Da nije 1934. dvadesetogodišnji Milan Pavić sreo na ulicama Daruvara Franju Fuisa, koji je u zagrebačkim novinama „Novosti“ objavljivao popularne reportaže pod pseudonimom Fra Ma Fu, te koji ga je nakon tog susreta pozvao da fotografira za „Novosti“, pitanje je kakva bi bila daljnja sudbina Milana Pavića. Ovako je on već 1935. objavio u „Novostima“ svoju prvu fotopreportažu o Daruvaru pod naslovom „Daruvar – mineralno i blatno kupalište (kupatilo) – jugoslavenski Francezbad“. Tada je bilo moderno posvuda se uspoređivati s Europom.
Sudbina je htjela da Pavićevo naukovanje kod trgovca Mavra Epsteina prekinu ozebline, te je 1929. već radio u gradskom uredu Daruvara kao maloljetni činovnik, da bi usput završio gimnaziju. Daruvarčani su ga pobliže upoznali kada ih je strastveno nagovarao da se pretplate na beogradski list Panorama kako bi osvojio fotoaparat, u natječaju za 25 pretplatnika. I dakako, sugrađanima se dopao i brzo je sakupio pretplatnike, te osvojio željenu kameru. Ali veću i širu popularnost stekao je mladi Pavić činjenicom da je njegovu fotografiju daruvarske Kalvarije, objavljene u Foto reviji vidjela i pokrala američka spisateljica i fotoamaterka izvjesna Elizabeta Hipss, objavivši je u američkoj fotoreviji Minicam pod svojim imenom, te ju je Pavić tužio za krađu. Ta je neobična epizoda došla i do književnika Miroslava Krleže, te ju je on uzeo kao ironičan uvod za svoj tekst „Anno domini 1939.“. Tako su Pavićevi fotografski počeci puni anegdota i neobičnih događaja i to na međunarodnoj razini.
Ilegalni život tijekom rata i rada u Fotoslužbi NDH, zajedno s Mladenom Grčevićem nije bio nimalo lak, ali je Milan Pavić nakon Drugog svjetskog rata ušao odmah u sam vrh fotoreportera, snimivši jedinstveni ciklus Ulaska partizana u Zagreb 1945., te je dobio niz zadataka među kojima su bili i oni fotografiranja predsjednika države Josipa Broza Tita u raznim prigodama.
Kada je uvaženi povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Josip Depolo rezimirao Pavićev golemi opus nastao kroz pedeset godina dvadesetog stoljeća u velikoj i reprezentativnoj monografiji objavljenoj 1986., obuhvatio je reportažne, umjetničke i eksperimentalne fotografije naglašavajući Pavićevu racionalnost, fotografsku odmjerenost, harmoničnost svijetla i tame sa sivom gamom, ali je jednako tako istaknuo i prepoznao Pavićevu humanu i poetsku narav. Osobitu orginalnost ističe u američkom ciklusu i u reportažama s putovanja, gdje se Pavić odmakao od stereotipnih turističkih vizura i snimao originalne poglede i anonimne ljude. Ipak, Depolo procjenjuje da je najveći doprinos povijesti hrvatske fotografije dao Pavić u ciklusu portreta umjetnika i intelektualaca. U tom je ciklusu Pavić stvorio veličanstvenu galeriju likova i ličnosti koje su obilježile svoje (i Pavićevo) doba.
Ova izložba obuhvaća mahom fotografije nastale 1950-ih i 1960-ih godina snimljenih krajolika i krajobraza i dio su donacije koju je Milanova supruga i sama vrlo uspješna fotografkinja, Slavka Pavić, koja je odrasla i školovala se u Daruvaru, odabrala za daruvarski muzej u kojemu se sprema stalna soba postava fotografija Milana Pavića, jednog od osnivača i tajnika daruvarskog Fotokluba (1937.), koji je u ono rano doba tridesetih godina surađivao sa fotoklubovima u Osijeku, Karlovcu i Sušaku (Rijeka je bila okupirana od Talijana). Milan Pavić ostao je do kraja vjeran crno bijeloj fotografiji svjestan njezine osobite nadrealne moći. Odabrani pejzaži fotografirani su na putovanjima diljem zemlje (Gorski kotar, Slavonija, Split, Komiža, Primošten, Kornati, itd.) te ukazuju na fotografsko majstorstvo i poetičnost utkanu u fotografije Milana Pavića. Kao što je netko rekao, to nisu samo fotografije, to su slike!
