Autor: Siniša Pavić
Fotografije: Davor Kovačević
Medij: Novi list
Datum objave: 5. siječnja 2020.
***
- Šjor Ivane, a gdje su goveda, hoćemo li i do njih?
- Eno ih 150 metara odavde. Hoćemo.
Hladno je, ma dan je vedar, sunčan. Nije trebalo puno koraka učiniti da se naleti na prvog ‘crvenokosog’ angusa što slobodno naokolo hoda. Tele malo. Malo dalje i veliki i mali, i mužjaci i ženke. Svi crvene ‘puti’. Svi miroljubivi. Ivan Enjingi naslonio se na ogradu pa ih doziva. Doziva i njega naš fotoreporter ne bili mu se u kadar čim bolje pozicionirao, ma onaj kojeg zovu čika Ivo, a mi ga zazivali stalno sa šjor Ivo, kao da ne čuje. Na licu mu blag osmijeh dok doziva anguse. A kada tako goveda zaziva koja su mu druga, ili treća ljubav, lako je zamisliti s koliko ljubavi se lozi obraća. Lozi i vinogradu, vinu i podrumu. I tako cijeli život, pa i onda kad se činilo da su svi protiv te ljubavi.
Željko Garmaz, ponajbolji naš publicist kada je vino u pitanju, o liku i djelu Ivana Enjingija piše, doznali mi, knjigu. I to nas je dijelom naputilo u Hrnjevac. No, onaj pravi razlog leži u činjenici da Enjingi 17. svibnja puni okruglih 80 godina, a da je evo pri kraju gradnja njegova nova podruma i da će se u tom podrumu naći i vino napravljeno od grožđa što su ga dali njegovi najnoviji nedavno podignuti vinogradi. Sa svojih 80 Enjingi uporno okreće nove i nove stranice života. Na početku jedne nove godine od toga boljeg poticaja teško da ima. Jedini je problem što u koju karticu teksta ne može stati ni stoti dio velike životne priče. Skakali smo s teme na temu, pričali i o vinu, ali i o tamburi. Jer, život je to, a ovaj pogotovo, da je u njemu svega.
– Javite se kad siđete s autoceste. Dođite u Požegu u trgovački centar Kolor, pa ćemo marendat - ‘naredio’ nam Enjingi.
I bi tako, bi sve kako i Garmaz piše.
MJERA U SVEMU
Lovi se naš domaćin za grah, ma pita manju porciju, bez pripadajuće joj kobasice. »Ne može vreća prazna stajati«, izgovara on staru slavonsku. Istina, ma mi se isto polakomili za velikom porcijom. Mjera, bit će da je to, mjera u svemu, a onda i Enjingijeva briga da živi koliko je moguće više zdravo, da jede čim manje onog čemu porijeklo ne zna. Na putu do vinarije leti bijeli kombi ravnicom. Bit će sam od sebe ide koliko je puta tuda prohujao. Kad eto ti Hrnjevac i eto velike vinarije koja je s vremenom postala mala.
– Imali smo veliki problem skladišnog prostora. Nekad smo morali po dvije, tri palete vani izvlačiti da bi do cisterni i vina došli. Muka živa - govori nam domaćin dok nas vodi do novog podruma.
Taj ‘stari’ podrum građen 1993. i 1994. godine ima 1250 kvadrata ‘na podu’ i skladište. Dovoljno za dotadašnjih oko 15 hektara vinograda, dovoljno i onda kad je Enjingi obrađivao oko 30 hektara. Ma sad je preko 60 hektara vinograda i jednostavno je došla potreba da se gradi. Do podruma prolazimo labirintom prepunim bačava, cisterni, boca. Strah je i misliti kraj kakvog se vinskog blaga prolazi. Kad eto ti prolaza, a iza njega čudo od prostora!
– Evo nas. To je novi dio, ima oko 400 kvadrata i sve je pod zemljom četiri metra tako da će se, kad bude gotovo, dobiti idealni uvjeti za čuvanje vina. Ovdje će sve vino biti u inox posudama – kazuje Enjingi.
Prostor je taj toliki da će sve od vina stati u njega. Samo, računamo na brzinu, ako će Enjingi i dalje nastaviti raditi tempom s kojim je do sada radio, za dvadeset godina će i opet morati novi podrum graditi!?
– Ne, ne. Vidite koliko je slobodnog prostora – smješka se Enjingi.
OBITELJ MAJSTORA
I tada, priča odleti put – građevine! Zna se, naime, da je za života Enjingi štošta sam sagradio, zazidao, projektirao, a svaki put sve iz glave, taman da se građevinari profesionalci za glavu hvataju.
– Je li i ovaj podrum bio u vašoj glavi baš ovako zamišljen? – pitamo.
– Da, da. Iz obitelji sam majstora, u nas doma se radilo sve što postoji. Kao dijete sam naučio građevinariti, praviti bačve, kola, točkove, tambure, sve. Sve se kod nas radilo, tako sam sve to i naučio. Dok sam imao manje vinograda, radio sam i građevinske usluge drugima – na to će Enjingi.
Novi podrum ipak ima, štono bi se reklo, sve papire. Zatražio je Enjingi onu EU potporu za gradnju, makar nikad od nikog, kaže, ništa dobio nije, pa se nešto ne nada ni ovome. Usred prostora i veliki krug, 'rupa' u svodu. Nevježe pitaju zašto rupa? Enjingi objašnjava da će tu biti dizalo kroz koje će se sve što može dizati van i spuštati unutra, recimo sve cisterne što stoje uspravno naokolo pune vina, a promjer im je od 10 do 12 tisuća litara. Pitamo domaćina je li možda inspiraciju crpio i iz drugih nekih podruma i dizajnerskih rješenja. »Ma ne, nema potrebe«, na to će Enjingi. Bitno da je funkcionalnost maksimalna.
– Ali, tko ‘normalan’ ide raditi novi podrum u 80. godini života!? Čude li vam se ljudi? – pitamo.
– Pa neki se čude, ali mislim da nema tu ništa čudno. Život teče, radi se, i tko više radi, zdraviji je i duže će živjeti – sažima sve u jednu rečenicu Enjingi.
Kad je on izgovara, zvuči tako jednostavno i logično. Ma...
– Pa tako i je. Čovjek je k’o stroj, mora se kretati, dok se krećeš, traje i obnova cijelog organizma i ne vidi se kraja - pojašnjava Enjingi.
DECANTEROVO ZLATO
Stoji sve, ali ovaj stroj radi od svoje desete valjda, još otkada mu je baka davala važna neka zaduženje u podrumu!
– I prije. To je bilo već od četiri, pet godina kad sam baki pomagao. Ona je bila s nama djecom, ‘ranila blago i podrumarila. Mislim da je bila najuredniji, najbolji vinar kojeg sam upoznao – na to će Enjingi.
I ono Decanterovim zlatom – a većeg priznanja u svijetu vina nema – ovjenčano Venje, ta kupaže nekoliko sorti, i jest nastalo u spomen na miris, okus, recepturu onog bakina vina.
– Tako je. Ona je 40-ih godina praktički dirigirala fermentacijom, hlađenjem podruma, hlađenjem bačava pokrivanjem mokrim i friškom vodim iz bunara – kazuje Enjingi.
– Znači, uspjeli ste dobiti to bakino vino? – pitamo.
– Jesam, jesam, uspio sam i mislim da će ovo novo što je posađeno, novi vinogradi i novi uvjeti podruma, da će biti još puno bolje – ne dvoji Enjingi.
Novi vinogradi, 8,5 hektara, sadio ih Enjingi 2019. i godinu ranije. Vide se, jer na najboljem su položaju Venje 1, Venje 2 i Venje 3. Za vedroga dana s njih se pogled dobaci preko granice s BiH. Prve berbe su obavljene u onom dvogodišnjem i trogodišnjem vinogradu. Sad mora sazreti sve u bačvama, pa će se znati je li i opet vrhunsko. Makar, vele znalci da što stariji ide Enjingi, sve bolja vina radi. Tako to izgleda kad se put naprijed gleda, ma mi bi opet unatrag kad imamo pred sobom čovjeka koji toliko toga zna i pamti. Malo nas strah da time onom kog’ se pita i na živce dajemo, ali Enjingi strah u čas tjera. Jer, kako kaže, za tih 80 godina uistinu je svašta prošao, vidio, naučio i ispekao zanat.
PRIČA O PIONIRU
A kad je bilo najteže? Na ovo pitanje Enjingi stane, šutnja se čini duža od tih par sekundi tišine, kad reče: »Zadnjih 10, 15 godina!«
– Bome ste me sad iznenadili. Koja je muka, šjor Ivo!? – pitamo.
– Tereti banaka, lihvarske kamate, krediti tuđi legli za vrat. Upitno je bilo hoću li uopće spasiti svoju pradjedovinu, djedovinu, moj cijeli životni rad. To je bila strava. Nekad je redovna kamate bila 13 posto, zaredalo se i loših godina i puno toga. Ali, na raspolaganju sam na imanju bio 24 sata… Radom sam sve stvorio, samo rad može sve izvuć’ i jedna nova proizvodnja. Vridimo koliko proizvodimo, koliko stvaramo novih vrijednosti – sažima sve Enjingi.
Sažima, pa i zato okreće novu stranicu debele knjige od života. Priča o Ivanu Enjingiju priča je o pioniru. Od njega je u vinarstvu mnogošto počinjalo da bi nam se danas činilo tako normalno i logično. Bio je on 50-ih, 60-ih i 70-ih vinar broj jedan Jugoslavije, prvi svoj vinograd posadio je 1957. godine, prvi je koji je u svojoj Bubi iz Italije dovozio opremu da može prvi u nas buteljirati vino, prvi je koji se na odanost zakleo ekološkoj proizvodnji…. Niz je dug, a kroz niz je Enjingija uvelike vodila i ona neka zdrava tvrdoglavost i vjernost nekim važnim životnim postulatima.
– Kad je najprisebniji, najmirniji, čovjek mora napraviti plan, dnevni, mjesečni, godišnji, desetogodišnji, doživotni, životni i to slijediš. Nema predavanja ako hoćeš uspjeti, nema kolebanja. Ali, pripremu treba napravit trijezne glave – ističe.
Ono što Enjingi ne govori, ali se itekako vidjelo i vidi, jest da to dalekosežno planiranje ne vrijedi ništa ako niste – dobar čovjek.
– Čujte, bez obzira kojim se poslom bavio, čovjek treba biti čovjek, ne gledati od danas do sutra i samo interes. Jer, ako dobro radiš, uspjet ćeš, napravit ćeš nešto i rezultat će doći. Samo treba rada i strpljenja – ne dvoji Enjingi.
ZAJEDNIŠTVO I SURADNJA
Možda nas je i zato pokušaj da doznamo kakav je ovaj puk hrvatski što se vina tiče, zna li ga piti i cijeniti, voli li svoje, odnio opet natrag kad je, sve se čini, bilo ljudskije sve.
-Pokazalo je i ovo vrijeme zadnje da nismo baš primjeren narod, da više volimo druge, tuđe nego svoje. Na žalost, većina nastoji ne pomoći čovjeku. Ja pamtim neko staro vrijeme. Kad si nešto radio, nisi nikog morao zvati, svi su bili na pomoći. Nekoliko sam kuća, zgrada napravio da nisam nikom ni dinara dao. Ali tako sam i ja drugima gradio. Stvarali smo zajedništvom i suradnjom, pomagali jedan drugom i zato se više stvaralo nego danas. I zato ništa u nas napredovalo nije, jedino vinogradarstvo i vinarstvo i to zbog suradnje. Svojim iskustvom i mogućnostima svima sam pomagao, pa su i drugi pomogli drugima. Podigao se standard vina i tko god se nije u to mogao uklopit’, taj nestaje. Imamo idealne uvjete u Hrvatskoj za proizvodnju grožđa i vina i samo treba raditi. Mislim da nema te vinarske zemlje kojoj ne možemo parirat’ i ići s njom u korak. Nama zajedništva, nema više onog pomaganja, suradnje. Svatko ide na svoju stranu. Mislim da je to jedan od glavnih naših problema, da nas to košta, i ako tako nastavimo sami sebe ćemo pogubit. Pogubit ćemo se – ističe Enjingi.
Politika je ta koja ga ljuti.
– Umjesto da nas pomaže, država nas opterećuje tolikom birokracijom i administracijom da mi se već pomalo gadi ovaj posao. Samo papiri, papiri, papiri! Nikog ne interesira kako stvoriti novi vinograd, kako napraviti dobro vino, nego papiri, papiri, papiri. Ta prekobrojna birokracija koja je uhljebljena na račun jadne proizvodnje, da opravda svoje postojanje izmišlja probleme koji nas gaze i uništavaju – kazuje Enjingi.
– Onda vi zapravo idete dalje i dalje koliko iz ljubavi toliko i iz dišpeta – velimo.
– Idem iz dišpeta! Iz dišpeta i za primjer sam radio uvijek i kad bi sada sveo račun mislim da sam napravio dosta. Ali, napravio bih i puno više da su bili hrvatski uvjeti bolji – ne dvoji Enjingi.
VOLJENI BAJS
I zato je planova u njega koliko vam drago. Vinograda je, kako rekosmo, u njega preko 60 hektara s nekih 500.000 loza. Ideja je da vrhunskog vina bude 4.000 litara po hektaru, makar nekih sorti, kaže, bude i manje. Što se tiče savjeta mladosti koja bi od vinogradarstva i vinarstva živjela, sve je jednostavno: »Biti dobri ljudi, radišni. Da je više suradnje tako da jedan od drugog iz iskustva pokupi sve, da se ne ‘ubija’, ne otkriva Ameriku, jer to je najteže i najskuplje«.
– Ali za zaslužiti da im tamburaši spjevaju pjesmu trebat će im ipak nešto više! Vama su je spjevali.
– Ma doći će i to – na to će Enjingi.
Pjesma koja kaže: »S jeseni je lipo, u Požegi biti, i kod Ive Enjingija piti!«
– Sve je to ljubav, a jedna od mojih ljubavi, mog zadovoljstva je i glazba – ne to će Enjingi.
Svirao je on tambure po raznim bendovima 20-ak godina i kad je prestao svirati, pofalilo mu je. Sve ostalo je, reklo bi se, povijest: i to da je među vinogradarima bilo dobrih pjevača, i to da se šjor Ivi učinilo da uvijek iste pjesme pjevaju i da im treba nešto novog, i to kako je vratio Požegi festival 70-ih kad se činilo nemogućim, i to kako je ‘usput’ natjerao kolege vinare da te 1972. godine da vinom boce napune pa izlože 30,40 vrsta što je do tada bilo nepojmljivo. Važno je znati da je u to doba tamburaška glazba skoro nestala, jer je, kaže Enjingi, bilo sramotno svirat tambure.
– A tambura je hrvatski nacionalni instrument, to mogu odgovorno reći. U mojoj obitelji bilo je jako dobrih glazbenika, čak i onih koji su otišli u Ameriku i zamislite, odnijeli sa sobom tambure. A među njima i jedan Dalmatinac koji je odnio bas u Ameriku, pa su svoj bend imali! Dalmatinac i bas! Da mi je tu sliku negdje naći – smije se Enjingi.
Inače, taj bas, ili bajs bio je i njegova ljubav. U tamburaškom sastavu bas, u nogometu golman, vazda nešto za što se ostali ne otimaju.
– Nikad ne biram lakšu stranu, uvijek težu jer ću tada najviše napraviti - na to će Enjingi.
NAJDUŽA APSTINENCIJA
Tambura, zajedništvo, Hrnjavac i djetinjstva u kojem su živjeli u slozi Hrvati, Slovaci, Česi, Mađari, Srbi…
– Dijete sam ovdje poniklo, pamtim ona vremena te 40-e i 50-e godine, djedove od 80 i 90 godina od kojih sam uvijek čuo ponešto. Kod nas su se u kući radile sve majstorije i svirala se glazba. Rijetko koji dan se nisu isprobavali novi instrumenti, popravljeni, izmijenjeni, tako da je uvijek bilo lipih priča, lipih pjesma. To me i interesiralo, pa sam se uvijek vrtio oko didova, dobrih tamburaša, pjevača – priča Enjingi.
Priča i kako su se njegovi iz Mađarske, s Balatona, otišli u Hrvatsku još 1882. godine i to prvo u Badljevinu, priča kako se pet obitelji Čaha, Mađara i Nijemaca pa kupili od pravoslavca Čonča ovdje imanje da ima svatko po deset hektara, priča kako su to onomad Turci živjeli i kako je je kasnije Marija Terezija doselila Vlahe da se zemlja obrađuje i ne zarasta u korov.
– Kad su došli moji, tih pet familija, iza njih su dolazili drugi, puno Čeha, Slovaka, Nijemaca, Ukrajinaca, i Turaka je bilo koji su se naselili. Bilo je toliko kultura, toliko kuhinja, toliko slava, toliko svega, ali po mom sjećanju i po onom što mi je dida pričao bilo je to savršeno jedinstvo, suradnja, pomaganje – kazuje Enjingi.
Bit će, k’o što rekosmo knjiga, makar ima tu materijala i za TV seriju. Bila bi u serijalu sigurno i nestvarna epizoda o jednoj od najdužih apstinencija u vinara ikada igdje zabilježenoj. Elem, doba je kad je premijer Ivo Sanader. On je na snagu stavio zakon o 0,0 promila u vozača. Zaludu mnogi govorili da je to put u propast. Enjingi ne samo da je bio najglasniji već je, u znak prosvjeda, vodu pio dok god zakon ne padne.
– Tri godine, devet mjeseci i 27 dana! Da ne pijem, nisu vjerovali ni oni protiv kojih sam se borio. Slali su policiju da me na autocesti izdvoje i daju mi balon da pušem dok otraga novinari čekaju – priča Enjingi.
BITKE SU KONSTANTA
Bila je ta borba velika i važna kao i recimo ona kada je prvi hrvatski Zakon o vinu male privatnike isključio tako da dobiti nisu mogli oznaku zemljopisnog porijekla bez obzira na kvalitetu i sortu. Morali su na sve pisati da je stolno vino, i puniti ga u bocu od litre, onu s plehom zatvorenu. Bitke su konstanta. Druženje u Enjingijevom podrumu također. Taj kad podrum otvori prijateljima, onda je to u punom smislu riječi otvoren podrum.
– Pa da, naši su stari izmišljali razlog da se prijatelji nađu. Tako sam i ja uveo tri događaj godišnje: Sveti Vinko, moj rođendan i Sveti Martin, kad okupim prijatelje da se družimo. A i inače se razloga nađe, da se poslije napornog rada odmorimo uz kakvu pjesmu – veli Enjingi.
I da, graševina kasna berba, njegov je favorit. Nije bez vraga ona godište 2002. nagrađena 2004. godine, i nije bez razloga tad svijet shvatio da ima Hrvatske i njenih vina i da ima Enjingi. Graševina, taman da mu smiješak pobjegne dok o njoj priča. Jer, kaže, što je za ljude uz obalu maslina, to je za vinare na kontinentu graševina, ona koja daje uvijek više i za uzvrat ne pita ništa. »Nema tipa vina, nema sorte koja daje takvu lepezu različitosti kao graševina«, ističe Enjingi. Točit će se ona, nema sumnje, i na proslavi 80-og rođendana. Podrum čeka promocija već sada za Svetog Vinka. A čega će sve u Enjingija biti u novoj godini!? »Puno lipih stvari, samo treba dobro društvo«, sa smiješkom će Enjingi.
PODOBNOST I INTERES
Izlazimo iz novog podruma. Penjemo se vani gdje se gradi novih 1.000 kvadrata prostora koji čeka da ga se pod krov stavi. Iz cisterni od 50.000 litara kušamo i Venje crno. Podno nas prvi plantažni vinograd što ga je Enjingi podigao. Malo dalje novi vinogradi. A hladni je zimski dan, i tiho je, i daje na dobro. Makar, kaže Enjingi da se boji da se hrvatski narod izopačio u odnosu na onaj koji je kao dijete upoznao i znao.
– Ništa ne ide dobro. Sve se komplicira, izmišlja, fantazira, živi se u oblacima. Svi žele samo neki provod, neke zabave, da ubiju vrijeme, a ne da se bave poslom i nešto stvaraju. Pa onda kad nešto stvore, da i slave. Sve smo poremetili, pobrkali lončiće. Ima pametnih, vrijednih, dobrih ljudi, ali ne mogu doći do izražaja. Jer, oni se za ništa ne pitaju. Samo se pita podobnost. I interes – upozorava Enjingi.
I zvuči to ozbiljno, jer iskustvo tu progovara. No, s druge strane nikada nije ni pomislio da iz Slavonije ode. A vabili ga onomad, recimo Nijemci početkom 80-ih, nudili mu plaću koliko god hoće veliku kad su vidjeli patente njegove.
– Rekao sam im da nemaju novaca, ni bilo što drugo, da bi ostavio Hrvatsku. Nisam se predao toj ponudi, ostao sam da rintam, da radim bez puno tehnike i mehanizacije. Najprije sve na fizički način, a onda postupno nabavljao mehanizaciju. Danas imam u vinogradu i podrumu najsuvremeniju mehanizaciju koja uopće postoji s puno mojih patenata koji danas koriste svi – veli Enjingi.
– Jeste li bogat čovjek, šjor Ivo? – pitamo.
– Jesam, jer sam zdrav – kaže Enjingi.
– A i znate sve. Nemate više što od koga naučit’ – kazujemo.
– Mislim da još ništa ne znam. Svaki novi trs, svaki novi grozd, svako vino nova je priča – na to će majstor.
Šetamo do stada.
-Mora biti zatvoren taj krug poljoprivredne proizvodnje, a onda je blago neizbježno. Jer, blago će očistiti prostore koji nisu pogodni za neku veću proizvodnju, oni će preko zime, dok se ‘rane, napravit puno stajskoga gnojiva koje je nezaobilazno. A ima i najboljeg mesa – govori Enjingi.
Onda se naslonio na ogradu, krenuo dozivati anguse i kao da je načas ‘odlutao’ negdje. Na tren kao da je oživjelo ono selo u kojem je i did što priče priča i baka koja podrumari. Pa im drago sve…
***
Obrazloženje: Na prvu, možda se kome i učini da se o vinaru Ivanu Enjingiju i nema bogznašto novo reći. O doajena našeg vinarstva i knjige su, uostalom, pisane. No, ova je reportaža, barem se nama čini, važna na više razina, kako na onoj našoj osobnoj, tako i na onoj široj čitateljskoj.
Osobna razina kaže da je početak 2020. godine, da se ni ne sluti kakva će nas nevolja Covidova snaći i da se, silom prilika i igrom slučaja, rađa novinarsko - fotoreporterski par pred kojim će uslijediti zadatak do zadatka svake vrste iz jednostavnog razloga što je u zagrebačkom dopisništvu „Novog lista” Davor Kovačević jedini koji barata fotoaparatom, a Siniša Pavić jedini koji se još uvijek voli dočepati terena. Ako je i igrom slučaja, daje, barem za sada, na dobro. Jer, dobre reportaže nema bez para koji se na terenu nadopunjava i razumije.
Da bude interesantno i u čitatelja pobrinuo se sam Enjingi, čovjek koji može i često hoće sve, ali nikada s namjerom da se nekom svidi, baš kao ni s brigom tko što misli o tom što radi. Što će novinar dobiti ovisi tu o mali milijun stvari, a mi evo utvaramo da smo mu pristupili taman tako da onaj nazovi običan puk vidi koliko je rad na zemlji težak, koliko su se vremena i ljudi promijenili u ovih 80 godina vinareva života, koliko nam je država još uvijek inertna u svemu pa i u odnosu prema poljoprivredi, koliko je važno raditi do zadnjeg trena.... Enjingi na trenutka otvara dušu, a to se samo čini lako. Makar, i nije ovo priča o njemu koliko o zemlji koja daje koliko u nju uložite ljubavi, prije svega.
Unatrag koju godinu novine nedjeljom vratile su takav kakav dignitet reportaži svake vrste. Dogodilo se to i Novom listu, taman da umjesto kravala s kupaćim gaćama u političarima, malo zasluženog prostora dobiju katkad i priče s ljudskim licem. Nekad su bolje, nekad lošije, nekad za mahnito lajkanje a nekad za zadovljno čitanje. Ali, dobro da ih ima, a ne da se sugovornici čude kad im dođete u goste umjesto da im šaljete mail s pitanjima. Valjalo makar taj prostor sačuvati. Govori nešto o tome, makar drugim riječima, i junak ove priče, a nije mu nego 80!
***
Siniša Pavić, novinar s više od 20 godina radnog staža, zasluženog u zagrebačkom dopisništvu „Slobodne Dalmacije”, a onda u dopisništvu „Novog lista”. Rođen 10.rujna 1969. Otac jedne Tonke. Autor kuharice „Kužini s ljubavlju” i zbirke priča „Plačeš li to?”
Davor Kovačević, fotoreporter u kojega je 30 godina radnog staža, rođen 7. srpnja 1967. Počeo je 1992. godine u Hini, u Novom listu je od 2001. godine. Otac petoro djece, ljubitelj dobrog piva i nogometa.
Enjengi 1.pdfEnjengi 2.pdfEnjengi 3.pdf
