***
Grad je još bio živ. Čistile su se zaostale krhotine crjepova od potresa dan prije, ljudi su zastajali u parku i pitali za zdravlje jedni druge. Na ulazima u zgrade su dočekivali ljude u žutim prslucima, statičare koji su procjenjivali štetu na njihovim zgradama.
Baka Marica Nikolić nam je ispričala da ju je u deset godina pogodio požar, poplava i potres, pa pitala ima li tome kraja, zagrebački alpinist Rene Lisac sanirao je sa svojom ekipom zagrebačkih alpinista oštećeni dimnjak kuće u središtu, još jedna baka, Katica Lončarević taman nas je ispratila iz svoje kuće na Tuđmanovu trgu.
Ona je otišla u banku, a mi smo se priključili skupini novinara, koja je s gradonačelnikom Darinkom Dumbovićem i varaždinskim županom Radimirom Čačićem obilazila sud. Bilo je 12:19 sati i kada se dogodilo. Nikome nisu na pameti Richterovi stupnjevi, ali svatko zna da ih je bilo puno i da su bili jači nego dan prije. Događalo se nešto grozno, nešto što će odnijeti najmanje sedam ljudskih života, među njima i jedan dječji. U prvim satima nakon potresa liječničku pomoć zatražilo je barem 20 ljudi.
Bili smo u samom središtu grada čije su se kuće počele rušiti. Zaljuljalo se tlo, u pozadini se čuje grmljavina, slijede vriskovi. Stojiš i pitaš se trebaš li leći, jer ćeš uskoro pasti, pritom gledaš hoće li se na tebe srušiti stablo ili zgrada.
Sekunde nisu sekunde, nego su sati. Stalo je sve, ostali su samo vriskovi. Ne znamo odakle dolaze, jer je oko nas prašina gušća od magle. Ljude dolaze iz tih zgrada, lica prljava od prašine i suza. Dozivaju svoje. Zapomažu. Automobili ispred zgrada zasuti su ciglom i žbukom. Gospođa iz kioska vrišti iako je neozlijeđena. Gledala je kako tone materijala padaju na automobil u kojem su čovjek i malo dijete, možda trogodišnjak, točno nasuprot nje. Potpuno je zatrpan, po stražnjim svjetlima vidimo da bi se moglo raditi o VW Polu. Ljudi priskaču u pomoć. Izvlače dječačića, izgrebanog, ali živog.
Otac se javlja iz ruševine, ali ne može nitko do njega. Vatrogasci i hitna tek trebaju doći. Nepoznata djevojka grli dijete i čuva ga. U susjednoj ulici na trgu, ispred kuće bake Katice šuta se urušila na nekoliko vozila koja su bila u prometu. Iz Golfa na čijoj je haubi betonska gromada izlijeću mlađi muškarac i žena. On je krvav po ruci i glavi. Govori nam da je na njih pao zid. Uvjerava nas, kao da ni sam ne vjeruje što se dogodilo. Tri vozila dalje je stariji Peugeot, u njemu je zatrpana žena.
Ljudi je pokušavaju otkopati. U tih pedeset metara traje borba za dva života, paralelno. Vatrogasni timovi uključuju se u spašavanja, režu lim pneumatskim škarama.
Fotoreporter Cropixa Robert Fajt pomaže u izvlačenju žene kojoj su ukliještene noge, na drugom kraju vatrogasci izvlače muškarca iz Pola. Na nogama je, ali ga poliježu na nosila, traži svoje dijete, koje mu leti u zagrljaj. Srušenom Petrinjom prolama se spontani pljesak nepoznatom čovjeku i njegovim spašavateljima. Gradonačelnik Dumbović gleda to, paralelno priča na telefon s vlastitom obitelji u kojoj također ima ozlijeđenih. Idu mu suze.
- Treba nam pomoć, ovo je Hirošima. Šaljite pomoć - govori u slušalicu premijeru Plenkoviću.
Prašina se sliježe, a iz nje izviru posljedice užasa. Na ulicama je kaos. Ljudi drže u rukama telefone i plaču, nakon onoga što čuju s druge strane.
- Vatrogasci, hitna, upomoć - povikao je muškarac iz ulice koja se s trga nastavljala istočno. Među dvjema zgradama koje su ostale bez krova, jedna je potpuno urušena. Viče vatrogascima da su u njoj dva statičara. Procjenjivali su štetu kada je zatreslo. Jedan od njih, Vladimir Đevrlja, izlazi krvave glave, ali priseban.
- Izvukli su me iz tavana, bole me leđa. To je toliko streslo da to ne možeš pratiti, ne možeš utjecati ni na što, samo te sastavi. Očekivali smo manje potrese, ovo, ovo nitko nije mogao očekivati - kazao nam je šokirani Đevrlja.
Vatrogasci otkopavaju sasutu građu da bi došli do njegovog kolege, uskoro će ga spustiti na nosilima i preuzet će ga hitna pomoć. Jezovit krik rasparat će tada ranjenu Petrinju.
- Laura, Laura - vrištala je žena 50 metara dalje. Uplakani ljudi ne daju joj među ruševine na nogostupu. Vidi se samo dio jakne poginule djevojčice. Imala je 13. Žena se trga od boli.
Ljudi u uniformama ispod svojih kaciga i šilterica ne skrivaju suze. Jedan od njih baca bocu vode o pod, ljutit i očajan, svjestan da je poginulo dijete. Pokrivaju je bijelom plahtom. Majka je izbezumljena, ona samo želi do svojeg djeteta.
- Tražio sam svoju curicu, isto ima 13, a našao tuđu. Zatrpanu. Imala je bilo, bio sam kraj nje 45 minuta, ali nitko nije došao da je spasi. Ljut sam. Uzmi moj život, uzmi mi sve, ali zašto je moralo poginuti dijete. Zdrobljena je bila, ali je davala znakove života. Kako je to moguće? Stavio sam joj svoju krunicu koju sam nosio kad sam nastradao 2015. - kroz plač nam je govorio Petrinjac Dinko Radojčević.
Vraćamo se u centar Petrinje, tu su se sklonili ljudi u park, neki su izvukli kućne ljubimce, gledaju nepomično u ruševine, potpuno grogirani. Vatrogasci su im tako savjetovali jer se očekivao drugi val, i stigao je točno u 13:35. Tada se trese još jednom, ne toliko snažno da dalje ruši objekte, ali dovoljno za novu dozu straha. Mlađi ulaze u ruševine, kreće potraga za onima koji su možda ostali zarobljeni, u takvoj se situaciji našla i jedna od zaposlenica u gradskoj upravi. Gledamo čovjeka srednje dobi kako čuči i povraća od muke preko cigli odlomljenih na ulicu.
Jedan dječji vrtić bio je prazan u vrijeme potresa, u drugom je bilo 20 djece. Ravnateljica nam kaže da su u ključnom trenutku svi bili vani s tetama, jer su roditelji dolazili po njih. Oštećena je bolnica i starački dom, ali, srećom, bez ljudskih žrtava.
Polako se slijevaju informacije iz okolnih mjesta, iz Gline koja je također teško stradala, te Majskih Poljana, gdje je život izgubio 20-godišnji mladić. Poslije će doći informacija o još troje poginulih u tom selu. Srećemo mladića iz Zagreba Marka Petrovića koji se upravo vratio iz jednog sravnjenog sela kraj Petrinje. U potpunom je šoku i ne može se sjetiti ni kako se selo zove.
- Priključio sam se civilnoj zaštiti. Skupio sam nešto hrane i donio je ovdje. Bio sam u akciji uklanjanja dimnjaka u tom selu. Bio sam na krovu kada je zatreslo. Skakali smo dolje kako je tko stigao na glavu. Od deset kuća nije ostala nijedna. Strašno - priča nam Marko Petrović.
Oko 13 sati stigla su dva kamiona s tridesetak pripadnika Hrvatske vojske. Odmah su se uključili u izvlačenje ozlijeđenih, a potom u raščišćavanje ulica.
Ubrzo je porušeni grad došao i državni vrh, premijer Andrej Plenković s ministrima i predsjednik Zoran Milanović. Ostali su šokirani viđenim. Prilazili su im ljudi, pokušali su ih utješiti, bilo je i žučnih reakcija. Josip Samaržija je župnik župe Svetog Lovre mučenika koja se nalazi u samom gradskom parku. Kaže nam da je gledao crkveni toranj kako se ljulja. Potres je aktivirao crkvena zvona koja su se stopila sa zvukom kaosa u Petrinji. Dolaze vatrogasci, HGSS-ovci s potražnim psima, vojska iz svih dijelova Hrvatske u Petrinju. I noć prije Petrinjcima je bila besana, ova je bila jezovita.
***
Obrazloženje: U trenutku snažnog potresa koji je 29. prosinca 2020. godine u 12.19 sati pogodio područje Sisačko-moslavačke županije s fotoreporterom Robertom Fajtom našao sam se u središtu Petrinje, zajedno sa skupinom novinara dok smo uzimali izjave od gradonačelnika Darinka Dumbovića, te smo zapravo bili sudionici samog događaja.
Autor sam prvih snimaka iz razrušenog grada svega desetak sekundi nakon što je stalo podrhtavanje, jer samo odmah započeo s prenošenjem užasa uživo preko platforme Facebooka Jutarnjeg lista. Te su snimke obišle svijet, prenijeli su ih najznačajnije medijske kuće: BBC, Reuters, Daily Mail i mnogi drugi.
Slike užasa, vriskove ranjenih ljudi, patnju kakvoj prije nisam svjedočio i strah koji nikada nisam doživio pretočio sam u reportažu. Pisao sam je doslovno na ruševinama, u trenucima dok su vojnici i HGSS-ovci preko razvalina obilazili objekte i tragali za ozlijeđenima, redajući u glavi scene kojima sam sat, dva ranije svjedočio. Bez bilješki i bez previše razmišljanja, i s emocijama koje sam taj sat nekamo nekako potisnuo, nastalo je ovo potresno reportažno izvješće.
U ovoj reportaži nekako se sažeo strah koji sam proživljavao 20 sekundi, tragedija kojoj sam svjedočio naredna dva sata, ali i svih mojih 20 godina novinarstva.
***
Mario Pušić je rođen 13. kolovoza 1977. godine u Karlovcu, a od rođenja živi u Dugoj Resi, gdje je završio osnovnu i srednju školu gimnazijskog usmjerenja. Studirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Novinarstvom se počeo baviti na Radio Mrežnici 2000., a krajem te godine počeo je surađivati s Jutarnjim listom, za koji radi i danas - s kratkom pauzom 2005. i 2006. godine, kada je bio pokretač i glavni urednik županijskog tjednika "7DANA".
Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva "Marija Jurić Zagorka" za pisano novinarstvo za 2018. godinu, te nagrade FraMaFu festivala za najbolju reportažu 2019. godine.
Reportaža je je njegova najdraža novinarska forma te se uglavnom njome i bavim u izdanjima Hanza Media, radeći pretežito za Jutarnji list te povremeno za Slobodnu Dalmaciju. U posljednjih desetak godina radio je priče iz desetak zemalja u okruženju, prešavši pritom 250.000 novinarskih kilometara. Gotovo sve i jednu priču u posljednjih deset godina odradio je s fotoreporterom Robertom Fajtom, koji ih je ilustrirao svojim sjajnim fotografijama.
U slobodno vrijeme bavi se poljoprivredom, vinogradarstvom i vinarstvom, te je osnivač malog OPG-a. Zaljubljenik je u starine, trenutno obnavlja zapušteno imanje svojih predaka. Tajnik je Judo kluba Duga Resa. Oženjen je i otac dvoje djece.
