***
Koliko majčinske ljubavi mora imati žena koja je spremna javno priznati da je njezinoj djeci bolje živjeti negdje drugdje, nego s njom. Elena Roso Lauš, 26-godišnja majka dva dječaka u dobi od sedam i tri i pol godine te curice od pet godina, smogla je snage i to izgovorila pred sucem. Rekla je to i nama. Predala ih je djelatnicima Centra za socijalnu skrb, koji su braću i sestru smjestili u SOS Dječje selo Ladimirevci i to svega nekoliko dana prije Božića.
Obitelj taj blagdan nije zajedno dočekala u trošnoj kući, u selu Stilja kod Vrgorca.
Slomljena je i iscrpljena, ali je u njoj, očigledno, ostalo još snage za borbu. Molila nas je da joj pružimo priliku da javnosti ispriča svoju priču. Jedina su joj nada ljudi koji će prepoznati koliko se trudi vratiti svoju djecu i osigurati im normalne uvjete za život. Nada se da će netko čuti njezine vapaje.
Inače, rijetki će znati koliko je teško ogoliti se pred javnosti i ispričati svaki detalj surovog života koji ova 26-godišnjakinja nije zaslužila, jer takvo nešto nitko ne zaslužuje. No, sama, u ovom trenutku, teško da nešto može promijeniti.
Čitajući ovu priču brojni će pomisliti kako nikome nije lako u životu, svatko nosi “svoj križ”, svakodnevno se borimo, padamo i dižemo, ali Elenu život od samog početka nije mazio, upravo suprotno, šamarao ju je prije negoli je bila svjesna svog postojanja.
Spomenula je stravične, jezive detalje iz djetinjstva i rane mladosti, ali, kaže, sada joj je najvažnije konačno “stati na noge”, osigurati svojoj djeci i sebi sretan život.
Za to joj nije puno potrebno. Kako bi ih vratila pod svoje okrilje i ponovno okupila u zajedničkom domu, u roku od godinu dana s mogućnošću produžetka na dvije godine, mora im osigurati normalne uvjete za život. Topao stan i suh krevet, kupaonicu, stol na kojem će crtati i pisati, pod i krov koji ne prokišnjava. Barem toliko. Sve što njezina djeca u Stiljima nisu imala. Sve što ona nema u trenutku dok čitate ovaj tekst.
Pozvala nas je da vidimo gdje su živjela i dopustila fotoreporteru da zabilježi svaki kutak kuće koju zove domom, ali ga mi, nažalost, ne možemo tako nazvati. Teško je uopće pronaći riječi kojima bismo mogli opisati uvjete koje smo zatekli. Vjerojatno će fotografije bolje prenijeti stanje trošne kuće gdje trenutno živi Elenina obitelj.
Naime, toga dana je bilo toplo, što je iznenađujuće za Vrgorac u ovo doba godine, no u kući nas ni jakna nije mogla ugrijati. Gotovo da možemo kazati kako smo bili u kući bez vrata i prozora, jer smo, možda, pronašli tek dva ispravna prozora, ali ne i vrata. Podove ne trebamo puno opisivati. Nema ih, tek hladni i goli beton.
Pola kuće ima struju, pola nema. Zidovi su crni, vlažni kao spužva… Prokišnjavaju i uvjete u kući čine nemogućima za život. Kupaonica ne postoji. Školjka sa svakim puštanjem vode ispušta snažan mlaz koji se slijeva po betonu. Jedine dvije prostorije, ako ih uopće možemo tako nazvati, imaju tek dva ispravna prozora i vrata koja svaki jači udar vjetra otvori.
U te dvije prostorije svi ukućani zimi spavaju. Elena, njezin otac, maćeha, brat i stric, a donedavno i njezino troje djece. Za vrijeme kiša, trebaju se pokriti preko glave jer kapi vode padaju po njima. U jednu od tih prostorija pozvala nas je da sjednemo na kauč i počela svoju priču.
– Dok su mi djeca bila tu, ovdje smo spavali ja i mala, a na kauču gdje vi sjedite stric i mali. Ostatak spava na podu, na madracima u prostoriji do te. Imam tamo iza jednu sobu koju sam malo uredila. Kasnije ću vam je pokazati, ali sada se u njoj ne može spavati. Previše je hladno, prozor je razbijen, ne služi ničemu. Tu boravim jedino ljeti – govori 26-godišnjakinja opisujući kuću u kojoj se odgojila.
Tada je tu živjela s bakom i djedom, rijetkim svijetlim točkama u njezinu životu. Osmijeh joj se raširi samo kada se sjeti njih i svoje djece. No, Elena nije živjela samo u Vrgorcu. Njezini roditelji su se rastali kada je imala tri godine, a brat osam mjeseci. Svoju majku nije vidjela do petnaeste godine. Mislila je da je mrtva. Tako joj je, kaže, otac govorio.
– Kada su se mama i tata rastajali, na pokušaju mirenja dogodio se incident o kojem smo mi poslije saznali. Bilo je to 1996. godine. U Centru za socijalnu skrb u Vrgorcu, otac je bombu koja je bila zašivena u bratovoj jaknici stavio mami u usta. Srećom, policajac koji se tu zatekao izvadio ju je iz njezinih usta i bacio u drugu prostoriju gdje je eksplodirala. Tata je nakon toga završio u zatvoru na godinu i pol dana, a mama je otišla u Zagreb. Nije nas mogla voditi sa sobom i tada smo brat i ja završili u Domu “Maestral” u Splitu. Otac je iz zatvora izišao ranije te nas nakon devet mjeseci iz doma vratio ovdje. Mama nam se nikada nije javila, a tata je govorio da je mrtva – u dahu kaže Elena.
Ne trepće, ne plače, hladna je... Kaže, važno je znati i ovu priču jer je tek s petnaest godina saznala da joj je majka živa i nakon djedove smrti pobjegla je kod nje u Zagreb.
Problemi su ubrzo počeli i u glavnom gradu, nije se mogla prilagoditi novoj sredini, ali ni pronaći zajednički jezik s očuhom, pa je unatoč majčinu protivljenju pobjegla s tadašnjim dečkom i sadašnjim mužem s kojim ima troje djece. No, očigledno, brak nema sretan kraj, a uskoro bi se trebao i sudski zapečatiti.
– Udala sam se s devetnaest godina i s njim bila od 2012. do kraja 2016. godine, a onda sam uzela djecu i pobjegla natrag ovdje. Znala sam da se on ovdje neće pojaviti – veli nam.
Baš tada, kada je otišla iz Zagreba prije tri godine, nastali su njezini problemi zbog kojih nas je zvala i molila za pomoć.
– Muž nije dozvolio da djecu prijavim u Stiljima, pa zbog toga nisam imala ni pravo na dječji doplatak, socijalnu pomoć, vrtić… Radila sam non-stop, većinom na dnevnice, u polju, šumi, na javnim radovima, tako da su moji čuvali djecu, jer ih nisam imala kome ostaviti. Nisam mogla otići u podstanare, jer ih nisam mogla upisati u vrtić zato što nemaju prebivalište u Vrgorcu nego u Zagrebu. Tako su djeca morala biti ovdje dok sam ja radila – govori nam slomljena mlada majka.
Obiteljska drama tu ne staje. Svekrva je tijekom posjeta Stiljima, u svibnju 2017. godine, najstarije unuče na mjesec dana odvela kod njih u Zagreb, ali ga nikada nije vratila.
– Zvala sam socijalno u Zagreb, ali kako suprug i ja imamo zajedničko skrbništvo, to se ne može tretirati kao otmica. Poslije je dijete samo izrazilo želju da ostane kod bake u Zagrebu. Svog najstarijeg sina nisam vidjela dvije godine – kaže Elena.
– Zadnja dva mjeseca su i kod njih u Zagrebu počeli problemi. Suprug je stalno prijavljivao svekrvu da tuče dijete, pa je reagirala i škola. Policija im je više puta dolazila i socijalno je po hitnom postupku pokrenulo žurno izdvajanje najstarijeg sina iz obitelji u kojoj je živio s bakom i ocem, ali nije htio doći ovdje u Stilju. U međuvremenu su i mene posjetili djelatnici Centra i kazali da će i meni morati privremeno uzeti djecu zbog uvjeta u kojima žive, te da će svi troje zajedno biti smješteni u SOS Dječjem selu – ispričala nam je o događajima prije dva mjeseca, nekoliko dana uoči Božića.
Mlađeg sina i kćer je odvela u Zagreb i uz pristanak Centra za socijalnu skrb ostali su nekoliko dana u bake, da se braća i sestra bolje upoznaju.
– Dijete nisam vidjela dvije godine, a nisu ga vidjeli ni mlađi sin i kćer. Dopustili su nam da djeca ostanu dva-tri dana kod svekrve u Zagrebu, tako da se zbliže. Svi troje su 16. prosinca zajedno odvedeni u SOS Dječje selo Ladimirevci – ogorčeno nam govori Elena o nedavnim događajima.
– Djelatnici Centra su me stavili u rupu bez dna. Govore mi da ne mogu ovdje živjeti i da se moram odseliti, da ovdje nije dobro živjeti, da nije dobro okruženje za djecu. Previše nas je, ne razgovaramo jedni s drugima, međuljudski odnosi nisu najbolji. Znali su djelatnici našeg Centra u Vrgorcu da djeca nisu gladna, zanemarena, da ja radim stalno, ali socijalna radnica iz Zagreba negoduje jer ja moram raditi po cijele dane i ne mogu biti s njima – zapomaže nemoćna majka, kojoj je zadnji posao bio na mjestu pomoćnog radnika na gradilištu.
– Kada je ljeto, sezona čupanja luka, radim od šest ujutro do devet ili deset sati navečer. Primorana sam djecu ostaviti ovdje jer ne mogu s njima u podstanare, ne mogu ih upisati u vrtić jer u Vrgorcu nemaju prijavljeno prebivalište – objašnjava Elena i tako se već tri godine vrti u birokratskom začaranom krugu. Brakorazvodna parnica je pokrenuta, ali su djeca još uvijek prijavljena u Zagrebu, premda ih je majka još prije tri godine odvela u Stilju.
Kontaktirali smo i Antu Pranića, gradonačelnika Vrgorca, koji je upoznat s Eleninim problemom te nam je potvrdio da je riječ o radišnoj ženi koja se javlja na sve moguće poslove, ali, nažalost, mještani ne čuju njezine vapaje.
– Nekoliko puta smo objavljivali javni poziv da se jave vlasnici stanova, jer bi Grad financirao stan u iznosu do tisuću i pol kuna. Tu bi smjestili Elenu s njezinom djecom i tako osigurali primjerene uvjete za život, međutim nitko nam se do sada nije javio – kazao nam je vrgorački gradonačelnik.
Elena kaže da je svjesna kako joj je jedino rješenje maknuti se od obitelji i pronaći svoj mali kutak i skromni stan u kojem će odgajati djecu, vrtić u koji će ih voditi i posao koji će raditi. To je za nju raj, a ostatku države svakodnevica.
– Nemam dječji doplatak koji iznosi 1300 kuna, nemam socijalnu pomoć ni pravo na besplatan vrtić jer se ne vodim kao samac, a samac sam već tri godine. Da odem negdje drugdje, nemam za početak, nemam ništa. Jedna me je žena zvala i ponudila mi posao u Kaštelima, u mesnoj industriji, ali stan mi košta 2000 kuna i u njemu mogu biti do 1. lipnja. Moram platiti polog, pa agenciju, pa prvu stanarinu, a meni bi plaća bila četiri tisuće kuna… Ni tu ne bi mogla prijaviti djecu, pa opet nemam vrtić – zbraja ogorčena majka iznose, koje je tisuće puta prevrtjela u glavi, ali ne nalazi kombinaciju koju bi mogla realizirati.
Dok nas vodi kroz kuću priča nam i o obitelji s kojom živi. Njima su, kaže, ovi uvjeti sasvim u redu.
- Mog tatu nije briga, kada su nam prije godinu dana isključili struju, rekao je da je on trideset godina bez struje pa mogu biti i djeca. Ako imaju mlijeka, jest će, ako nemaju, ne moraju. On je takav. Ja sam radila svaki dan, brala jagode, jabuke, grožđe… Po čitave dane radimo brat i ja za dnevnice, zaradimo 300 kuna, ali ja ne mogu kupiti nešto samo svojoj djeci, kupiš cijeloj obitelji. Tako mi je i sada, moje djece nema, al’ ja ne mogu njih gledati ovakve. Opet donesem, kupim… – govori Elena.
Jedino rješenje je otići, ali nema za onaj prvi, najteži korak.
Vodi nas u svoju sobu o kojoj je govorila na početku ovog teksta. U njoj ne može spavati zimi, samo ljeti. Zove je “memorijalni centar” jer su u njoj fotografije njezine djece, djeda, bake… Uredila ju je lijepo. Nema podove, prozore je prekrila dekom i zalijepila selotejpom. No, ima složen i čist krevet, ormar, mali stol na kojem je čisti stolnjak i uokvirena fotografija njezine obitelji. Ovako će jednog dana, kaže, održavati i urediti svoj budući stan.
Na brakorazvodne parnice putuje stopirajući. Nema novac za odvjetnika, a teško prikupi i tih 600 kuna koliko joj je jednom mjesečno potrebno za desetosatno putovanje do Ladimirevaca i natrag, kako bi vidjela svoju djecu. Treba joj stan i posao s kojim će hraniti svoju djecu i školovati ih. Treba joj novi početak, a pitanje je hoće li joj se pružiti prilika za to. Njoj i njezinoj djeci.
