Želeći biti ono što jest, novinarka, Bojana Guberac, s napunjenih trideset, u jeku ruske invazije,odlazi u Ukrajinu. Iza nje ne stoje moćne medijske kuće, ona je freelance novinarka, sama, uz pomoć prijatelja, financira svoj put do prvih položaja ukrajinske vojske. Jedini njezin poriv je svjedočiti vremenu u kojem živimo, uvjeriti se vlastitim očima što se tamo uistinu zbiva i prenijeti glas onih ljudi koji u svakom ratu najviše stradaju, tih malih, a velikih ljudi koji nisu u fokusu propagandnih mašinerija.
Od Zagreba do Lavova Bojana će putovati 24 sata, najprije kombijem do mađarske granice, potom presjedajući u drugi koji će je dovesti do same granice s Ukrajinom koju će prijeći pješke, da bi je treći kombi iskrcao na željezničkom kolodvoru u Mukačevu. Vlakom će se uputiti u Lavov, pa nakon nekoliko dana nastavlja za Kijev. Kao jedina hrvatska novinarka ulazi u ratom razoreni gradić Borođanku čiji je centar grada ruska vojska sravnila sa zemljom, potom prolazi kroz ruševine nekadašnjeg sela Andrijevka u kojem su upravo pronađena mrtva tijela majke i njezinog sina. Irpinj, grad nadomak Kijeva, u memoriji novinarke ostat će zapamćen kao grad smrskanog stakla, bolno podsjećajući na to kako je vjerojatno izgledala Kristalna noć. U Buči, čije su fotografije stradanja obišle svijet, Bojana svjedoči brojnim leševima u dvorištu crkve, netom iskopanih iz masovne grobnice. Umjesto imena i prezimena, bez tog posljednjeg posmrtnog dostojanstva koje zaslužuje svaki čovjek, na crnim vrećama ispisane su bešćutne brojke.
Najopasnija novinarska zamisao Bojane Guberac bila je otići u Harkiv gdje se zaglušujuća buka detonacija izmjenjuje s pjevom ptica, a nitko ne zna gdje će pasti sljedeća granata. Ne obazirući se na tako čujnu opasnost za vlastiti život, novinarka u potrazi za vlastitom profesijom i ljudskošću odlazi u harkivsku četvrt Saltivka koja je izložena danonoćnom bombardiranju niti dva kilometra udaljene ruske vojske. Suočena s tragičnim sudbinama civila, razorenim domovima te konstantno brojeći rupe od metaka, serijom ratnih fotografija Guberac pred nas stavlja pitanje na koje ne traži odgovor – može li ovako izgledati oslobađanje?
Bojana Guberac u Ukrajini je provela dva tjedna izvještavajući riječju i slikom za portal Lupiga te Jutarnji list. Trenutno je u Hrvatskoj, živi i radi u Zagrebu.
