Toplo je more krajem rujna. Pouzdano znam. Kamenčići me bodu dok gacam plićakom, al' tabani se tope od miline. U Fažani sam i na Brijunima, na 4. Fra Ma Fu festivalu. Zgodan je bio taj Franjo Martin Fuis, naš kolega (1908.-1943.) koji se pod tekstove potpisivao kao Fra Ma Fu. I po mjerilima 21. stoljeća bio je baš zgodan, šarmantan, šik. Pustolov, pjesnik, putopisac, reporter mijenjao je mjesta, landrao Hrvatskom pa se, eto, i njemu posvećen Festival reportaže i reportera, poslije tri godine, iz Virovitice preselio u Fužine i na Brijune. Fra Ma Fu je rođen u Virovitici, biciklom je obišao gotove sve kutke naše zemlje, družio se s ratarima, seljacima, radnicima, rudarima, ribarima na našim otocima. Do Istre nije stigao, pa smo mu to mi ovom prilikom (makar figurativno) omogućili.
OD VIROVITICE DO BRIJUNA
Neki bi rekli da ta selidba iz Virovitice na Brijune ima neke veze i s politikom. A što nema? Za nas novinare, govore da smo svojeglavi i tvrdoglavi, da pikamo kao osice, i bodemo kao stršljeni kad treba i ne treba. Pa nas ne vole svi gledati blizu sebe.
Bilo kako bilo Festival reportaže i reportera je opstao i - ne samo to. U Fažani su nas dočekali otvorenih vrata, domaćinski i raskriljenih ruku. Načelnik Radomir Korać gospodin je čovjek. Istinski nam se razveselio, ugostio nas, pozvao nas da dođemo opet. Nije nas davio dugim govorancijama, nepotrebnim riječima, ma ne možeš vjerovati da još takvih ljudi ima. Kao mravi smo se, s veseljem razmilili fažanskim uličicama, šetnicama i trgovima i osjećali se baš dobro. Lijepa je Fažana u danima babljeg ljeta. Nije je još dohvatila ručerda apartmanizacije i betonizacije. Nekako je blaga, ne previše bučna i nevina.
A ovogodišnji, 4. Fra Ma Fu bio je bogatiji i razgranatiji od prijašnjih. Bilo nas je sa svih strana. Iz Makedonije, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Italije, Slovačke ... ma tko bi sve pobrojio. Kažu da nas se sjatilo dvjestotinjak, od čega 130 novinara iz 13 zemalja. To je, možda, i najveća vrijednost ovog skupa koji nam omogućava da se sretnemo s kolegama, razmijenimo iskustva, da vidimo koje su nam zajedničke radosti i boljke.
Da, i Rusa je bilo, točnije Ruskinja. Marina iz Nižnji Novgoroda (kojeg se, poslije Svjetskog nogometnog prvenstva rado sjećamo) udala se Daniela Pavlića s malom žutom simpa pletenicom na bradi. Oni su potegli iz Hrvatske Kostajnice, a u Fažani su predstavili Press film festival posvećen ratnim reporterima, koji se održava u tom gradu na Uni. Njihova djevojčica Emilija (stalno mami u naručju) sa samo šest mjeseci najmlađa je sudionica ovogodišnjeg skupa. Ukratko Fra Ma Fu festival – prijatelj djece.
U Fažanu smo svakako stizali: autima, biciklima, avionom, busom... Bila sam među onima u busu koji je iz Zagreba poslao jedan od organizatora festivala Hrvatsko novinarsko društvo. Bucmasti i ljubazni Vozač Mario Cestarić (čarobno prezime za vozača) s dugogodišnjim stažom strpljivo je podnosio naša sitna kašnjenja, i uvijek s osmijehom pomagao oko prtljage. Dobre ceste skratile su put do mora. „ Ma dobre su ceste, ali brdovit je Gorski Kotar, nisam znao da će biti toliko teško reče nam Mario Koren jedan od biciklista koji je iz Virovitice pedalirao do Fažane
RAD BEZ MOTIKE
Zurim kroz prozor, poluzatvorenih očiju, kotrljaju se kotači, promiču borovi i stupovi dalekovoda... Gledam u daljinu, slažem rečenice za buduću reportažu. Osmijeh mi ozari lice kad složim neku simpa rečenicu ili izvučem zaboravljenu riječ, ili neku koja me naprosto razgali. Pišem tako bez pera i mobitela, bez kompjutora, u mislima, lako je poslije samo misli prebaciti na papir. Često i noću, za nesanice, ležeći sklopljenih očiju pišem u mislima. Često (prečesto) odu rečenice u vjetar, rasplinu se jutrom, u svakodnevnici...
Kad biste me pitali kako pišem reportaže, odgovorila bih - između ostalog- i ovako. Žmirečki u polusnu, u miru, između sna i jave. Malo patetički zvuči, ali jest tako. Volim pisati kad sam sama, kad mogu razbacati knjige i papire oko sebe, kad nitko ne skače okolo, kad me nitko ništa ne pita. Tada se rad pretvara u čiste gušte. A možda me zato nitko i ne uzima ozbiljno. Kakav je to posao bez krampa i motike? Kakav je to posao kojeg možeš odraditi i u mislima.
Neki kolege govore mi da imaju problema s tzv. prvom rečenicom. Odakle krenuti? Kako početi tekst? Kod me je posve suprotno. Kod mene se riječi bore, guraju, laktare koja će doći na prvo mjesto, a ja onda odaberem najsimpatičniju.
Dok pišem ove retke ističu posljednji dani rujna. Nešto je kvrcnulo o prozor, a smrdljivi martin mi je uletio u sobu. Nisam više sama.
KOKI, LANKA I ZEC
Na Brijunima ništa novo. To čarobno otočje, damski, svojeglavo i tvrdoglavo, uporno odbija prosce. Promijenili su ime, a i državu, ali oni po starom. Ugošćuju djecu, strane i domaće turiste, održavaju hotele, skrbe o ono malo životinja što je ostalo. Zeca nisam vidjela (prebrz je) samo mi je za oko zapela hranilica za srne i jelene. Slonicu Lanku (dar Titu od Indire Ghandi) vidjeh samo na magnet-sličici u suvenirnici. Ali Olga Vujović mi reče da je bila sa slonicom oči u oči, a ja joj vjerujem, jer ono što ona vidi rijetko komu zapne za oko. Obišla sam i staru maslinu, čiju su starost, analizom izotopa ugljika (tako se to kaže) procijenili na 1600 godina. Razgledala sam i Brijunski mediteranski park. U njemu raste japanska nešpula, australska kordila, rodna idezija, bambusi, neke posve obične i neobične palme, te lavanda koja se, preko puta hotela za kukce, prostrla poput debelog čupavca.
Druga Tita više nema, a ni za mandarine ne znam kako su rodile, ali Koki je još uvijek tamo. Bijelo-žuti kakadu dar druga Tita unuci Aleksandri za deveti rođendan. Koki ima 59 godina i još je živahan i pričljiv, iako mu gosti, čini se i dojade, pa se često povuče u dubinu svoje velike krletke da nikog ne vidi.
Skoro zaboravih vidjeh dva pauna s podosta ofucanim repovima. Ispadnu li im pera s vremenom ne znam, ali sretoh dječačiće kako se natječu tko će ih više skupiti. Bura dopuhne to šareno perje na stazice duž otočja. Mogu se vidjeti tu i tamo među – valja ovčjim- brabonjcima.
Na Bijunima nije jefino boraviti. Mada pomalo oronulo, to je još uvijek elitno odredište. Cijena noćenja s doručkom u hotelu Neptun u sezoni jest 2190 kuna plus boravišna taksa. Ali ta ljepota, mir i tišina nema cijene. Je sam li vam rekla? Na Brijune ne možete s autom, ali svog limenog ljubimca možete ostaviti na parkiralištu u Fažani, za 110 kuna dnevno.
ZELJE, HRVATSKO VESELJE
Ne, ne i ne! Čak i dnevne novine ne traju samo jedan dan. Novine su izvor podataka, dokumenata, bogato nalazište za povjesničare, za sve nas. Kad je prvi hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička 1940. kao istinska zvijezda stigao u Zagreb o tom je događaju pisao Franjo Martin Fuis. Zahvaljujući njegovim fotografijama i tekstovima danas znamo sve o tom događaju koje je u sjajnu priču složio (i na prigodnom festivalskom predavanju ispripovijedao) povjesničar, novinar i glasnogovornik HAZ-u Marijan Lipovac. Pročitala sam je u jednom dahu (jer postoji i pisana verzija). Bravo Marijane!
Kad su našeg slavnog nobelovca, kemičara pitali koja je najzdravija hrana, što je vitaminska bomba, rekao je: “Zelje je vitamin Orijenta. Zelje, hrvatsko veselje“.
BILO JE TO GODINE...
Nije rekla- kazala, stvarno je istina. Novinar i profesor Zlatko Herljević bio je i u Indiji i u Nepalu. U prošlom stoljeću, godine osamdeset i neke. Na predavanju Magija reportaže (bravo za naslov!) potkrijepio je te tvrdnje i donio fotokopirane sličice i reportaže koje su tih godina objavljene u Večernjem listu. To su mi pričale zadovoljne studentice koje su bile na predavanju. Ja nisam (Oprosti Zlatko)! Naprosto su hedonistički elementi u meni nadvladali sve ostalo i ja sam se otišla - okupati.
Ma znate valjda kako izgleda kolega profesor Herljević. To je onaj s kojak frizurom koja je nadasve funkcionalna i ekonomična, i lako se održava. Glava se obrije, što bi rekli, na nulericu, a štedi se vrijeme za češljanje, špara se voda, šampon, regenerator; ne tanje se zupci na češlju. I, što nije nevažno, taj model jako dobro skriva godine. Na kojak frizuri nikada nećeš ugledati ni jednu sijedu!
NE SPAVAJTE SA MNOM
Sa mnom nije dobro dijeliti postelju. Kažu mi da posljednjih godina jako hrčem, onako muški. Svoju cimericu Alemku Goleš, jedne sam noći, oko tri, zatekla kako uspaničeno po torbi traži tablete protiv glavobolje. Smilila mi se, no što ja tu mogu. Jednokrevetnih soba nije bilo, a spavati s nekim uvijek je određeni rizik. Suprug mi se ne buni, navikao je, a imamo i sobu viška za hitne slučajeve. Osim toga on slabije čuje, što je odlična kombinacija. Ukratko: gluhi sa mnom dobro prolaze.
LAPILA SAM, LAPILA
Pre(često) naletim na kolegu s radija Tomislava Radića i – lagano pretrnem. Imamo mi (nažalost) dosta toga zajedničko, a kuferi su nam - skoro isti – crni s crvenom oznakom. Lani sam se, vraćajući s festivala u Virovitici, pred vratima svog stana našla s njegovim kuferom. Iako sam odmah javila o zabuni, ispričala se, i prvim taksijem vratila prtljagu, dobila sam jezikovu juhu. Išpotao me kao balavicu, pošteno se izvikao na mene. Možda sam i dobro prošla jer tada Istambulska konvencija još nije bila potpisana. No, ja sam mu sve, baš sve oprostila ovog ljeta kad je, tko zna odakle izvukao divnu staru, skoro zaboravljenu riječ: „ Lapila si mi ga, lapila“.
I MI KONJA ZA TRKU IMAMO
Goran Gazdek velikim koracima grabi naprijed, teško je i pretpostaviti gdje će mu biti kraj. On je kao novinar i glavni pokretač Fra Ma Fu festivala prve godine najviše radio sam, te kao zvrk letio amo-tamo provjeravajući je li sve štima. A u Virovitici je štimalo, ne može se reći pa je i nagrađen prestižnom nagradom turističkih novinara za doprinos u turizmu. Dao si je on puno truda da festival ne zgasne, da se preseli, da se održi, i dobije jednu drugačiju dimenziju. Svaka čast! Sve je ove godine nekako dobilo još ljepšu i profesionalniju formu. Svi sudionici, nas dvjestotinjak dobili smo popis organizatora: Goran Gazdek je direktor festivala, direktor produkcije (Ivan Žada), umjetnički direktor (Petar Fehir), direktor komunikacija i promocije (Saša Leković) ... Toliko direktora na hrpi malo tajkunski zvuči. Novinar- direktor! No, super! Neka! I mi svog konja za trku imamo.
Bilo je tu još ljudi u organizaciji i profesionalaca i volontera i studentica i dobrovoljaca. Nives Matijević je pomagala Vesni Kocon; Nives je prebrojila putnike u busu kad smo išli tamo, a Vesna Kocon nas je sve prebrojila na povratku, čak i na usputnim stanicama budnim okom motrila je da nije tko zaostao na WC.-u. Bio je tu i Luka Rinčić iz Zagreba koji se već godinama bavi organizacijom i produkcijom festivalskih priredbi. Ne može se reći uvijek se smiješio, čak i kad je objašnjavao da, iako je programom predviđeno, nećemo vlakićem razgledati Brijune jer da je turista puno, a vlakića malo, pa da sami protegnemo noge. Uglavnom čupali smo informacije, kako je tko znao i umio, prenosili ih od usta do usta. Trebalo je dosta truda da se saznaju najobičniji podaci: gdje tko ruča ili večera, u koliko se sati kreće za Zagreb...Da smo zločesti rekli bismo: Puno baba, a kilava djeca, ali ne ćemo, ne bi to baš bilo lijepo.
I Joža Šuprina iz Virovitice radio je što je trebalo, pretakao nam je, za put, hladnu vodu iz velikih boca u naše male flašice, a uvijek dotjerane (čipkasta) Lidija Komes i Silva Celebrini priskakale su kad je trebalo: mazale su riblju paštetu kao predjelo dagnji na buzaru. U velikom je kotlu za sve nas kuhao naš divni Budimir Žižović, Žižo od mila. Njemu nikada ništa nije teško. Prvi mu se kotao malo i prismudio, ali kao da je važno. Jeli smo s tekom, uživali, točali kruh i grijali se vinom. Rujanske večeri u Fažani bile su hladne.
MALO JE VELIKO
Bilo je lijepo, profesionalno i ljudski što smo se prisjetili i kolega kojih više nema, a koji su sudjelovali u festivalima proteklih godina. Pokoj im vječni.
A živi, svi mi živi sudionici festivala dobili smo zahvalnice za sudjelovanju na Fra Ma Fu-u. Simpatične, male festivalske minijature. Maximus in minimus!
ISPLATA NA RUKE
Ne ispovijedam se, ali priznajem: dala sam se podmititi. Nije me trebalo ni uvjeravati, niti nagovarati. Primila sam u novac na ruke. U kešu. Dvije novčanice, ukupno 1050 šibenskih bagatina. Ma raznježila sam se, lijepo je primiti novac, prave pravcate papirnate novčanice na dlan. Novac mi je dao, onako bez kuverte (nek' se zna) Stanko Ferić. U sklopu predstavljanja časopisa Volim Šibenik. Bračni par Diana i Stanko Ferić, oboje novinari, potegli su iz Šibenika i zorno nam, slikovito pripovijedali kroz kakve sve Scile i Haribde prolaze novinari pokušavajući raditi svoj posao. Na njihovu primjeru da se učiti. Imali su i što pokazati, časopis Volim Šibenik mijenjao je forme i oblike, ali uvijek je rađen visoko profesionalno, sadržajno i luksuzno. Ima se tu što čitati. Diana reče da joj muž radi rudarski posao. No, kako ćeš do blaga, ako ne kopaš duboko.
Usput, ali ne posve nevažno. Imala sam peh. Kad sam izašla iz dvorane mjenjačnice se u Fažani već su bile zatvorene. Pa vam ne mogu reći koliko danas vrijedi šibenski bagatin.
VAPAJ UPOMOĆ
Najpotresniji trenuci na festivalu zbili su na tribini o kolegijalnoj (ne) solidarnosti. O svojim osobnim borbama s vjetrenjačama govorili su kolege iz Srbije, Bosne, Crne Gore... Iz iskustva znamo: novinare svi vole dok pišu dobro, pozitivno, dok idu niz dlaku, dok glade. No, čim se malo začeprka ispod površine, čim se zagrebe pod kožu zna biti svašta. Prijete nam, prebijaju nas, ucjenjuju, pa i ubijaju. Nitko na tom skupu nije ostao imun na jedva izgovorene riječi shrvanog kolege, kontroverznog Domagoja Margetića koji već 18 dana štrajka glađu. Vapio je pomoć. Tražio spas. Tribinu je vodio dostojno, sabrano i odgovorno vodio Saša Leković.
Kako pomoći kolegi, kako pomoći čovjeku koji stoji na rubu i ne vidi izlaz. Domagoje, imaš našu podršku, pružamo ti ruku, ali prije svega, istog časa prekini štrajkati glađu. Bez ikakvih ucjena, zahtjeva i molbi. Treba ostati živ i koliko-toliko zdrav; jedino zdrav čovjek može nastavljati svoje bitke.
Ne štrajkajte glađu, ne pucajte na barikadama, ne bacajte jaja, kamenje, niti govna. To smrdi. Protiv vjetrenjača, divova, moćnika svih vrsta možemo se i moramo boriti našim jedinim, ali najmoćnijim oružje - odgovornom riječju.
ODABRANI FIMOVE I KNJIGE
Za razgovor s Đelom Hadžiselimovićem i Dragom Hedlom tražla se, karta više. Točnije stolica više. Iako dobro poznajemo što i kako oni rade baš je bilo zanimljivo prisustvovati razgovoru. Za Đelu nema penzije. S HTV je prešao na DOKU pa za njih, i za nas i dalje odabire dokumentarce kojih se ne možemo zasititi. Kaže da su danas traženiji pa i gledaniji od igranih filmova. Vruća je to roba koja se dobro prodaje. HTV je „Sedam vrhova“ prodala u sve zemlje svijeta. No, dokumentarci se prodaju u paketima, a to trebaju raditi distributeri. Ako sami napravite neki dokumentarac i pokušate ga utopiti neće dobiti više od 700 eura.
Kako se prodaju knjige novinara Drage Hedla, ne znamo, ali čitaju se dosta. Njegov prvijenac „ Donjodravska obala“ me istinski oduševio. Kasnije se okrenuo krimićima, a najnovije štivo Vrijeme seksa u doba nevinosti tek sam kupila. Reče autor da će se u knjizi mnogi prepoznati, i da će im to biti kazna. Ne volim romane s ključem, brzo ih pregazi vrijeme. Mislim da suci trebaju suditi, oslobađati ili kažnjavati, a pisci čitatelje nagrađivati lijepom riječju. Ništa više.
STRO, BOKS I NASMIJANI BUMBAR
Radionicu reportaže vodili su tradicionalno prof. Mirko Mlakar i novinar Saša Leković. Bilo je tu i izložbi fotografija, projekcija dokumentaraca, tv serija (Novine) itd. itd. Za sve o stripu brinuo je Veljko Krulčić, Šajeta nam je pjev'o, a oko svih nas je zujao Mirko Janković, kao bucmasti nasmijani bumbar.
Bez Šime Strikomana, zna se, nije prošlo. Na Trgu Sv. Kuzme i Damjana pozirali smo za dvije milenijske fotke. Bili smo amfora (koja se nalazi u grbu grada ) i slavni boksač Mate Parlov koji ima i spomenik uz obalu. Na žarkom suncu uoči ručka postrojili su nas za fotkanje, a Šime se sa fotoaparatom u rukama vatrogasnim ljestvama vinuo u nebo. Da bi bilo što dojmljivije i boksali smo pri tom. A ja sam glumila komadić Matine rukavice, lijeve. Ako se ne varam.
SRDELA I GRAH
Fažana je malo ribarsko mjesto, koje se danas okreće turizmu. No, srdela još uvijek njen zaštitni znak. Imaju čak i u svijetu jedinstvenu Akademiju soljenja srdela.
Srdele su poslužile i kao inspiracija umjetnicima. Moderne skulpture duž obale. Srdele u kamenu, srdele u bronci, u društvu s galebom...
U konobama duž rive nude se srdele po 30 kuna porcija. Volim ja srdele i slane i frigane. Priželjkivala sam sjesti i smazati par komada, pa zaliti crnim vinom. Ali nije bilo vremena.
Za ručak su nam servirali istarsku maneštru. Zagorci bi rekli bažulj s kuruzom. Zdrav obrok, ne može se reći. Pravi čušpajz. Sa žlicom. A i kobase je bilo.
Foto: Boris Kozjak, Matija Turkalj i Emil Gazdek
