o televizijskoj Prizmi. Kao da se mir s daruvarskih ulica prenio i u naše dvorane. I razum, ponajviše.
No, festival su ponajviše obogatila tri predivna dokumentarca. Pope vrati se redatelja Tonija Volarić, Poštovana predsjednice Daniela Pavlića i Neprežaljeni redateljice Ljiljane Mandić, ne mogu se svrstati pod isti nazivnik , osim da sva tri spadaju u ladicu izvrsnosti.
Djeluju na sva naša čula, izazivaju emocije. „Ne znam kad sam zadnji put plakala, ali ovih dana tri puta sam pustila suzu“, kaže Olga Vujović.
I ja sam se, skoro, rasplakala pišući ovaj tekst. Ovo je, naime druga verzija teksta, rekli bismo remake. Kad sam napisala prvu reportažu, jednim pogrešnim klikom na tastaturi ja sam sve i izbrisala. Ni stručna pomoć kompjutoraša nije pomogla. Sve ispočetka. Što napraviš moraš i kusati. Uostalom nije li i sudbina svih naših napisanih slova, da, prije ili kasnije odu u vjetar.
U Daruvaru (mađarski Ždralov grad) bili smo, ponajviše, smješteni po privatnim kućama. Mene je dopala kuća za odmor Ema, Daruvarskog odreda, 13 B. Do nje se stiže od središta grada lijevo, preko placa, pa preko mostića, pa preko pruge, pa opet lijevo uzbrdo, pa je... srećom...susjed pred svoju kuću poslagao četiri metra bukovine koja mi je prvog dana, točnije noći, bila glavni putokaz. Još malo pa sam doma. Problem je nastao sutradan kad su drva ispiljena i spremljena...Da ne duljim. Kuća za odmor Ema je vrlo skromna, ali uredna, ima dvije zvjezdice, ali njena vlasnica nasmijana i izuzetno susretljiva Tanja Kuzle zaslužuje ih bar dvostruko. "Treba li vam ponijeti kufer, ili vas odvesti do grada?“.
Odojak i raspjevana fotografija
Budući da sam stanovala poodalje, imala sam bliske susrete s placom, preko kojega sam i subotom prolazila. Svega blaga Božjega: paprike roge (6), karfiol (10) grincajg (5), med (45)... Iako je bilo jutro, oko 8.30 već je cvrčala kotlovina i okretale se kobasice, a odojak (po 80 kn/kg) već je bio prodan. „ Ako hoćete rebrica, morat ćete pričekati dok se drugi speče“ rekao mi je pečenjar u pregači, sa sjekiricom u ruci. Nisam čekala, produžih dalje. Robe, koliko hoćeš! Kineske i one druge. Gaće na akciji: muške, ženske, sliperice, bokserice i tange sve po 10 kuna.
Bila je lijepa ta subota, ma i dan prije i dan poslije: sunčano. Sve nekako radosno, čak raspjevano. Šime Strikoman (i ovaj put u pratnji supruge Edite) snimao je, tko zna koju milenijsku fotografiju, danas u počast poznatim fotografima, Daruvarčanima Milanu Paviću i Toniju Hnojčiku. Ponijela ga radost posla, ljepota dana: popeo se Šime s kacigom na glavi, visoko, visoko, na vrh vatrogasnih lojtri – i zapjevao iz sveg glasa.
Voda nešto nosi
Daruvar me oduševio malim stvarima. Prvo sam snimila kante za smeće kakve sam vidjela samo u Helsinkiju. Okrugle, jednake, okolo niti jedan papirić. Potom gledam tko je umro. Osmrtnice zalijepljene na, za to postavljene ploče od kovanog željeza na kojima piše: U spomen. U Zagrebu se osmrtnice lijepe gdje tko stigne - po tramvajskim postajama, oglasnim stupovima ili se jednostavno zakucavaju po stablima. A raznježio me najviše ormarić s knjigama. U glavnoj ulici malo ispod slastičarne Orijent gdje nas je Faruk častio slasnim burekom. Drveni ormarić, staklena vratašca. Unutra raznolike, stare i nove knjige: Herman Melville: Moby Dick, Kumićićevi Začuđeni svatovi, Ljubavnik Margueritte Duras, a i Ludlumovih krimića ima. Posegnula sam za knjigom iz 1959. U izdanju riječkoga Otokara Keršovanija. Sjedim na klupi u hladu. Prelistavam knjigu i sjećanja. Lajos Zilahy Voda nešto nosi.
Staročeško i graševina
Još bih vam puno pisati mogla, ali ne stanu svi stihovi u jednu pjesmu. I lijepih izložbi je bilo, i korisnih predavanja, razgovora i dobro odrađenih intervjua. I slasnih zalogaja je bilo. Uz čaroban vidik s OPG-a Voborski i graševina je lakše kliznula niz grlo. No, bila bi baš sramota ne spomenuti Pivovaru Daruvar. Tamo se glavni tehnolog i majstor piva Krešo Marić (bez pivskog trbuha) svojski trudio da nam objasni kako se to od vode, slada, kvasca i hmelja napravi pivo, te da se može piti i u korizmi. Naučio nas je da je piva najstariji ljudski proizvod koji ja, eto, ne pijem. Malo sam ga liznula, ali mi je nekako gorko. I darove smo dobili. Paket sa četiri boce piva. Bio je to moj poklon mužu. Bolje me ne pitajte čemu se više razveselio meni ili Staročeškom.
Dok sam doma, raspremala torbu, poslije puta naišla sam na dva papirnata blokića sa žigom. To su neiskorišteni bonovi za piće. Vratit ću se u Daruvar.
