Istraživačkim radom i vjerodostojnim otkrićima novinar Drago Hedl (1950.) je postavio visoke kriterije u ovoj, tako osjetljivoj profesiji, koja se danonoćno suprotstavlja informacijama koje dolaze neprovjerenim kanalima i često površno prezentirane. Notorna istinoljubivost, zanimljivi opisi i dobar stil odlikuju njegove članke ali i njegove romane pa od toga nije izuzet niti zadnji, najintimniji roman „Matija“ („Telegram“, 2024.).
Rečenicom „Nema više našeg Matije“ kojom bivšoj supruzi Ljerki obznanjuje smrt njihovog sina, Hedl počinje roman o sinu Matiji i redom piše kakav je bio kao mali dječak, kako je bio empatičan prema vršnjacima, koliko je volio operu i kako je doživio rat u Osijeku za vrijeme kojeg odlazi na daljnje školovanje u Ameriku (sa 17 godina). Tamo uspješno studira (iako ne dobiva očekivanu stipendiju) i počinje neumorno raditi na prestižnom Yale-u (bavio se Chronovom bolešću) što daje idiličnu sliku mladog uspješnog znanstvenika. No telefonski poziv iz Amerike razbija tu iluziju: Matija se ubio (imao je 43 godine) i roditelji odlaze po njegovo tijelo u Ameriku.
Foto Sanjin KaštelanRoman se sastoji od dvije struje: jedna je duboko emotivna i prikazuje očevu ljubav protkanu krivnjom zbog sinova suicida (predbacuje si da o Matijinom životu u Americi nije ništa pobliže znao; to nije znala čak ni majka s kojom je Matija bio blizak i koja je svake godine kod njega boravila) dok je druga „novinarska“ u kojoj Hedl pomno (i prilično ljutito) opisuje borbu s američkom neumoljivom birokracijom oko prijenosa sinova tijela u Hrvatsku.
Hedl te dvije priče isprepliće i dok onaj emotivni dio zadire do kosti („Knjiga je bolno razotkrivanje vlastitog života, nemilosrdno preispitivanje, beskompromisna retrospekcija najdubljih, najskrovitijih, najtananijih kutaka duše. I dakako, knjiga o odnosu oca i sina.(…) Imao sam boljeg oca od Matije. A on, Matija, bio je bolji sin od mene.“ Hedl u intervjuu s Davorom Špišićem, telegram. hr, 10.12.2024.) u onom faktografskom pratimo rasnog novinara koji, usprkos osobnoj tragediji, 37 dana zapisuje nastojanja očajnih roditelja da prenesu sinovo tijelo u Hrvatsku i ta bitka s moćnom administracijom sliči onoj Davida i Golijata. Ova je borba na kraju završila kao i ona biblijska - urna je napokon položena na osječkom groblju.
Udruga djelovanja u kulturi „Arterarij“ (utemeljena 2015.) bavi se aktualnim društvenim problemima i marginaliziranim društvenim skupinama i težeći dokumentarističkom pristupu smješta izvedbe u komorne prostore, a ne u „prava“ kazališta, kako bi se izvođači približili publici. Dramaturg i redatelj Patrik Lazić prepoznao je u Hedlovom romanu „tabuizirane“ teme, depresiju i suicid, i povjerivši uloge roditelja Draženu Bratuliću i Doris Šarić-Kukuljica te Domagoju Ikiću ulogu Matije (nakon audicije), komorni prostor kazališta „Arterarij“ (Zagreb, Ulica Antuna Heinza 2a) postao je mjesto bolnih emocija i ogorčene roditeljske borbe protiv neumoljivih propisa (11.10.2025.).
Scenografiju čini pješčanik za djecu (Matija je za roditelje i dalje dijete) s tri drvena kubusa na kojima sjede glumci a kada napuste taj prostora, moraju zakoračiti među gledatelje pa se svatko iz publike može poistovjetiti s njima (kostimografija Zdravka Ivandija Kirigin).
Hedlov tekst posjeduje snažan dramski naboj u kojem se prepliću emocije i „borba“ s birokracijom i to ne ometa čitanje jer se čitatelj uvijek može vratiti na prethodne stranice. Lazić je prilikom dramatizacije odabrao ključne scene i rečenice ali je zadržao strukturu romana što je otežavalo praćenje : drugačija raspodjela teksta mogla je dati efikasniju i efektniju predstavu.
Foto: Sanjin KaštelanGlumci su s puno razumijevanja i dostojanstva prikazali roditeljsku dramu, točno kako smo od glumačkih veterana Bratulića i Šarić-Kukljica očekivali ali je ugodno iznenađenje bio Domagoj Ikić. Njegov Matija je bez problema prelazio iz lika zaigranog dečkića u lik entuzijastičnog mladića a iz ovog u lik mladog muškarca koji se satire na poslu i koji je, došavši do ruba izdržljivosti, odlučio ukoračiti u drugu sferu na isti način na koji je radio: racionalno, čisto i znanstveno (otrovao se). Pri tome Ikić lijepo i artikulirano govori (nekada conditio sine qua non danas zaslužuje pohvalu!), mimika mu je suvisla i uvjerljiva, a njegov pogled u završnoj sceni, kada se govori o malom nezavisnom kazalištu koje Matija priželjkivao kada ode u mirovinu (čime je i „Arterarij“ postao lik!) kazuje više od ikakvih riječi.
Prilikom uprizorenja tekstova koje se bave osjetljivim temama valja postupati oprezno kako ne bi, kao u ovoj predstavi, silina emocija „nadvladala“ okrutnost državnog aparata i dovela do drugačijeg čitanja: Hedlu su jednako važni bili osobni osjećaji i borba protiv neumoljivih propisa.
