***
Čuo sam za jedan podrum u koji ne može svatko ući. Mračna rupa nalazi se u sklopu jednog od frekventnijih mjesta za izlaske u strogom centru Zagreba. Tu se, kažu ljudi, pleše i pije poslije ponoći kada se zbog epidemioloških mjera zatvaraju službena vrata kafića. I ne samo tu.
Do podruma se, i tako sam čuo, dolazi okolnim putem, kroz haustor zgrade pokraj kafića. Ali, trebaš poznavati "nekoga tko zna nekoga". U protivnom, ostat ćeš na ulici, s još tridesetak ljudi koji željno čekaju skloniti se u rupu, poput promrzlih mačaka koje danima nisu jele.
Moj upad u podrum je konobarica iz kvartovskog kafića. Tu krećem u izlazak. Subota je, blizu ponoći. Poznajemo se otprije. U jednom trenutku prestala je odgovarati na poruke.
- Di si ti, nema te - govorim joj naslonjen na šank pa dodajem: - Dupli pelinkovac. Štrukani, molim te.
- Evo, zatvaram pa idem u podrum. Ajde sa mnom - odgovara dok mi toči piće.
Konobarica ima dugu crnu kosu svezanu u rep, autoritet gazdarice kafića i metalne ringove na ušima koji zveckaju sudarajući se s ostalim metalima što vise s njezinih ušnih resica. U pet do ponoći s lakoćom tjera ljude iz kafića, zatim broji lovu i zatvara vrata. Dok naručuje Uber, govori mi kako će nas njezin frend DJ pustiti u podrum.
Uskoro zaobilazimo mnoštvo gladnih i promrzlih mačaka, a pred nama se otvaraju vrata haustora u koji ulazimo brzo, prije nego što nas ostali ljudi željni provoda pokušaju dohvatiti kandžama. Do podruma se iz haustora dolazi malim, kružnim stepenicama. Upad je besplatan, a dolje: banket glazbe, pića, droge i raspuštene zabave, kao u dobra stara vremena prije epidemije.
Tu pleše i zabavlja se čovjek na čovjeku, a svima je zajednička jedna stvar: poznaju "čovika" koji ih je pustio u tu mračnu rupu. Unutra se natiskalo tridesetak ljudi i prostor puca po šavovima. Masku za lice je, treba li reći, ovdje nemoguće pronaći, a kao jedini dezinficijens nameće se kemija koju mladost ovdje konzumira na nos.
Ostavljam mrak, znoj, techno i krupne oči konobarice iza sebe. Nakon izlaska iz podruma zatječem rotirke i muriju koja tjera okupljene na ulici koji čekaju na ulazak u podrum. Dok ih gledam kako se raspravljaju s klincima, razmišljam znaju li plavci, uopće, išta o tom podrumu. Neka ih, možda će o njemu čitati u novinama.
Ali, kamo dalje? Skoro je dva u noći i nemam pojma kamo ići. Znam da se ljeti masovno okupljalo kod HNK, no gdje su danas svi ti ljudi željni tuluma, na kakvim se mjestima skrivaju i gdje plešu? Ima li ih gdje, osim u ovom podrumu? Ima li koga na Džamiji? Vani je pet stupnjeva i mrzlo je kao u Alpama. Sigurno nitko ne pleše vani. Možda će znati taksist. Ulazim u vozilo i kažem: - Vozite me na tulum. Taksist se okrene preko ramena: - Cajke ili techno?
Započne priču o tome kako ima jedan techno tulum kamo je vozio ljude i u doba najvećeg lockdowna. Otvoreno je, kaže, i nekoliko narodnjačkih klubova, ali nije siguran hoću li ondje moći ući s obzirom na to da je odavno prošla ponoć. Čovjek za volanom misli da na takva mjesta mogu samo oni koji su u klub stupili prije službenog zatvaranja.
- Sjajno - kažem. - Brzo me vozite na taj techno. Taksi se uskoro zaustavlja pred jednom od zgrada velikog industrijskog kompleksa u strogom centru grada. Čim sam napustio automobil, zaštitar kluba s maskom na licu proviruje kroz neobilježena, majušna metalna vrata preda mnom i poziva me rukom da uđem. Prema njegovoj gestikulaciji shvaćam da to moram učiniti brzo pa pružam vozaču novac i ne uzimam ostatak kovanica.
Nakon što sam stupio u prostor, zaštitar iza mene zaključava metalna vrata. Zatim mi, na moje veliko iznenađenje, pruža papir na koji ću upisati svoje podatke i ostaviti broj telefona. Dva su sata ujutro i nalazim se na ilegalnom tulumu koji, prema trenutačnim epidemiološkim mjerama, uopće ne bi trebao postojati. Upad je 50 kuna.
- Vi se šalite, je li ovo za praćenje kontakata? - pitam.
- Pusti priče i upiši se. To ja sve bacam ujutro - odgovara mi zaštitar.
- Mogu li ući još neki ljudi, pozvao bih prijatelje...?
- Mogu, mogu, naravno. Ali samo ako su dobri ljudi.
U prostranoj hali techno kluba, koji je skvotirao prostor nekadašnjeg industrijskog kompleksa, u mrklom mraku pleše pedesetak ljudi. Žene, muškarci, stariji i mlađi.
Sve generacije partijanera okupile su se na jednom od rijetkih mjesta u gradu gdje se poslije ponoći čuje glazba. Ovdje se mjere distance poštuju, ali ne zato što ljudi na to paze, nego zato što tako nalažu dimenzije prostora. Glazba udara jako, ljudi se gibaju ekstatično, a neki sjede i na mnogim kaučima raspoređenim uokolo. Jedan par se ljubi kao da će uskoro nestati svijeta.
Pivo košta 25 kuna, a računi se ne izdaju. Toči se i viski, gin i votka. Međutim, mnogi ovdje piju samo vodu, koju mora da su prije "začinili" kristalićima MDMA-e. Neobično, ali u ovoj trošnoj rupetini postoji i garderoba, kao da si u kakvom kazalištu. Za pet kuna ostavljam svoj kaput i tu srećem nekakve Meksikanke. Traže me kokain, ali ja praha nemam.
- Razmišljamo da ubrzo odemo odavde - obavještavaju me na engleskom kao da to ima veze sa mnom.
- I stvarno nam treba "goriva" da preživimo novi tulum.
Taj drugi party o kojem govore Meksikanke, komplimentirajući pritom Zagrebu koji pleše usred novog europskog lockdowna, nije ni skriven od javnosti. Pokazuju mi stranicu javnog "eventa" na Facebooku. Opet bivše industrijsko skladište gdje "after party", kako piše, počinje u 5 sati ujutro, uz DJ-e Wildcarda, Chubyja, Yvanna i Roka Sipinu. Čitajući o tom tulumu s telefona nepoznate osobe koja me upravo tražila kokain, shvaćam kako je riječ o partyju izvjesne "udruge" pa je ulaz dopušten samo njezinim članovima. Upis u tu udrugu je, zaključujem, moguće ostvariti na licu mjesta kada dođeš na party. Evo primjera efikasne hrvatske administracije.
Meksikanke su nestale, bauljam ovdje i dalje sam, ali uskoro srećem poznate ljude. Oko 4 sata napuštam s njima tulum u industrijskoj zgradi u samom centru Zagreba. Naručujemo Uber i odlazimo na još jedno poznato, gotovo uvijek otvoreno underground mjesto za tulume, u blizini maksimirskog stadiona. Do onog aftera ima još vremena, napravit ćemo još đir. Ipak, taj klub ne radi. Osim ako i oni nemaju nekakav skriveni podrum? Kucamo na vrata, zujimo oko zgrade, ali glazba se niotkud ne čuje. Odlazimo taksijem na drugi kraj grada: tu ćemo banuti na after o kojem su mi pričale Meksikanke.
Malo poslije 5 sati ujutro stojimo pred garažnim vratima iza kojih bi se trebao nalaziti divlji after party koji je upravo počeo. Na metalnim je vratima masnim slovima istaknuto NE RADIMO, a uskoro ih otvara čovjek koji bi nam svima mogao biti otac.
- Ulazite - govori. - Vidim vas na kameri kako se motate ovuda.
Uskim metalnim stepenicama, koje podsjećaju na brodske, penjemo se na prvi kat kompleksa gdje su opet vrata. Na njima stoji zalijepljen isprintani portret Antuna Gustava Matoša, onaj poznati s brčićima i šeširom, a pokraj nevoljnika je, ironično, natpis: "Ne uslužujemo alkohol". Istaknute su i protuepidemiološke mjere: savjeti o pravilnom pranju ruku i držanju distance. Sve je ovdje namješteno za siguran provod. Dakako, za one koji su si u 5 sati ujutro uzeli vremena pročitati upute.
A iza vrata, za 50 kuna, najluđi prizor partijanja u Zagrebu na koji sam naišao otkako je pandemije koronavirusa i 2020. godine uopće.
Ovo je Berlin dvijetisućitih. Gužva, sudari ljudi i lasera, techno. Alkohola u izobilju. Ljudi svih generacija, moglo bi ih biti stotinjak, pa i više. Tijela koja se izvijaju divlje i u transu, ruke koje ritmički paraju zrak. Red pred WC-om. DJ u mahnitom zanosu. Tulum koji, kako mi na šanku govore, neće završiti sve do 15 sati. Ljudi energični kao da su tek izašli van, a dan je već svanuo i mnogi koračaju prema placu ili si kuhaju prvu kavu.
Na izlasku iz kluba pažljivo za sobom zatvaram ona masivna, metalna vrata da sve to sakriju.
***
Obrazloženje: Reportaža “Daj pedeset kuna i šuti o tome" donosi priču o partijanju mladih usred tvrdog europskog i svjetskog lockdowna, a objavljena je u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista u ponedjeljak 16. studenog 2020. godine (večer ranije, 15. studenog u 22 sata, objavljena je u online izdanju Jutarnjeg). Bila je to velika, naslovna priča zbog koje je policaj-ministar Božinović isto jutro sazvao izvanrednu pressicu. U danima nakon teksta, mnogi kolege su dodatno istraživali lokacije koje sam u noćnom provodu obišao, da bi saznali kako se jedan od tuluma na kojemu sam bio održavao “Berošu u dvorištu”, u zgradi Ministarstva zdravstva.
Već idući vikend nakon izlaska teksta, po gradu su pojačano išle patrole te su upadale u klubove i zatvarali ih.
Cilj moje reportaže, međutim, nije bio zatvoriti klubove niti moralizirati nad noćnim aktivnostima mladih. Cilj je bio jednostavno izaći van usred tvrdog lockdowna, te zapisati ono što vidim i doživim.
Tekst je imao preko 300 000 otvaranja i na njega su se citirali mnogi kolege novinari, pa i Zoran Šprajc u Direktu. Nažalost, reportaža se prometnula u svojevrstan skandal, zbog čega mislim da nije bila valorizirana njezina estetska i stilska vrijednost. Zbog nje sam trpio i uvrede od strane organizatora partija, različitih muzičkih promotora te posjetitelja techno-tuluma koji su me proglašavali “drukerom” i prijetili mi.
Na kraju je tekst uvršten i u moju zbirku reportaža “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče” koja je upravo objavljena u izdanju Shura publikacija.
***
Vid Barić (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar Jutarnjeg lista. Autor je satiričnog romana o životu tabloidnog novinara Fiumanski, opet lažeš (Shura publikacije, 2020.) Dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (Tajna podravskog dobročinitelja, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018.) Piše prozu i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Godine 2021. objavljuje knjigu reportaža Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče (Shura publikacije), u kojoj donosi svoje izabrane reportaže, objavljene u izdanjima Jutarnjeg lista između 2017. i 2021. godine. Nekadašnji je profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova kao član međunarodnog kolektiva YOUGOFIRST.
