Fra Ma Fu
Logo

Ovdje se proizvodi najviše čipsa, mlijeka i povrća u Hrvatskoj, a imaju i najveći gljivarnik na svijetu

  Nominirane reportaže 2021.         Suzana Lepan Štefančić         03.06.2021.
Ovdje se proizvodi najviše čipsa, mlijeka i povrća u Hrvatskoj, a imaju i najveći gljivarnik na svijetu
Autor: Suzana Lepan Štefančić
Fotografije: Ivica Galović
Medij: Večernji list 
Link na izvornik: Ovdje se proizvodi najviše čipsa, mlijeka i povrća u Hrvatskoj, a imaju i najveći gljivarnik na svijetu
Datum objave: 13. kolovoza 2020.

***

Ne zna se pouzdano koliko se Hrvata iselilo u inozemstvo od ulaska u Europsku uniju, no postoje određeni izračuni. Jedan takav, a riječ je o podacima Hrvatske gospodarske komore, kaže kako je Hrvatsku u 2018. napustilo 39.515 građana. Stvarne su brojke, nesumnjivo, veće. Kao žarište iseljavanja najčešće se spominje Slavonija. Po istoj statistici, iz pet slavonskih županija preko granice je te godine otišlo 11.075 osoba. Približno toliko ih je, tek stotinu više, iselilo i iz jadranske Hrvatske, no tamošnjih sedam županija broji i dvostruko više stanovnika.

Odlaze, u prvom redu, zbog egzistencije. Prosječne su plaće u Slavoniji niže nego u ostatku zemlje pa je, primjerice, radnik u Istri 2017. zarađivao u prosjeku 511 kuna više nego u Osječko-baranjskoj županiji. U usporedbi sa Zagrebom, ta je razlika još drastičnija, odnosno 5400 naspram 6990 kuna. Slavonija, ipak, nije samo baza za iseljavanje, siromašna i opustošena, u njoj stasaju i uspješne tvrtke, bez premca u svojoj branši.
 
Kada govorimo o Slavoniji, postoji i drukčija statistika. Najviše hrvatskog čipsa i flipsa proizvede se u Donjem Miholjcu, više od 90 posto krastavaca koji se izvezu iz Hrvatske izraste u selima u Đakovštini, u baranjskom Karancu raj je za turiste, i domaće i strane, a u IT svijetu Osijek često nazivaju hrvatskom Silicijskom dolinom. Osatina Grupa najveći je proizvođač mlijeka u Hrvatskoj. Izmuze se ondje između 150 do 160 tisuća litara mlijeka na dan, a godišnja im se proizvodnja kreće od 52 do 55 milijuna litara. Sve, do posljednje kapi, isporučuju Vindiji.
 
Pod kapom Osatina grupe je i najveći gljivarnik u Europi, a vjerojatno i u svijetu. Prostire se kroz 30 soba, a svaka ima 1000 “kvadrata”. U stanju su proizvesti 10.500 tona gljiva u godini, a cijela Hrvatska istodobno pojede maksimalno 5500 tona. Pod jabukama im je zasađeno 88 hektara, na kojima dozre 5000 tona jabuka godišnje, koje u cijelosti plasiraju na domaćem tržištu. Ili pretvore u prirodni sok. Stasa na njihovim farmama u Trnavi i Đurđevcu, nadalje, oko 45.000 odojaka godišnje...

Osatina grupa, koja broji devet tvrtki i uprava joj je u Viškovcima kod Đakova, ističe se visokom tehnologijom po kojoj im, kažu, nema premca u Hrvatskoj. Kako to izgleda u praksi, svjedoči podatak da svakoga sata upakiraju i iskalibriraju 20.000 do 22.000 komada krastavaca.
 
– Nikada nam nije išlo glatko, niti će ikada ići – započinje Mirko Ervačić, direktor i vlasnik Osatina grupe.
 
Poduzeće je to s 28 godina dugom tradicijom. Investirali su 800 milijuna kuna samo u posljednje tri godine. Broje 1520 zaposlenih, a prije samo pet godina bilo ih je “tek” 400-tinjak. Prosječna je plaća, navode, oko 6800 kuna. U staklenicima se zaradi od 4500 do 7000 ili 8000 kuna. Gleda li se branša, plaće su u ovoj grupaciji, uspoređuje Ervačić, 70 posto više od prosjeka Vukovarsko-srijemske županije, 50 posto iznad prosjeka Osječko-baranjske županije i 26 posto iznad državnog prosjeka.
 
Na drugome kraju iste županije, u Donjem Miholjcu, adresa je tvrtke Kanaan, najvećeg proizvođača čipsa i flipsa u Hrvatskoj. – Ukupna će nam proizvodnja, svih naših artikala, ove godine iznositi oko 7000 tona, a izvozimo 50 posto. Iako to nije bilo očekivano, s obzirom na pandemiju koronavirusa, tijekom ove godine bilježimo rast prihoda. U odnosu na konkurenciju, izuzetno nam je dobra dobit. Zakoračili smo ove godine i u investicije od oko 27 milijuna kuna, što opreme za proizvodnju, što u poljoprivredi – započinje Zvonko Popović, direktor i vlasnik Kanaana.
 
Njegova je tvrtka radno mjesto za 120 zaposlenih. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, Osječko-baranjska županija brojila je 2018. godine ukupno 5551 poduzetnika. Zapošljavali su oni 41.473 radnika. Dobitak/gubitak u njihovu poslovanju u toj godini iznosio je 1081 milijun kuna. Neke korona nije ni okrznula Podaci za prošlu i tekuću godinu tek se zbrajaju. Poduzetnici iz naše priče, pak, i u doba koronovirusa nisu posrnuli u poslovanju.

Izvoz njihovih krastavaca čini 92 posto ukupnog hrvatskog izvoza tog povrća. Jedini su proizvođač dugog, salatnog krastavca u našoj zemlji, nemaju konkurencije jer je proizvodni proces tehnološki vrlo zahtjevan. U njihovim staklenicima izraste 8000 do 8500 tona krastavaca svake godine, a prodaju ih po komadu. Proizvedu i 7000 do 8000 tona rajčica svake godine, a u ukupnom izvozu hrvatske rajčice, ova grupacija zauzima udio od 70 posto. Rezimirano, izvezu 80 posto svoga povrća.
 

Neke korona nije ni okrznula

 
Podaci za prošlu i tekuću godinu tek se zbrajaju. Poduzetnici iz naše priče, pak, i u doba koronovirusa nisu posrnuli u poslovanju.
– Ožujak i travanj bili su malo teži, ali u svibnju i lipnju smo dosta toga nadoknadili. Naši najveći konkurentni su Španjolci i Nizozemci, kod kojih je pandemija izazvala velike probleme, dok mi, srećom, nismo imali niti jednog oboljelog. Tri mjeseca nismo nikoga pustili u zgradu, niti smo ikamo išli, sve smo obavljali putem videozidova, jer ipak radimo s hranom. Iako, kod nas nikada, ni prije 10 ili 15 godina, nitko nije ubrao niti jedan plod bez rukavica. Povezali smo sustav, na istoj su nam lokaciji 5000 goveda, bioplinska postrojenja, staklenici, gljivarnik... Na stanju nam je neprestano između 13.500 i 15.000 goveda i 22.000 do 25.000 svinja. Velik je to broj životinja pa su nužne stroge mjere zaštite. Kad krene sezona, u stanju smo tovariti 15 do 20 kamiona povrća svakoga dana, uključujući i subotu i nedjelju, a za to morate biti itekako organizirani i posloženi – kaže Mirko Ervačić.
 
Ne žali se ni Zvonko Popović.
– Ništa se posebno na tržištu nije promijenilo zbog koronavirusa, osim što je bilo otežano isporučivati robu, a mi izvozimo polovicu svega proizvedenog. No, i to se stabiliziralo. S narudžbama smo dobro stajali i imali stabilan rezultat – govori vlasnik Kanaana.

Korona je, pak, drastično smanjila broj turista, a na vlastitoj su koži to osjetili Nada i Marko Piljić, vlasnici seoskog gospodarstva “Ivica i Marica” u Etno selu Karanac u Baranji. Viša sila pomutila je turistima planove, no nisu digli ruke - za našeg razgovora, Nadi Piljić je neprestano zvonio telefon.
– Imali smo lanac trgovina sportskom opremom u Osijeku, s 50-ak zaposlenih. Trebali smo se širiti, a nama se te 2008. dogodio “klik” da je dosta, jer tako možemo do beskonačnosti. Kako smo zaljubljenici u prirodu i Baranju, i svaki smo slobodan trenutak koristili za odlazak u ovaj kraj, upustili smo se u avanturu sa seoskim turizmom, tada vrlo hrabro. Krenuli smo polako, jer nismo ni ugostitelji, počeli smo stvarati mjesto na kakvo bismo i sami željeli otići. Smjestili smo se na kraju sela, što je isto svima bilo čudno, ali mi smo baš htjeli na osamu. To se pokazalo stvarno dobrim, jer smo odmah ispod Banova brda, gdje naši gosti šetaju, trče, bicikliraju – predstavljaju nam se supružnici Piljić.
 
Baza im je noćenje s doručkom, a on je bogat tradicijski, poštuje sezonu i domaće proizvode. Većina namirnica je iz njihove vlastite proizvodnje ili od OPG-ova.
– Znači, na našem je stolu uvijek voće i povrće koje je u tom trenutku dostupno u našim voćnjacima i vrtovima – dodaju.
 
Njihovim imanjem trčkaraju i koke, patke, gice..., a velika su im ljubav konji, čiji broj neprestano povećavaju, a trenutačno ih je osam. Jedna im je kobila nedavno oždrijebila blizance, što je vrlo rijetko u konjskome svijetu i još jedna atrakcija.
– Djeca kod nas uživaju, nitko ne želi ići kući, svi bi se preselili na selo. Cilj nam je bio priuštiti gostima sve blagodati koje selo nudi, ali istodobno im pokazati kako selo ne mora biti neuredno i prljavo, tako da se požele vratiti. I to se i događa. Kad smo otvarali “Ivicu i Maricu”, rekli su nam da seoski turizam nije forma gdje se ljudi vraćaju, a pokazalo se potpuno drukčije. Imamo stalne goste već deset godina. Vrlo je intimno, naši kapaciteti nisu jako veliki, 20 je smještajnih jedinica, gosti se vrlo brzo sprijatelje, sve je spontano... – opisuje Nada.
 
Kada ih tvrtke odaberu kao lokaciju za svoj team building, svi se ugostitelji i seoski domaćini u Karancu udruže pa organiziraju prezentacije vina, sajam domaćih proizvoda, paintball, vožnju kvadovima... Broj turističkih noćenja u Osječko-baranjskoj županiji raste, iako je to još daleko od potencijala. Pregleda radi, 2016. je zabilježeno 172.945 noćenja, a dvije godine poslije 194.904. Rastao je za to vrijeme i udio stranih turista, s 37,6 na 42,1 posto. U Virovitičko-podravskoj županiji je, pak, taj skok još očitiji – s 30.840 na 46.299 noćenja.
 
Da su Slavonija i Baranja “tvornica hrane”, a potonja i sve nagrađivanija turistička destinacija, svima je poznato. No, zbog sve više uspješnih IT tvrtki, Osijek se profilirao i, kako ga zovu, kao hrvatska “Silicijska dolina”. Više od 30 njih okupljeno je “pod kapom” inicijative Osijek Software City. Na tom je popisu i Factory, nastala 2012. u Virovitici pa se, kako je rasla, proširila i na Osijek.
– Razvijamo poslovne web i mobilne aplikacije, kako bismo pomogli poduzećima u digitalizaciji poslovanja. Izvoz nam doseže 75 posto, najveći klijenti su nam u Njemačkoj, gdje radimo i digitalizaciju velike građevinske tvrtke sa 130 godina tradicije, zatim u SAD-u i Kuvajtu. Brojimo 42 zaposlenih – govori Ivica Horvat, suosnivač Factoryja.

Pročulo se za ljepote

 
Osim što se bave developmentom, redovno “izbacuju” savjete kako iskoristiti puni potencijal digitalnih tehnologija. I oni se dobro snalaze u koronakrizi.

A kako svi oni, kao uspješni poduzetnici iz Slavonije, doživljavaju činjenicu da se Slavonija uvijek spominje u lošem kontekstu – od siromaštva do iseljavanja, a sami njezini građani doživljavaju je “slijepim crijevom”.
 
– Ništa nisu slagali. Sve što su rekli, tako jest! – odgovorit će Mirko Ervačić pa pojasniti: – Osijek je nekada bio četvrti industrijski grad, s jakom metalurgijom, tekstilnom, prehrambenom i elektroindustrijom. Danas, zapravo, nemamo ništa. Imali smo velike kombinate, velike prerađivačke kapacitete, sve je to uništeno. Naša tvrtka je drukčije rasla, kompletan menadžment stigao nam je ravno s fakulteta, sav smo svoj kadar sami odgajali, nismo nikoga doveli iz drugih poduzeća. Prve tri godine imali smo dvoje zaposlenih, a danas ih je više od 1520. Sjajno je to u brojkama, ali iza njih su ogromni napori. Sami držimo i održavamo cijeli naš sustav.
 
Zvonko Popović je stava kako Slavonija već dulje vremena nema, na odgovornim državnim pozicijama, dovoljno ljudi koji su se spremni založiti za svoj kraj.
 
– Slavonci kad odu za Zagreb, zaborave Slavoniju. Dalmatinci u Zagrebu su i dalje Dalmatinci i čine maksimum za svoju sredinu, na što gledam pozitivno – odgovara on.
 
– Turizam čini 20 posto BDP-a i tu su maksimalno ubrizgavani novci. A to je kao u kocki: kada sve stavite na jednu kartu i izgubite, onda totalno izgubite. E, to će sada Hrvatska doživjeti. Sve smo resurse stavili na turizam, on će sada pasti i povući sve za sobom, srušit će BDP za nekih 12 posto. Cijela Hrvatska će to dobrano osjetiti. Slavonija nije nikome zanimljiva jer se u Slavoniji mora raditi, puno je teže zaraditi novac – ocjenjuje Popović. A koliko je teško uspjeti u kontinentalnom turizmu, znaju supružnici Piljić, koji su prodali sve što su imali – i krov nad glavom i lokale iz prethodnog posla – i uložili u svoje imanje u Karancu. Nikada nisu zažalili.
 
– Baranja se razvija, u punome je zamahu, radi se, zida se, niču kvalitetni objekti, stvorila se lijepa priča o Baranji, za nju se čulo, postala je sinonim za kontinentalni turizam. K nama dolaze ljubitelji prirode i “gastroseksualci”, kako naši gosti kažu, uvijek žedni, nikad siti – pozitivna je Nada Piljić.
 
I u tvrtki Factory svjesni su kako se Slavonija i Baranja prezentiraju među građanima.
 
– Nažalost, činjenice stoje – još uvijek su trendovi iseljavanja prisutni, a BDP-om po stanovniku slavonske županije zauzele su niže pozicije u Hrvatskoj. No, smatram da se trenutno stanje može okrenuti nabolje. S druge strane, postoje vijesti koje se ne prikazuju ili se nedovoljno ističu, a imaju velik utjecaj na svjesnost o prilikama, a time i na motivaciju ljudi. Jedan od primjera je velik rast izvoza IT tvrtki iz Osječko-baranjske županije koje su snaga i pokretač brojnih promjena koje unapređuju društvo u cjelini – podcrtava Ivica Horvat.

U Slavoniji su dvije krajnosti

Upita li ga se što bi trebalo učiniti da Slavonija živne, odgovorit će:
– Slavonija je definicija dvije krajnosti: s jedne je strane manjak prilika za razvoj i napredovanje, a s druge idealno mjesto za kvalitetan obiteljski život u sigurnom okruženju. Iz moje perspektive, prilike su te koje treba stvarati. Prije svega ključno je osigurati priliku edukacije i osobnog razvoja, a nakon toga profesionalnog napretka i razvoja karijere. Nažalost, Slavonija je često zadnja na listi kada se bira gdje će se održati neki važniji događaji, a time se stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na turističko primorje i industrijski središnji dio Hrvatske. Zadatak nas poduzetnika i organizacija koje gradimo jest stvaranje uspješnih ljudi, svjesnih svojih snaga i sposobnih stvoriti nove proizvode i usluge. Kao preduvjet, uvijek spominjemo kvalitetniju infrastrukturu koja će povećati mobilnost, tako da su od velike važnosti brze ceste, optički internet koji nam omogućuje rad od bilo gdje te potporna infrastruktura u vidu poduzetničkih inkubatora. Nakon infrastrukture, ključan nedostatak kako Slavonije, a tako i većine Hrvatske je stručno vodstvo. Jednostavno nam nedostaje kadra C-razine menadžmenta te kvalitetnog middle level menadžmenta koji, nažalost, tvrtke teško razvijaju “od početnika” zbog manjka novca (troškovi treninga i edukacija su visoki), znanja (većina poduzetnika su poduzetnici iz nužde te nemaju plan rasta i skaliranja tvrtki) te volje (najčešće se trening i razvoj smatra troškom prije nego investicijom). Kvalitetnije obrazovanje, umrežavanje i razvoj vještina ključan je faktor konkurentnosti i uspjeha na globalnom tržištu – poručuje Horvat.
 
Mirko Ervačić osvrnut će se, pak, na postojeći koncept poljoprivrede, koji smatra potpuno pogrešnim.
– Hrvatska je prije rata imala 32 milijarde ukupnih prihoda u poljoprivredi, a danas smo na 16,5 do najviše 17 milijardi kuna. Znači, uložili smo 40 milijardi kuna da bismo poljoprivrednu proizvodnju smanjili za 50 posto. Ako mislite da je to dobar model, onda treba tako nastaviti dalje. Ja sam stava da je užasan i jako bi puno ljudi za to trebalo odgovarati, jer ovo je model uništavanja, a ne razvoja – govori on. Kaže da podržava OPG-ove, ali i ističe kako se s tako malom proizvodnjom ne može razvijati tehnologiju.
 
Navodi primjer Nizozemske, gdje je su prije nekoliko desetljeća prevladavale farme s 20 do 30 krava, prije 15 godina farme od 80 do 100 grla, a danas ih nema s manje od 500 životinja.
– U posljednjih 15 godina tamo je 35 posto farmera propalo, a podignuta je proizvodnja komada za 20 posto – nadovezuje se.

Prinosi i poticaji

 
Zvonko Popović reći će kako je u Hrvatskoj, pa tako i u Slavoniji, pregršt privilegiranih skupina i pojedinaca koji dobivaju novac iz proračuna. – I zahvaljujući tako lako dobivenom novcu, ljudi su počeli sve manje raditi. Većina onih koji žive od poljoprivrede nije navikla živjeti od prinosa, nego od poticaja. Ljudi su navikli da uz malo rada dobro zarade, a država je navikla da se sve više zadužuje, umjesto da radi rezove i restrikcije. Slavonija je premrežena “selo – općina”, a pri tome mislim na velik broj ljudi koji žive od funkcija čiji je smisao upitan. Zbog svega toga, tu smo gdje jesmo. Prema tome, mladi ljudi, kada vide kako neki dobivaju novac iz proračuna i plaće, mogu samo zaključiti: nije nam ovdje više mjesto, ajmo ga potražiti u nekoj drugoj državi”. I teško je to promijeniti – zaključuje Popović.

Gledamo li glavne makroekonomske pokazatelje, Slavonija je doista u lošem položaju, započinje ekonomski analitičar dr.sc. Damir Novotny.
 

Tranzicijski grč

 
Slavonski poljoprivredno-industrijski kombinati su nestali, nastavlja on, i na njihovu se tragu nisu razvili odgovarajući prerađivački kapaciteti. Za Slavoniju je nužan, stava je, novi koncept moderne reindustrijalizacije, kao što je to slučaj u Rumunjskoj.
 
– Mi imamo svijetle primjere u Slavoniji, ali neusporedivo je više poduzeća koja se ne mogu izvući iz tranzicijskog grča, kao što su Đuro Đaković, Spačva, ili cijela drvna industrija, koja je prije 100 godina bila jača nego danas. IPK Osijek jednostavno nema zamjenu, on je bio jedan od najsnažnijih industrijsko-prerađivačkih kapaciteta u Jugoslaviji. Agrokor nije napravio adekvatan odgovor, samo je preuzeo kapacitete i obnovio, ali nije bilo razvoja. U Slavoniji ne postoji niti jedna proizvodnja sira. Najstarija sirana je bila u Starom Petrovu Selu, prva u jugoistočnoj Europi. Zdenka, Veliki Zdenci, snažan prerađivački kapacitet, pretvorila se u pakirnicu sira koji se kupuje u Slovačkoj i Češkoj. Kapacitet proizvodnje mlijeka i sira u Slavoniji veći je od irskoga, a Irska ima 119 sirana koje proizvode maslac i sir koje mi u Hrvatskoj kupujemo– rezimira dr. Novotny

– Promatramo li BDP po glavi stanovnika, slavonske županije su najlošije. Unatoč snažnim državnim intervencijama prema poljoprivredi, ta se proizvodnja, u smislu produktivnosti te stvaranja nove vrijednosti i radnih mjesta, nije pomakla. Slavonija je godinama u grču postindustrijske transformacije. Osijek je imao velik broj radnih mjesta u industrijskome sektoru koji je propao i nikada se više neće moći revitalizirati. Gledamo li istočno-slavonske gradove, zanemarimo okupaciju i rat – to je davno svršeno vrijeme, oni redom stagniraju. Ne razvijaju se ni približno dinamikom, primjerice, Ludbrega ili Preloga. Ruralne su sredine, pak, deprivirane do te mjere da se ljudi iseljavaju, svaka druga kuća je prazna. Dakle, to su činjenice, koje upućuju na izrazito usporen razvoj u proteklih 20 godina. Moramo se pitati zašto, a ne možemo za sve kriviti rat. Ipak je riječ o dubljim strukturnim problemima. Naime, sve to vrijeme hrvatske ekonomske politike nisu uspjele pronaći odgovor na tu transformaciju istoka Hrvatske. To nije samo pitanje slavonskih županija, nego i Bjelovarsko-bilogorske, dakle središnje Hrvatske. Županije kao što su Istarska i Krapinsko-zagorska, koja je nekada slovila za najlošiju, ili Međimurske i Varaždinske, one su po BDP-u po glavi stanovnika iznad slavonskih. U tom kontekstu se, naravno, pojavljuju poduzeća poput Kanaana, kojemu je trebalo 20 godina da postigne današnju razinu i nije, to moramo reći, imao osobitu potporu Vladinih politika. Tek ulaskom u EU ta firma ostvarila je potpore za modernizaciju proizvodnje. Osatina grupa je vrlo sličan primjer – analizira dr. sc. Novotny.

Što se tiče turizma, ističe snažan potencijal ovoga kraja. Usporedit će, pak, mađarski Harkanj, koji ima više noćenja nego cijela Slavonija i Baranja.
 
– Nema smještajnih kapaciteta, potencijal ruralnog turizma ni približno nije iskorišten. Postoji i veliki potencijal zdravstveno-lječilišnog turizma, koji u našoj zemlji još nije prepoznat kao koncept. U Sloveniji i Mađarskoj je taj tip medicinskog, rekreativnog turizma izrazito razvijen, a o Austriji ne treba ni govoriti. Samo Gradišće, koje ima približno stanovnika kao Osječko-baranjska županija, broji pet milijuna noćenja godišnje – uspoređuje on, ističući kako se kroz takav, kao i kroz kulturni turizam mogu stvoriti kvalitetna nova radna mjesta na istoku naše zemlje.
 
– Mi smo u Dalmaciju dovukli sve, a Dalmacija nije vratila ništa. U Magadenovcu kod Našica nedavno je prodana kuća s okućnicom za 11.000 kuna, a kvadrat stana u Dubrovniku stoji i 6000 eura. Vidim pravi trenutak da se situacija okrene – zaključuje analitičar Novotny.

***
 
 

Suzana Lepan Štefančić  je nakon završene Opće gimnazije u Županji 2001., upisala Filozofski fakultet u Osijeku, Studij hrvatskog jezika i književnosti, na kojem je diplomirala 2007. godine. Paralelno s fakultetom, započela je novinarski put. Veći dio karijere pratila je sektor Crne kronike te pravosuđa, da bi se posljednjih godina više fokusirala na reportaže iz Slavonije, ali i Srbije te BiH. Surađivala je s Glaso Slavonije (veljača 2002. - siječanj 2006.), Večernjim listom - dopisništvo Osijek (siječanj 2006. - srpanj 2007.), Osječkom televizijom (rujan 2007. - svibanj 2008.), Tportalom (dopisnik iz Osijeka, prva polovica 2008.), Agencijom Epeha  – dopisništvo Osijek (svibanj 2008. - svibanj 2009.), Radiom 101 (dopisnik iz Osijeka: 2006.-2010.), Večernjim listom – dopisništvo Osijek (svibanj 2009. do danas)

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.