Ovogodišnji dobitnik novinarske nagrade Otokar Keršovani za životno djelo Mato Jerkić iz Belišća, među starijim je aktivnim novinarima u Hrvatskom novinarskom društvu. Prošao je sve faze novinarskog rada i stvaralaštva, od klasičnog izvještavanja u tiskanim i elektronskim medijima, pa do kreiranja sadržaja, programa ili koncepcije glasila i medija. S Matom je za službenu stranicu HND-a razgovarao urednik Ivica Buljan o njegovoj skoro polustoljetnoj novinarskoj karijeri i o stanu u našem novinarstvu i lokalnim medijima.
Imali ste vrlo teških trenutaka u karijeri osobito u jednom trenutku kada lokalnom moćniku, poratnih devedesetih, niste dopustili vrijeđanje osoba koje nisu bile u studiju, služenje neistinama i objedama i kada sugovorniku, jednom od tada najmoćnijih političara, nije dopustio da u emisiji istodobno bude i voditelj i gost. Poslije ste čak devet je godina bio bez posla. No ipak niste odustali od novinarstva i kako ste preživjeli to vrijeme?
- Sigurno je da mi je razdoblje od 15.srpnja 1993, kada se dogodilo poznato gostovanje slavonskog satrapa (na koje se sam pozvao), na Hrvatskom radio Valpovu, pa sve do početka 2002. godine, kada me je , konačno, i danas na daleko poznata hrvatska pravna država, vratila na radno mjesto novinara, bilo najteže razdoblje u životu. Bez posla i prihoda 9 godina, istrage svih mogućih policija-od ondašnje glasovite financijske do obične i redovne, pozivi i privođenja na informativne razgovore, do sudskih procesa, od kojih je onaj na tadašnjem privrednom sudu završio kaznom od 15 ( petnaest) kuna, uvjetno na godinu dana. Jer, kao odgovorna osoba, nisam platio porez na prihode od emitiranja pjesama u emisiji Želje i pozdravi, u kojoj su pjesme naručivali i pozdrave eterom slali , hrvatski vojnici s položaja uz Dravu, s kojima smo imali izravnu telefonsku liniju. Ta presuda, dostojna monti-pajtonovske ekipe, objavljivana je tada u Feralu i drugim medijima.
No, i u najtežim iskušenjima i situacijama , uvijek ima izlaza. Osobito ako čovjek želi i hoće sačuvati dostojanstvo, ali i zaštiti obitelj i elementarnu egzistenciju, dogode se i dobri ljudi i udruženja, koja pomognu kad je najpotrebnije. Imao sam sreću da sam, uz ostalo, bio i ostao član Hrvatskog novinarskog društva, koje mi je i tada i kasnije, puno pomoglo i podrškom i materijalno, jer je u četveročlanoj obitelji, radila supruga, a dvojica sinova u osnovnoj školi. Izlazak u javnost s cijelim slučajem i pojedinostima progona, praćenje svih događanja, sudskih odluka, javno reagiranje na odugovlačenje i ostale sudske igre, bili su izravna pomoć i mojoj fizičkoj sigurnosti, a materijalna pomoć HND-a bila je stalna i maksimalna, u okviru pravila koja su tada važila u Društvu. Od fonda solidarnosti, do plaćanja sudskih troškova.
Nazivaju vas pionirom novinarstva na području Valpova i Belišća, a trenutno ste glavni urednik Belišćanskog lista i predsjedniku Ogranka HND-a Belišće. Dakle intenzivno aktivni ne odustajete od novinarstva?
- Novinar sam bio i ostat ću dok god budem mogao i imao za koga pisati, kreirati i stvarati novine ili pripremati program, emisije ili priloge za informativni program radija. Novinarstvo mi je doslovno u krvi već jako puno godina, volim ovaj posao i poziv i struku sada, ništa manje nego na početku. Jedino, sada lakše i jednostavnije radim što mi omogućava veliko iskustvo i stečeno znanje. Dakle, nema predaje, što bi se reklo, ni sada, pri kraju karijere. Dok god budem mogao dati svoj doprinos u ovom lijepom, plemenitom poslu, struci, zanatu – tu sam! A što se poruke mladim kolegicama i kolegama tiče, vrlo je jednostavna. Novinarstvo je česno, zanimljivo, intenzivno, sadržajno i lijepo zanimanje. Pravila su vrlo jasna i jednostavna i ako ih odmah na početku shvate, prihvate i primjene, ne može pogriješiti. Nikada i niti u kojoj situaciji.
Otvoreno, pošteno, odgovorno i sigurno, treba jasno i glasno samo u svakom stvaralačkom prilogu, u svakoj novinarskoj disciplini, odgovoriti na onih osnovnih 5 pitanja iz novinarske početnice. Čuvenih 5 W, uvjet je bez kojih nema pravih novinara i pravog novinarstva. Sve bez toga ili izostankom bilo kojeg od elementarnih pitanja, su neznanje ili što je još gore manipulacija, zloupotreba ili podilaženje strukturama moći, lobijima, interesnim skupinama. Ili čak i ukusu i željama čitateljstva, koji se sve više umjetno kreiraju i nameću.
Javnost mora znati, a novinari su pozvani, zaduženi i obavezni samo i baš za to – informirati i na pravi način obavijestiti javnost, doslovno o svemu važnom i vrijednom za svakodnevan rad, život, funkcioniranje i djelovanje sustava svake zajednice i svakog pojedinca u njoj. E sad, što je to od javnog interesa, to je jasno svakom dobro informiranom i obučenom, osposobljenom i obrazovanom početniku. Sva se pravila struke znaju, samo ih treba pošteno, stručno i odgovorno primijetiti.
Koji je glavni problem s kojim se suočavaju novinari u lokalnim medijima?
- U lokalnim medijima novinari najviše problema imaju s materijalnim uvjetima, zbog čega često pristaju na kompromise i utjecaje, koji diraju struku i ulaze i diktiraju sadržaj ili selekciju informacija i podataka. No, ima i onih koji to uspješno izbjegavaju, koristeći nove tehnološke mogućnosti otvarajući portale ili surađujući s poznatim i afirmiranim modernim oblicima plasiranja novinarskih tema i sadržaja. U njima je najčešće osigurana materijalna podrška neovisnih izvora, kao što su udruge civilnog društva i EU fondovi. Za takvu materijalnu sigurnost dakako, treba dodatnih tehničkih, tehnoloških i društvenih znanja i informacija. Zadatak je to više za nove novinarske generacije, ali i način stjecanja materijalne neovisnosti od svih lokalnih ili državnih kontroliranih izvora ili "šerifa".
Novinarstvo danas i nekada uveliko se promijenilo. Što vam najviše fali od „starog“ novinarstva, a što vam je najveća blagodat „novog“ novinarstva?
- Mislima da se novinarstvo nije promijenilo u suštini, vrijednosti i principima. Svi znamo kako i zašto i kome treba informacija u bilo kojoj novinarskoj formi, no, utjecaji sa strane su ogromni. Ciljano se nameću teme, koristi se neznanje i uvjetovana ili nametnuta nezainteresiranost novih generacija, pa sve to utječe i na "novinarstvo" koje se danas, nažalost, često tako naziva, a nema veze sa stvarnim novinarstvom. S obzirom na brzinu novih medija i promjene koje je izazvala tehnologija, takav pristup vrlo brzo postaje "stvarnost" pa se zaista lijepa riječ novinar i novinarstvo, vrlo često koristi na sasvim pogrešnim mjestima i za sasvim pogrešne događaje, osobe ili pokušaje. Sve je teže za ozbiljnu i stvarnu struku, ali mislim da još uvijek uspijevamo u obrani struke i novinarstva u pravom smislu te riječi. Za mene ne postoji "staro" i "novo", nego samo novinarstvo koje je to po svim onim spomenutim jednostavnim, jasnim i zlatnim pravilima struke. Sve ovo druge je "novo", koje ipak služi samo parcijalnim, a ne općim interesima i potrebama. Tehnološki napredak i brzinu treba pozdraviti i to je dobro u "novom". Ali, nove su i mogućnosti montaže, beskrajne manipulacije i svega negativnog i opasnog oko novih tehnoloških mogućnosti, koje se i uveliko zloupotrebljavaju, što govori da to "novo", nije dobro. No, vrijeme će pokazati.
Koji vam je bio najdraži, a koji najgori novinarski zadatak?
- Najdraži novinarski zadaci uvijek su mi bili pisanje ili izvještavanje o dobru! O dobrim i uspješnim ljudima i njihovim postignućima, kao što je naprimjer naš Belišćanin Matija Ljubek. Sportaš iz male sredine koji je zadivio svijet svojim sportskim dosezima. Također volim pisati o uspješnim ljudima u poslu, proizvodnji, znanosti, kulturi. Isto tako o dobrim i uspješnim razvojnim projektima u zajednici, koje donose prosperitet svima. To su teme koje su me uvijek privlačile i koje volim. Najgori zadaci uvijek su mi bili praćenje ili izvještavanje s tragičnih događaja, nesreća ili slučajeva kada su ugroženi stariji, nemoćni ili djeca. Osobito socijalni slučajevi, teške neimaštine, zapuštenosti i ugroženosti. Zbog klasičnih razloga, kada institucije ne rade svoj posao. Teme su to koje moraju u javnost, da bi pomoć što prije stigla, ali nije jednostavno i lako sve to pratiti dokumentirati i proživljavati. No, i to je dio novinarskog posla. Pravog.
Na dodjeli nagrade za životno djelo „Otokar Keršovani“ kazali ste kako ste sretni i ponosni što ste među dobitnicima strukovne nagrade te da nikada niste odustali iako je bilo kušnji te da ste posebno sretni što ste sve izdržali i što su to kolege prepoznale. Jeste li bili iznenađeni što ste upravo vi ovogodišnji dobitnik tog najvećeg priznanja HND-a?
- Posebno zadovoljstvo čini mi ovaj stvarni događaj, da sam veliko priznanje HND-a i mojih kolegica i kolega po peru i struci, dobio kao jedan od rijetkih iz tzv. male sredine. Do sada je to bila rijetkost, a možda je ovo i prvi puta. Ne znam, ali se očito i to trebalo i moralo dogoditi, a ja sam beskrajno sretan što se to upravo meni dogodilo. Mislim da je priznanje struke, kolega koji rade isti posao, koji znaju sve o lijepim i onim drugim stranama toga posla, najvrednije i najveće što čovjek može dobiti u bilo kojem zanimanju, profesiji, zvanju, poslu. Takva priznanja imaju posebnu vrijednost i težinu, baš zato što su priznanja iz istog miljea, iste struke, a do takvih se najteže dolazi. Uz sve to, naša novinarska struka okupljena je već 111 godina u uglednom, velikom, snažnom i trajnom društvu. Hrvatsko novinarsko društvo temeljni je kamen, potporanj, noseći stup za našu struku, našu organiziranost, naše djelovanje i našu snagu, upravo u tom zajedništvu. Kao društvo, uspješni smo i snažni, odolijevamo svim iskušenjima kojih je uvijek bilo, a velikih ima i danas. Pojedinačno smo potpuno nemoćni i to je jasno svima, zato svi i trebamo i moramo i nadalje podržavati i doprinositi uspješnom funkcioniranju naše krovne organizacije, što je ujedno i garancija naše sigurnosti. Sigurnosti svakog pojedinog člana. I materijalne i stručne i profesionalne, pa i fizičke. Ja to itekako dobro znam, jer sam sve to proživio, osjetio na svojoj koži i preživio upravo i zbog izravnog utjecaja i pomoći Hrvatskog novinarskog društva. Ima takvih i sličnih iskustava puno, svi to znamo, pa je zato i zajednička obaveza da i mlađim kolegicama i kolegama pomognemo u nastavku dobrog, sigurnog, uspješnog i za sve članove važnog, vrijednog i korisnog djelovanja i rada HND-a.
Tradicija, stečeni ugled, znanje, iskustvo i potreba za takvom stabilnom i utjecajnom strukovnom organizacijom, jasno govore da HND nema alternativu. Niti je treba. Najjači smo i najbolje – kad smo zajedno!
Dakle timski rad i profesionalnost su uvijek na prvom mjestu?
- Poticanje timskog rada, kreativne slobode i inicijative svakog suradnika, uz insistiranje na visokoj profesionalnosti i odgovornosti, uvijek je bio i ostao moj način rada u tvrtki, ustanovi, redakciji ili timu koji sam dosad vodio. To je u mom dosadašnjem radu dalo rezultate koji se vide i danas. Vjerujem da su i to bili razlozi koji su utjecali na odluku kolega u HND-u da mi dodjele iznimno priznanje za životno djelo Otokar Keršovani, za 2020. godinu. Ponosan sam, iznimno počašćen i sretan zbog toga, jer je očito da sav moj rad, zalaganje, postignuća i rezultati, ali i teškoće, problemi i stradanja u ovom lijepom, sadržajnom, uzbudljivom i opasnom poslu, nisu bili uzaludni. Prepoznati su i nagrađeni visokim priznanjem onih, koji najbolje znaju što je novinarstvo, novinarski rad, život i doprinos. To su, dakako, brojni članovi našeg HND-a. Društva struke, društva tradicije, društva znanja i odanosti časnoj kreativnoj i izazovnoj struci i životnom opredjeljenju, koje nosi tako jednostavan i jasan naziv-Novinarstvo.
Karijeru ste započeli davne 1973., kako je to krenulo i kako se razvijalo u kasnijim godinama i decenijama?
- Još u gimnazijskim danima stvarno sam započeo s ovim lijepim, sadržajnim, raznovrsnim, uzbudljivim i kreativnim poslom. Zanimljivo je da je moj prvi susret na novinarstvom bio upravo na radiju, 1973. godine, a tada je to bio Radio Valpovo. Nas nekoliko gimnazijalaca, počelo je uređivati omladinsku emisiju "Plava ptica", koja je kasnije postala jedan od zaštitnih znakova radio stanice i jedna od najdugovječnijih emisija za mlade. Već na samom početku, prihvatio sam se informativnog dijela i sadržaja emisije i tako započeo i nastavio posao koji i danas radim. Najvažnije razdoblje, ali i najsadržajnije, najsloženije i najteže, a time i pravi stvaralački izazov, bilo je vrijeme pred domovinski rat i samo vrijeme rata. Glavni i odgovorni urednik Radio Valpova postao sam 15.2. 1991. a u to vrijeme radio stanica je imala 4 sata programa dnevno. Vrlo brzo, nakon samo dva mjeseca, zbog sve teže i napetije situacije, te očitih priprema za agresiju na Hrvatsku, program radija smo produžili na 6 sati dnevno, a na početku domovinskog rata, pa sve do kraja, u eteru smo bili prisutni stalno, 24 sata. Programska i tehnička ekipa Radio Valpova, u svakom je trenutku prenosila sve najvažnije poruke stanovništvu Valpovštine i okupirane Baranje i radio je bio nezamjenjiva spona u pravodobnom, pravovremenom i istinitom informiranju najšire javnosti o svim događajima važnim za obranu ovog dijela naše zemlje. Naravno da sam ponosan, sretan i zadovoljan, što sam bio sudionik, svjedok i kreator svih tih događanja u eteru i informativnom prostoru ovoga dijela Slavonije i što sam bio na čelu ekipe koja je, nesumnjivo uspješno i puno doprinijela zajedničkoj borbi za slobodan i samostalan život u našoj domovini.
Je li nekada je društveni angažman novinara bio intenzivniji i jesu li novinari intenzivnije radili na svom usavršavanju i permanentnom učenju?
- U dosadašnjem novinarskom radu, uz redovne radne i profesionalne obaveze, puno sam vremena posvetio i usavršavanju , širenju kruga suradnika, ustanova i stručnih udruženja. Član sam Hrvatskog novinarskog društva od 1978.godine, bio sam član Izvršnog odbora Sindikata novinara Hrvatske u dva mandata, te dugogodišnji član Međunarodne federacije novinara.
Od društvenih priznanja za rad koje sam do sada dobio, posebno mi je važno i drago prvo veliko priznanje struke, pa ga ovom prigodom i i sa zadovoljstvom ističem. Zbor novinara elektronskih medija Hrvatskog novinarskog društva "Forum 21", dodijelio mi je 16. siječnja 2002. godine "Priznanje za ustrajnost i etičnost u obrani novinarskih prava i sloboda." Priznanje mi je u Novinarskom domu u Zagrebu, uručio osobno Predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, a među dobitnicima je bio i akademik Ivan Supek.
