***
Smrt. Nema jednostavnijeg i istinitijeg opisa intenzivnog odjela zagrebačke Covid bolnice. Pacijenti, liječnici, kreveti i respiratori se izmjenjuju, skafanderi i maske se bacaju i nadomještaju, bijele kute i posteljine se dezinficiraju i obnavljaju, ali smrt je ovdje stalno prisutna. Ne odlazi i ne oprašta. Smrt živi u Kliničkoj bolnici Dubrava.
Znamo da ove riječi zvuče dramatično. Možda se čini da pretjerujemo, da plašimo javnost ili da provodimo nekakvu suludu propagandu. Možete misliti što želite, ali istina je zapravo jednostavna. Nijedan matematički graf, nijedna teorija zavjere, nijedna izjava samoprozvanih stručnjaka, nijedan član stožera i nijedan priglupi prosvjed ne može umanjiti ni racionalizirati ovo što se upravo događa u zagrebačkoj bolnici.
Pustili su nas unutra jer smo izrazili iskrenu želju da snimimo i prenesemo sve što vidimo. Htjeli smo na najteži odjel, bez cenzure i autorizacije. U redu? U redu.
Kroz uski, modrim tepisonom presvučeni hodnik tabanali su ubrzani koraci. Mlada djevojka s raščupanom kosom, podočnjacima i tamno nalakiranim noktima prošla je mimo nas kao da nas ne vidi. Registrirala nas je tek nakon nekoliko sekundi.
- Vi ste novinar? Maja Ćurčić, drago mi je - rekla je i mehanički pružila stisnutu šaku u pozdrav.
Maja je specijalizantica anesteziologije i već mjesecima radi s najgorim slučajevima. Žena ima 31 godinu, ali izgleda kao da ima najmanje deset više. Iz Slavonije je, iza maske joj se čuje prigušeni naglasak dok nas vodi u prostoriju za presvlačenje. Navlačimo hlače, majicu, skafander, masku, kapu, naočale, štucne, jedne rukavice, druge rukavice, treće rukavice...
Skafander škripi dok gazimo linoleum. Žurimo kroz bolnički labirint hodnika, liftova, stepenica i soba. Napokon se zaustavljamo pred jednim dvostrukim vratima. Odjel intenzivne medicine. Maja priča općenito, o svom danu, o životu u bolnici. Svakodnevno, pristojno čavrljanje s nepoznatom osobom kako bi izbjegla neugodnu tišinu. Vrata se otvaraju, ulazimo. Skrećemo desno, u veliku sobu bez vrata. Nepripremljeni na prizor, zastajemo. Maja razumije. Šuti, ulazi unutra. Miče se sa strane. Daje nam nekoliko trenutaka da procesuiramo.
Kreveti. Lijevo i desno. Iznad njih monitori, kablovi, pulsirajući grafovi, repetitivna svjetla. U krevetima ljudi. Svi, kao jedan, leže na leđima, nesvjesni naše prisutnosti. Poluotvorene, mutne oči gledaju negdje gore, u neku točku na stropu. Iz širom razjapljenih usta izviruju cijevi. Iz nosnica izviruju cijevi. Na golim prsima su im zalijepljeni uređaji, ne znamo kako se zovu. Na kažiprstima su im pričvršćene štipaljke, vjerojatno za mjerenje pulsa. Bosa stopala beživotno strše ispod plahti. Ne čuju nas, ne vide nas. Oko njih stražare stalci, ispunjeni bijelom tekućinom. Maja kaže da ih time hrane. Monotoni zvučni signali odzvanjaju prostorijom, miješaju se sa šuškanjem skafandera liječnika i liječnica koji trče oko njih. Starci, sijedi i mršavi. Muškarci i žene. Mlađi ljudi, od četrdesetak, pedesetak godina. Svi su spojeni. Svi prazno, iza poluzatvorenih kapaka gledaju uvis. Svaki udah im je borba za goli život. Kraj jednog čovjeka, na noćnom ormariću, točno ispod monitora, ostavljen je dječji crtež. Nečiji nespretni prsti narisali su obitelj. Muškarca, dvije žene i psa.
U Dubravi je preko 400 ljudi. Isključivo Covid pacijenata. Oko sedamdeset ih je na respiratorima i High-flowu, odnosno na terapiji visokim protokom kisika. Ovo je samo jedna soba. Ima ih više.
Idemo dalje. Majine tenisice obgrljene zaštitnim štucnama gaze linoleum. Skreću lijevo i desno. Otvaraju vrata. Isti prizor. Redovi muškaraca i žena, zaglavljenih u krevetima, s aparaturom i cijevima koje im strše iz usta. Odvojeni točno koliko treba liječnicima odjevenima u astronautska odijela da mogu manevrirati oko njih. Isti prizor je iza još jednih vrata. I iza još jednog zida. Što se dogodilo ovdje?
- Teško je. Ovo nam je bila velika stepenica na koju smo se morali naviknuti. Nije se bilo lako prebaciti s onog standarda intenzivne na ovaj - govori anesteziologinja Verica Mikecin.
- Teško je, ali nemamo izbora. Kao ni ljudi koji ovdje završe. Kako se nosimo s ovoliko smrtnih slučajeva? Inače, u našem uobičajenom poslu nema ovoliko smrti. U cijelom svijetu je ovako i kad znamo podatke iz Europe i ostatka svijeta, donekle nam je lakše jer znamo da očito radimo kao svi drugi. Ali svejedno je teško svaki put kad netko umre. U brzini i košmaru moramo kontaktirati i obitelj i taj razgovor je... Ljudi jesu razumni i znaju da radimo sve što možemo da im pomognemo - prepričava dr. Mikecin.
Pitamo je izravno koliko ljudi ovdje umire.
- Po jednoj intenzivnoj, koja ima 15 do 20 bolesnika, a u Dubravi sad imamo šest takvih, dnevno umre jedan do dva, nekad i tri čovjeka. Rijetke su smjene bez smrtnog slučaja - objašnjava liječnica i dodaje da se jedan ili dvoje liječnika u prosjeku brine za 14 ljudi koji zahtijevaju stalnu njegu jer se situacija može pogoršati u svakom trenutku.
- Ne umiru samo stari pacijenti. Nema pravila. Ima mlađih u četrdesetim i pedesetim godinama. Neki su s bolestima, neki bez. Neki su dijabetičari ili imaju problema s tlakom, ali dijabetes i hipertenzija su u dobi od pedesetak godina praktički uobičajena stanja. Ti ljudi bi inače s lijekovima živjeli još 20 godina. Ovdje se to, nažalost, ne događa - odgovara liječnica. Vraća se svom poslu, mi idemo dalje.
Majine tenisice klize preko onog linoleuma. Zaustavljamo je pored jedne prostorije. Nagovaramo je da ispriča svoj dan. Žena počinje govoriti, mehanički, kao kad nam je pružila ruku.
- Probudim se oko 6, ali u posljednje vrijeme sam toliko bezvoljna i ne da mi se neko vrijeme ustati iz kreveta. Kad ne trebam doći u bolnicu, treba mi užasno puno psihičke energije da ustanem, operem suđe i obavim osnovne stvari. Kad dolazim tu, onda sam u bolnici već oko pola osam, tad je primopredaja smjene. Sad su starije kolege, oni koji su pred mirovinu, preuzeli javljanje informacija obiteljima i ispisivanje podataka. Inače smo i to radili. I onda ide smjena. Pratiš ljude, radiš vizite, koordiniraš terapije... - nabraja mlada liječnica.
Kakvi su pacijenti ovdje, pitamo je.
- U vrlo teškom i ozbiljnom stanju. Tu su zbog teške pneumonije uzrokovane koronom. Virus nema pravila i dosljednosti. Kod nekih starijih možda i neće biti tako teška pneumonija, a kod nekih mlađih će biti užasna. Pacijenti ostaju bez respiracijske površine, nemaju dovoljnu dostavu kisika, nakupi im se previše ugljikovog dioksida i to vodi u jedan začarani krug - objašnjava.
Hodamo kroz hodnike. Pokušavamo sabrati dojmove. Maja priča za to vrijeme, objašnjava kako funkcionira respirator, opisuje detalje svog posla, služi se stručnim terminima. Ne želimo je zaustavljati i tražiti da pojašnjava svaku tehničku sitnicu. Nekako je razgovor završio na ljudima. Onima izvana, koji se smiju virusu. Maja zna za blage i asimptomatske slučajeve, zna da neki praktički prehodaju koronu, ali ona poznaje samo ovo. Respiratore, cijevi i smrt. To gleda i proživljava svaki dan. Kako doživljava sve one koji omalovažavaju i negiraju postojanje koronavirusa?
- Ljuta sam i tužna. I frustrirana. Što mi ovdje radimo? Zašto smo onda prestali živjeti svoje normalne živote? Zašto je Dubrava prestala biti bolnica koja pokriva najveći dio pacijenata ako korona ne postoji? - govori mlada liječnica. Mehanički ton je nestao. Žesti se ispod maske. Priča dalje. Ne zaustavljamo je. U jednom trenutku je počela plakati.
- Želim davati ljudima anestezije za operacije koje imaju perspektivu, želim biti sretna kad ih probudim i kad ih ništa ne boli, želim se vratiti na svoju rotaciju iz intenzivne za kirurške pacijente i... Ne znam. Nadam se da će se taj dan dogoditi i da ćemo iz svega ovoga izaći kao bolji i jači ljudi, puno suosjećajniji i sućutniji jedni prema drugima. I da ćemo biti odgovorni jedni za druge - govori uzrujana Maja. Nema te maske koja joj može sakriti slavonski naglasak.
Navečer, kad se dovuče kući, Maja sjedne i zapali cigaretu. Pa zatim zapali drugu. I treću. Puši i gleda u jednu točku, kaže nam. U jednom trenutku, trgne se i pogleda na sat. Prošlo je jedan ujutro. Mora ići spavati. Ustaje rano, mora natrag u bolnicu.
Svlačimo skafandere i štucne. Ostavljamo naočale u otopini. Bacamo maske i rukavice u smeće. Izlazimo van, na svjež zrak. Maja nas ispraća. Maše rukom i vraća se natrag. Gazi onaj linoleum. Dok smo bili dolje, na intenzivnoj, u prostoriji do nas umro je još jedan čovjek.
***
OBRAZLOŽENJE
Među prvima sam u studenom prošle godine ušao u Covid bolnicu, u jeku pandemije. Tih dana javnost je zauzela iznimno negativan stav prema koronavirusu i ozbiljnosti Covida-19, a društvene mreže i neke portale preplavile su teorije zavjere i fake news. Tvrdilo se, osjetno više nego danas, da zaraženi ljudi, izuzev teško bolesnih staraca, ne umiru te da je pandemija izmišljotina, a novinare, liječnike i znanstvenike koji su upozoravali na ozbiljnost situacije javno se defamiralo i ponižavalo. S obzirom na to da sam bio jedan od rijetkih u redakciji koji su rano preboljeli korona virus, iskoristio sam prednost imuniteta i dogovorio otvorenu reportažu iz bolnice. Bez autorizacije i bez zatvaranja vrata. Nisam smio nositi fotoaparat, ali dopustili su mi mobitel, uz uvjet da bude u zatvorenoj, prozirnoj vrećici (zbog toga su fotografije relativno mutne). Reportaža je izazvala veliki interes javnosti koja je imala priliku iz prve ruke vidjeti koliko ljudi je na intenzivnom odjelu te koliko tih ljudi nisu, kako se do tada tvrdilo, "teško bolesni starci s komorbiditetima". Naknadno su i drugi novinari ušli u druge bolnice i napravili reportaže o sličnoj temi.
Denis Mahmutović po struci je učitelj hrvatskog jezika, a novinarstvom se bavi oko četiri godine. Trenutno radi u redakciji 24sata, već gotovo dvije godine. Prije toga proveo je nešto više od dvije godine u Indexu, gdje je kalio osnove zanata. Najčešće pokriva teme iz istraživačkog novinarstva jer, kako napominje, hvala nebesima, materijala za priče o kriminalu u Hrvatskoj nikad ne nedostaje. Kad ne rovari po dokumentima, troši džonove na terenu jer čvrsto vjeruje da se najbolje, najjače i najkvalitetnije priče skupljaju na cesti. Naravno, ako dovoljno dugo skitate i dovoljno zapitkujete.
