Na ovim prostorima, tranzicija i privatizacija predstavljaju procese u kojima naše fabrike prestaju biti naše. Obično se prodaju za višestruko nižu cijenu. Novi vlasnici im vrlo brzo izmjene namjenu i mašine prodaju u staro željezo. U nastavku tog procesa, koji dobrohotno nazivamo tranzicijom, rasproda se sve što iole vrijedi, od kancelarijskog namještaja do električnih instalacija. Na kraju se bivša fabrika, ukoliko nije pretvorena u tržni centar ili nekakav outlet, preda rđi koja je glođe sve dok ne postane oku neugodna. Ogromne lešine su uglavnom smještene na periferijama pa ih je lako previdjeti. Dovoljno im je okrenuti leđa kada napuštamo grad.
Dok su fabrike bile žive pričale su bezbroj priča, nije ih bilo tako lako ignorisati. Fabrika “Dalit” je svoje proizvode izvozila u Gvineju, Irak, Pakistan, Indiju, Australiju, Mađarsku, Poljsku, Rusiju, Sudan, Libiju, Kuvajt, Kubu, Grčku, Italiju, Cipar, Zapadnu Njemačku, cijeli svijet… Bila je to ogromna mreža kontakata kakvu danas nemaju niti državna ministarstva. Na stotine porodica svoj život je vezalo uz fabriku, imali su svoj nogometni klub, vatrogasno društvo, ambulantu, kuglanu, novine, stambenu zadrugu… Ljudi su vjerovali da sve na svijetu može propasti, ali da će “Dalit” opstati.
Šta se onda desilo? Gdje su svi ti ljudi? U Dalitu je bilo 1700 radnika, šta se dogodilo s njima? Čime smo ih zamijenili? Gdje su otišli? Zašto su nam prestali biti potrebni njihovi proizvodi? Čime se sada bave? Od čega žive? Gdje da ih tražimo?
U toj potrazi ne mogu nam pomoći čak ni stare fabričke monografije. Te knjige, štampane obavezno na luksuznom papiru, govore nam o proizvodnim planovima, produktivnosti, kvaliteti proizvoda i mogućnosti plasmana na tržištu. U njima možemo saznati sve o mašinama, ali ništa o ljudima koji su ih opsluživali.
Potragu za radnicima otežava činjenica da su oni protjerani čak i iz jezika. Prvo su nazivani proleterima, herojima rada i radničkom klasom, što se izgovaralo sa posebnim patosom, kao da se radi o viteškom redu. Bili su i samoupravljači, što je trebalo značiti da sami biraju svoju sudbinu. Nakon tog neiskrenog tepanja svedeni su na radnike, onda na radnu snagu, pa na uposlenike i konačno na ljudske resurse, a svi resursi su potrošni i lako zamjenjivi. Kako da pronađemo nešto čemu je potpuno izmijenjen identitet?
Na jednoj fotografiji Krune Lokotara vidimo tablu sa prekriženom siluetom čovjeka. Teško je danas pretpostaviti na šta je tabla upozoravala. Kao što je pukim posmatranjem nemoguće zaključiti kakva je bila namjena ovih praznih soba, kuda vode ljestve, čemu služe gigantska crijeva ili šta su čuvala metalna vrata? Ljudi su ovim prostorijama davali smisao, njihovo odsustvo čini ih besmislenim, grotesknim… I tužnim. Znak zabilježen na ovoj fotografiji je jedino svjedočanstvo da je nekada tu bilo ljudi.
Radnika, ako ih se još uvijek sjećate. Pokušajte ih pronaći na ovim fotografijama.
