Fra Ma Fu
Logo

Nagrađeni autori najboljih reportaža, obrazloženje žirija

  Festival Fra Ma Fu         05.10.2020.
Nagrađeni autori najboljih reportaža, obrazloženje žirija
Drugog dana 6. Fra Ma Fua, na zatvranju Festivala, u velikoj dvorani Dvorca Janković u Drauvaru, dodijeljene su nagrade Fra Ma Fu za najbolju reportažu u 2019. godini. Uručili su ih Drago Hedl, novinar, književnik i nositelj HND-ove nagrade za životno djelo i Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, te u ime sponzora, dr Biljana Ignatovska, ravnateljica Poliklinike Arcadia
i Miran Husak, voditelj Odjela prodaje, marketinga i recepcije Daruvarskih toplica.
Na natječaj je u propisanom roku stiglo 14 reportaža, a članovi žirija (Drago Hedl, Olga Vujović. Zlatko Petrović i Mato Pejić) odabrali su metodom bodovanja tri najbolje:
 
  1. Đuro sam na selu, Mario Pušić (Jutarnji  list)
  2. Noć u paklu Vučjaka, Denis Mahmutović (24 sata)
  3. Kinez priveden zbog ustaškog pozdrava šokirao nas je pričom, Andrea Topić (Slobodna Dalmacija)

U sve tri reportaže, bez obzira radi li se o izrazito optimističnoj, duboko depresivnoj ili nedvojbeno apsurdnoj, vidljive su profesionalna i emotivna angažiranost autora odnosno autorice, što uz sjajne opise i visoki stupanj pismenosti, daje kvalitetne tekstove u kojima se očituje veza između novinarskog i literarnog pristupa.

Obrazloženje je pročitao predsjednik žirija Mato Pejić.

Mario Pušić, Jutarnji list: Đuro sam u selu

Mario Pušić je predstavio čovjeka kojeg sigurno nikad nećete sresti, jer teško da ćete ikada na pola puta od Slunja do Ogulina skrenuti prema Ključu pa potegnuti šest i pol kilometara po lošem makadamu... a to je jedini način da upoznate Đuru Šušnjara. A kad ga upoznate čitajući ovu priču zapitat ćete se ono što se djed Đuro nikad ne pita – koji je smisao života, ako ga uopće ima?
„Djed Đuro je naš Tom Hanks,“ kaže sam autor. „Njegov otok samoće nije na kraju svijeta i nije okružen morem. On se našao na udaru modernog života, ljudi koji nemaju vremena i njihovim tehnologijama koje ne može pratiti. Dom je imao otprije, ali je oko njega izgradio svoj svijet, čovjeka od drveta s kojim razgovara, crkvu u kojoj se moli, i brojne sobe za ljude koje želi ugostiti, ali u njih nitko ne dolazi.“
Tako govori autor o svom junaku, a sam protagonist priče reći će pak ovo: Ne treba pretjerivati, ni u čemu, pa tako ni u poslu, jer ako se čovjek optereti poslom strada mu srce i mozak. Ja sam čitav život radio tijano, novoga se posla hvatao tek kad bih završio postojeći. Završi jedno, pa se okreni drugom, tako ćeš lakše kroz život. I ne žuri, sve će te dočekati.

Denis Mahmutović, 24 sata: Noć u paklu Vučjaka

Poput rasnih reportera, Denis Mahmutović  svjesno ulazi u pakleni svijet migrantskog kampa, kako bi „metodom vlastite kože“ iskusio ono o čemu želi pisati. Boraveći u kampu Vučjak (nadomak Bihaća) on jezgrovito opisuje uvjete u kojima žive nevoljnici koji su krenuli u potragu  za boljim životom, kaže kolegica Olga o Denisu i njegovoj reportaži. Denis se, kao i godinu dana ranije, zaputio u Bosnu, ovoga puta u zloglasni kamp Vučjak, ali sada ne da među migrantima provede dan, nego – noć. I podastro pred čitatelje sve što je tamo čuo i vidio, a to najbolji mogući način govori o strahotama koje ti ljudi proživljavaju.
Dan u blatu i leglu svih zala i poroka nudi tim nesretnicima niz mogućnosti, koje autor nabraja na kraju priče: Mogu prijeći na hrvatsku stranu,ući  u game s ljudima u crnom, mogu se naći na putu zalutalog metka, ostati u kampu i potući se međusobno, ili se možda sakriti pod šator okružen smećem, zapaliti hašiš i u fetus položaju dočekati novo jutro. Isto kao prošlo, isto kao sva jutra zadnjih pet mjeseci u ovom nečovječnom, nedostojnom i ponižavajućem paklu na zemlji.

Andrea Topić, Slobodna Dalmacija: Kinez priveden zbog ustaškog pozdrava šokirao nas je pričom

Imotska krajina na veliko izvozi mladost i pamet, ali zato uvozi polovne kineske ustaše, kaže autorica priče iz Slobodne Dalmacije, koja kilometarskim naslovom očigledno spada u materijal tipa A onda se dogodilo ovo…Da se razumijemo, osobno mislim da likovima poput Nike Changa ne bi trebalo davati medijski prostor, ali apsolutno je potrebno pokazati da takve pojave ne samo postoje, nego i nađu plodno tlo na kome će uspijevati. Andrea Topić je odlučila kineski dvojac željan ustašluka prikazati doslovnim prenošenjem dijaloga s njima, koji izgledaju kao veoma uspio teatar apsurda, i pogodila je.
Priča je naprosto pitka i ona najvažnija poruka lako dolazi do konzumenta. „Osmišljena poput dramskog teksta ova reportaža djeluje, kolokvijalno rečeno, šašavo, tako da izaziva smijeh i nevjericu ali i tjera na razmišljanje o tome  kakvu poruku šaljemo u svijet,“ kaže u svom obrazloženju prijedloga kolegica Olga Vujović. Tome možemo dodati tek jednu karakterističnu repliku kineskog ustaše: - Izbacili su me! Deportiraju me! Iz moje Hrvatske… - nariče Kinez ulazeći u apartman, grabi s kreveta veliku zastavu, izlazi ispred vrata i počinje pjevati "Lijepa naša domovino".

Hrvatsko novinarsko društvo i Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje zahvaljuju svima koji su poslali svoje radove na natječaj za izbor najbolje reportaže i čestitaju nagrađenim autorima. Pozivamo kolege iz svih hrvatskih redakcija  i slobodne novinare da već sada razmišljaju o kandidaturi za nagradu Fra Ma Fu za najbolju reportažu nastalu u ovoj godini. Natječaj ćemo raspisati sredinom sijećnja 2021. godine i objaviti ga na službenoj festivalskoj stranici i webu HND-a.

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.