Autor: Tena Šarčević
***
Utorak je, prošlo je podne, a ja sjedim u automobilu i na mobitel razgovaram s čovjekom iz Prnjavora, kaže da se zove Luka.
- Kuća mi je uništena, a pored nje se otvorio rasjed, cijelu će je progutati, govori mi.
Kolega fotograf, Damir Krajač je za volanom, upravo smo isparkirali i kroz središte Petrinje krećemo prema Prnjavoru.
A onda, točno u 12.19 sati, razorni potres.
Automobil poskakuje u zrak, a u nekoliko sekundi grad nam se pred očima srušio.
Prva pomisao: ovdje ima mrtvih.
Nakon bolnog prizora u kojem je sve oko nas propalo, podigla se gusta prašina. Ne vidimo ništa oko sebe, panika. Gusti se smog pomalo spušta pa izlazimo iz auta.
Zapuhuje nas vonj vlage koja se stoljećima skupljala u zidovima petrinjskih kuća – većina ih je u centru stara od sto do čak tristo godina. Prašina ulazi u nos, usta, uši, lijepi se za naočale. Eksplodirali su svi mirisi, skupile se arome prošlosti, svih suza ikada isplakanih u tim kućama, pomiješale se s mirisima ručkova koji su se upravo kuhali. Rasplinulo se sve što su te obitelji godinama stvarale. Izgubili su svoje domove, svoju privatnost. Otpali su im zidovi, s ulice točno vidite što se u tom trenutku događalo u nečijoj spavaćoj ili dnevnoj sobi.
Čuju se krikovi. Jedna žena je u stanu, s prozora viče: "Upomoć! Upomoć!". Jedan je automobil, koji je stajao pored zgrade, sprešan i zatrpan. U njemu je čovjek. Nekolicina ljudi odmah hrli prema tome automobilu i pokušava s njega maknuti nakupinu cigli i šute. Desetak metara dalje na jakni na podu u suzama sjedi njegov sinčić, možda su mu tri godine, vapi: "Tata, tata!". Jednom radniku koji se tamo zatekao se povraća, desecima minuta mu se diže želudac, od muke je već crven, no iz usta mu izlazi samo gusta slina. Žena s kioska plače, govori: "Bog nas je opet kaznio!".
- Gospođo, nismo mi ništa krivi. Bit će sve u redu – govorim joj.
Snjegović, božićna dekoracija u petrinjskom parku, pao je i sada leži.
Odnekud dojure kola hitne pomoći, a nakon deset minuta kopanja u autu se nazire čovjek, živ je. Izvlače ga, ljudi plješću i viču: "Bravo!". Odmah mu donose sina, pa ih obojicu odvoze kolima hitne pomoći.
Ovako su izgledali prvi trenuci užasa u Petrinji u epicentru potresa koji je, kažu, osjetilo preko šest milijuna ljudi. Međutim sreću zbog spašenog čovjeka odmah prekida tuga. Stiže vijest da je umrla 13-godišnja djevojčica. Ljudi plaču na cesti.
U grad sam nakon prvog potresa koji se dogodio u ponedjeljak stigla da potražim priče o nadi. Umjesto toga zatekao me novi razorni udar.
Obilazimo grad koji pomalo zauzimaju vojska, HGSS i hitne službe.
Svoju kuću, sravnjenu sa zemljom pokazuje nam Blaž Aleksić.
- Sakrio sam se pod štok i nisam izašao dok nije prestalo. Bili su to strahoviti udarci, drhtaji, trešnja – priča, dodajući da je rođen u Banja Luci pa je već preživio nešto slično ovome.
- Rekao bih da je ostati živ u ovakvim situacijama prava umjetnost – kaže.
- Vi ste mladi. Ne budite ludi i nemojte u životu samo ići za novcima. Vidite da to nije važno – govori mi i pozdravlja me, po njega je došla kći koja ga vodi u Zagreb. Na sigurno.
Gospođa Svjetlana je nešto dalje na ulici sa svojom majkom.
Baka leži na madracu postavljenom na pod, pokrivena je dekama. Ona šuti i leži, pogled joj tek povremeno leti prema nama dvjema. Oči su joj plave, boje neba, koje je, ironično, tog dana bilo iznimno vedro.
- Srušeni smo k'o Vukovar – govori mi Svjetlana, pa nastavlja: - Ovaj bijedni grad nije se oporavio ni od rata. A na ovo nas ni rat nije pripremio – kaže. Naglas razmišlja o tome kako bi trebala posuditi neki šljem pa otići u svoj stan po najnužnije stvari.
- Smatram se inače pametnom ženskom. No nisam u auto spremila ni vode – iskrena je. Nekoliko metara od nje i bake koja leži na podu na zidu je grafit: "Ti čuvaj državu, a ja ću tvoje srce", upućen valjda nekom vojniku, možda i jednom od ovih koji u tome trenutku još uvijek tragaju po gradu, znajući da ima još ljudi koji čekaju spas iz ruševina.
U cijelom tom ludilu, kako to biva, ima i smijeha.
Baka i unuka sjede na klupi, baka pod dekom, a iz kuće su si ponijele samo dvije boce: u jednoj votka, u drugoj sok.
Kuća je oštećena i Zdravku Petroviću, uvodi nas unutra, sve je skršeno, a po podu razbijene tegle s ajvarom i krastavcima. U kanalizaciju je istresao i 50 litara rakije, sve se prolilo, pa žali. Smijemo se.
- A sada se bacam na čišćenje, moram sve srediti prije nego mi se gospođa vrati u kuću – govori nam s neobičnim optimizmom, ponovno uređujući kuću i ponovno planirajući sanaciju krova kojeg je istog tog dana bio popravio od potresa dan prije.
Dok se prašina od potresa još nije ni slegla, u 12.22 sata ja šaljem prve fotografije u redakciju Jutarnjeg, a stavljam ih i na Twitter. Bile su to jedne od prvih fotografija iz Petrinje.
Novinar Joe Cook s britanskog LBC radija zove me na mobitel, pita me što vidim oko sebe. Pričam mu o tome kako su ljudi u strahu i panici, kako se još uvijek sve trese, a žrtve broje. U tome trenutku Petrinjom šeta i državni vrh.
Mislila sam da sam u tom danu već vidjela sve što sam mogla. Međutim, tada iz Petrinje odlazimo na periferiju, prelazeći raspuknuli most i izbjegavajući rupe u cesti.
Stižemo u Glinu, uz cestu vidimo petero staraca u invalidskim kolicima. Stajemo, saznajemo da je tu starački dom obitelji Kuzmić. Obitelj i štićenici su na ulici iz straha od još jednog potresa. U automobilu pored njih spava beba.
Bebina majka, snaha u obitelji Kuzmić, radi u Centru za socijalnu skrb u Sisku.
- U prvom se potresu malo pričalo o ovome kraju, a ljudima puno znači kada ih se spomene. Svi su ovdje jako siromašni, ljudi žive čak i u kućama za koje vam se sada čini da su srušene od potresa. One su takve bile i prije! Ovdje vam nije kuriozitet da netko doma umjesto parketa na podu ima zemlju. Zato molimo sve koji su u mogućnosti da na bilo koji način pomognu ljudima ovoga kraja – govore Kuzmići. Kuća im je oštećena, no uopće ne žele o tome: vide da je u Petrinji puno gore.
Zadnje mjesto na koje stižemo su Majske Poljane. U selu idiličnog imena sa svih nas je strana dočekala smrt.
Ovo selo, već oronulo i gnjilo poput brojnih zapuštenih hrvatskih sela, sada je sravnjeno sa zemljom. Potpuno se uništio seoski dom u kojem je nekada bila jedina trgovina. Kuće su u dijelovima, kao da ih je netko nemarno gradio kockicama kojima se igraju djeca.
Od 195 stanovnika Majskih Poljana, ovaj je potres uzeo njih pet. Na ulazu u selo dočekuje nas žena. Ne zna, kaže, gdje će noćas spavati.
Priča nam da je u ruševinama mrtav pronađen njihov 20-godišnji susjed. Dvoje je ljudi spašeno, a neki se još traže. Po uputama mještana odlazimo na brijeg na Majskoj Poljani, u blizini nekadašnje Hippove tvornice.
Tamo – horor.
Uplakani susjedi, kumovi, prijatelji, obitelj, pa čak i policajci. Crveni križ, HGSS, hitna pomoć, i dva bagera koja kopaju. Kopaju po ogromnoj hrpi, djeluje poput kakvog smetlišta, a na njoj je cijeli nečiji život. Tu su komadi namještaja, sitnog i glomaznog, grede, šuta.
Od kuće su ostali samo zidovi, nekako još stoje, no sve što je bilo u kući sada je ispred nje. Kao da je sav namještaj iz kuće nekim čudom iskočio kroz prozor. Bageri su oca kojeg je zatrpalo već pronašli, mrtvog. Uskoro iskopavaju i njegovog sina, mladića. Ni on nije živ.
Nekoliko stotina metara kroz šumu dalje, identičan prizor. Urušavanje je ubilo dvoje ljudi. Jecaji bližnjih su beščujni. Njihovi su najmiliji iz Majskih Poljana otišli na nebeske poljane.
Večer je, svi su još vani. Mi se vraćamo za Zagreb, no rijeka automobila kreće se u drugom smjeru. Svi su već na putu za Petrinju. Na prvoj benzinskoj red je od barem 30 ljudi, iz dućana izlaze s rukama punih boca vode i osnovnih potrepština.
Tek tada detaljnije provjeravam društvene mreže: u inboxu su mi poruke od Reutersa, CNN-a, The Suna, norveškog VG-ja, britanskog LBC radija, traže me fotografije, koje su tijekom dana na Twitteru podijeljene oko 1500 puta.
Shvaćam da cijeli svijet piše o katastrofi u Petrinji.
Po dolasku doma opet me zove novinar LBC radija, ovoga puta za javljanje u eter. Ispituje me o tome koliko je ljudi ostalo bez domova, što je u posjeti Petrinji rekao državni vrh, kako se ljudi snalaze. Pričam mu o kaosu na cestama i svesrdnoj pomoći koja pristiže sa svih strana. Pita me kakva je situacija vezana za pandemiju.
Tada sam, prvi puta tog dana, osvijestila da je koronavirus i dalje tu. Maske su se rijetko nosile. U svoj nemoći, jedino što su ljudi mogli je pokazati jedni drugima svoja lica.
***
Tena Šarčević rođena je 1994. u Osijeku. Diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Posljednjih pet godina radi kao novinarka Jutarnjeg lista, većinom prateći lifestyle trendove i teme iz kulture.
Jutarnji - 30. prosinca 2020..pdf
