Široj javnosti poznat je kao kolumnist, no ujedno je i nagrađivani pisac reportaža koji iza sebe ima veliku karijeru i širok opus. Zbog pisanja je doživio više incidenata, a prema njegovim romanima snimljeni su i filmovi. Kakvo mišljenje ima o današnjoj novinarskoj sceni, što poručuje mladim novinarima, koja medijska forma mu je najdraža i zašto samo su neka od pitanja na koja je nam je odgovor dao Ante Tomić. S Tomićem smo razgovarali na devetom izdanju Festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu održanom od 5. do 7. listopada na raznim lokacijama u Daruvaru gdje je kao gost govorio na tribini „Od reportaže do filmskog scenarija“ .
Kad se u Google tražilicu upiše Vaše ime, pojavi se uistinu puno pridjeva – novinar, romanopisac, scenarist, kolumnist... No, tko je zapravo Ante Tomić?
- Ja sam sve to, a na početku sam novinar i na kraju sam novinar. Meni je to posao kojeg najviše volim. To je nekakav brzi posao, gdje brzo reagiram na događaj. Kod knjiga, a pogotovo kod filmova uvijek me nervirala ta 'sporost' – to se dugo piše, pa onda čekaš da se objavi, pa čekaš da se snimi, pa montira ... Ja volim brzinu. To mi je u novinama najdraže. Kad izađe knjiga, to je toliko puno posla da se zaboraviš radovati, a uvijek mi je radost kad imam dobar tekst u novinama. Ako imam loš tekst, ako znam da nisam bio dobar, bude mi toliko loše da mi se ne da izaći na ulicu.
Onda se može reći da je novinarstvo od svih medijskih formi došlo prvo..?
- Novinarstvo je prvo! Sve ostalo je došlo poslije i donjelo mi je puno zadovoljstva, i ugleda, i novaca, ali zapravo ono što me i dalje najviše uzbuđuje je novinarstvo.
Prema Vašim romanima „Što je muškarac bez brkova“ i „Ništa nas ne smije iznenaditi“ snimljeni su filmovi, a oba su romana uprizorena i u kazalištu. Kako je došlo do pisanja scenarija i do kazališnih predstava?
- U nekom trenutku sam naprosto rekao idem sad probati i ovo pisati. Stvarno mi je izazovno pisati sve. Pisao sam i reklame. Nema forme pisanja koja mi nije zanimljiva. Volio bih da nikad nisam pisao poeziju ili da sam ju pisao jako malo u životu. Jedna stvar koja mi je još nedosanjana je da napišem nekome pjesmu koju će snimiti.
Odlučili ste se za satiru u raznim medijskim i umjetničkim formama i upravo ste prema tome i prema humoru poznati javnosti. Kako je došlo do toga? Jeste li primijetili da to najbolje prolazi kod publike ili je to nešto što ste kod sebe osvijestili, nešto što vam je predodređeno?
- Kada sam počeo pisati nisam bio jako duhovit. Uglavom sam htio da me doživljavaju kao pametnog i kao obrazovanog, no tek kasnije sam shvatio da je puno ljepša ambicija da me shvate kao zabavnog. Negdje usput sam izgubio želju da budem jako pametan. Više mi se sviđa biti zabavan. Nisu mi u početku tekstovi bili duhoviti, naprotiv, neki prvi pokušaji da napišem nešto smiješno su uglavnom ispadali jako loši i žalosni i trebalo mi je vremena da to naučim.
- Imate jako velik opus iza sebe – reportaže, kolumne, romani ... I za velik broj ste dobili priznate nagrade. Koja forma Vam je najdraža za stvarati i zašto?
- Ne mislim da imam veliki opus iza sebe, a odgovor na pitanje je – ne znam. Neke reportaže su mi bile jako, jako drage. Romani mi, recimo, nisu dragi jer su neki romani imali neka slaba mjesta i uvijek mi je bilo nezgodno zbog toga. Možda su mi najdraže neke kratke priče.
U čemu pronalazite inspiraciju? Kako dođe do ideje za stvaranje određenog djela?
- Ne čekam inspiraciju da se dogodi. Znam da sutra moram predati tekst i da onda moram razmišljati o tome. To je posao i nije uvijek ugodno - da je ugodno ne bi se zvalo 'posao'. Smatram da pisanje nije veselje nego posao.
U kolumnama i reportažama ste iskreni, Vaši tekstovi znaju biti brutalni. Zbog toga ste se susreli s raznim incidentima. Što biste preporučili današnjim mladim novinarima?
- Moraš izaći iz zone komfora. Mora ti biti nelagodno. Moraš se bojati onoga što si napisao. Mora ti biti teško. Ako ti je prelagano, nešto krivo radiš. Mi nismo ovdje da pišemo o lijepim stvarima. Mi smo ovdje da upozorimo da je svijet okrutan, da ljudi pate, da nekakvi moćni ljudi čine nepravdu nad siromasima. Moramo stisnuti zube, suprotstaviti se i pisati o tome, reći da se to događa, izvijestiti javnost. To je naš posao! Moj pokojni tata je uvijek govorio: „Što se ti tako izlažeš? Zašto ti moraš pisati takve stvari?“ – moram, to je takav posao. Nisam ja tu da budem fin. Koji put se i prepadneš onoga što si rekao, ali znaš da to moraš reći.
Novinarstvo tada ili novinarstvo sada?
- Ima tu dobrog novinarstva. Ima puno poštenih i hrabrih novinara. Došao sam na ovaj Festival jer znam da organizator, Goran Gazdek, vrlo često ima problema s lokalnim vlastima i znam kako je teško biti lokalni novinar. To je puno teže nego biti novinar u glavnom gradu. Kad si novinar u glavnom gradu ne moraš vidjeti ljude o kojima pišeš, ne moraš ih susretati, a on ih susreće svaki dan. To nije lako. Pritisci su veći, provincija je tvrđa, okrutnija. Kad me pozvao da gostujem, odmah sam pristao jer želim da zna koliko cijenim to što radi za svoj grad.
Kako komentirate hrvatsku medijsku scenu i sve češću pojavu dezinformacija, lažnih vijesti, objavljivanja tekstova bez provjeravanja činjenica ... ?
- Ne mislim da se svijet tako drastično promijenio. To što mi zovemo dezinformacije, fake news i slično, sve postojalo i prije. Treba ići zdravim razumom, s obrazovanjem i s nekom zdravom sumnjom sve primati. Nije naša generacija izmislila fake news. Uvijek je bilo nekih obmanjivača – antivakseri se nisu dogodili s koronom, antivakseri postoje otkad postoji cjepljenje. Teorija zavjere postoji nekoliko stotina godina. Imamo dobre primjere iz povijesti iz kojih možemo učiti kako se suprostavljati tomu.
Iza sebe imate veliku i uglednu karijeru koja je još uvijek aktivna. Što biste izdvojili kao svoje najdraže djelo do sada?
- Ljudima se dopada „Čudo u Poskokovoj dragi“, to je nešto najuspješnije. Mislim da je dobra i zabavna knjiga, no uvijek mi je najdraže ono što zadnje radim. Nedavno sam sa svojom kćeri bio na izložbi jednog umjetnika. U galeriji je bilo izloženo puno njegovih skulptura, od početka karijere do današnjeg vremena. Rekao sam joj: „Ovo zadnje djelo mu je najbolje, ali i da nije, uvijek pohvali čovjeku ono zadnje što je radio“. Ako pohvališ nekomu nešto s početka karijere, ja osobno ne bih bio sretan zbog toga. Pitao bih se: „Zaboga, zar ja nisam od toga vremena napisao ništa dobro?“ I to će me prije ubiti u pojam nego me ispuniti veseljem.
* Autorica je studentica Akademija za umjetnost i kulturu Osijek
