Spustili smo se s brda, potplatili granicu lokalne milicije s pola kutije cigareta, a granicu kongoanske vojske prošli smo bez problema. Nisu, naime, znali da se vraćamo od pobunjenika. Inače bismo završili, kako kaže Kawulivwa, moj prijatelj Kongoanac, na višednevnom ispitivanju. Ne zato jer njih zaista zanima što smo tamo radili, nego zato što će se dobrano potruditi da im ostavimo bilo kakav novac. Pare su ovdje dominantan pojam. Možda zato jer ih u rukama tzv. običnih ljudi uopće nema.
Uglavnom, u mjestašcu Kimbulu na istoku nekadašnjeg Zaira, a današnje Demokratske Republike Kongo, u samom središtu afričkog kontinenta, po našem se silasku, održala utakmica. Bila je nedjelja. Gostovao je susjedni Lubero. Predloženo mi je da za poklon kupim dvije lopte. To sam i napravio, a tajnik kluba lijepo se zahvalio i uručio mi kratko pismo. S obzirom da u prosjeku pogledam dvije utakmice godišnje, osjećao sam se neobično u ulozi lovca na talente. Ali čak i amater poput mene može reći da dečki igraju očajno.
Teren je pola pašnjak, pola prašnjava ledina. Pretpostavljam da im je među ovim brdima teško pronaći ravni komad od pola hektara. Veselje je ipak bilo vrhunsko. Prilikom svakog gola dogodio bi se ples, a gola su bila dva. Završilo je 1:1. Ulazak u teren su sprječavali redari s dugim drvenim batinama.
U pismu, kojeg sam otvorio tek po odlasku, pisalo je da bi im za potrebe kluba dobro došlo 2.000 dolara.
Dođu tako trenuci kad vam dojadi biti bijeli čudotvorac. Zašto je to uopće tako postavljeno, pitanje je povijesnog razvoja i klase. Možda je to već negdje napisano, ali u crno srce Afrike odlaze uglavnom bijeli biznismeni, UN osoblje s plaćom od 5.000 dolara na više i pripadnici raznih nevladinih udruga. Ovdje nećete vidjeti siromašnog bijelaca. Tako ga nikad ni oni nisu vidjeli. Ukratko, klasna postavka je jasna: bijelac ima, crnac nema.
Kad se to spoji s tragično lošim obrazovnim sustavom, dobijemo Kongo. Barem malu naznaku onoga što Kongo jest. Zemlja iz koje se grabi, a ljudima ostaje vrlo malo ili gotovo ništa. Kad se kapitalizam ujedini s najgorim bezakonjem i korupcijom, recept se nalazi na istoku ove zemlje: oko 80 paravojnih skupina s 56.000 boraca. A bogatstvo zemlje među većima je na svijetu. Kad bismo naslijepo bacili koplje i započeli kopati na mjestu njegova pada, zasigurno bismo pronašli nešto. Zlato, bakar, koltan, kobalt. Sve.
Kad bismo krenuli nabrajati kratice svih paravojnih skupina koje djeluju na istoku Konga, moglo bi nam se zavrtjeti u glavi: RCD, FDLR, LRA, FR … Imena su ponekad manje bitna. Ona nam govore o stanju potpunog raspada sistema, o nepostojanju državne kontrole i o grabeži. Demokratska Republika Kongo. Kao što ćemo vidjeti na terenu nije demokratska, a bome nije ni republika. Ostaje nam samo naziv za Kongo, koji predstavlja teritorij veličine pola Europe. Njegov najkrvaviji dio pokrajina je Sjeverni Kivu na samom istoku zemlje.
Posljednje tri godine, prvo mjesto u sijanju straha pripada skupini ADF (Allied Democratic Forces ili Združene Demokratske Snage). Još jedna od mnogih koje potvrđuju da pridjev „demokratski“ u nazivu ne znači puno više od mrtvog slova na papiru. ADF je osnovan sredinom devedesetih u Ugandi kao opozicija tamošnjem predsjedniku Yoweriju Museveniju. To je paravojska s islamskim predznakom koju često povezuju s ISIL-om i Al Shababom iz Somalije. Kako im rabota s preuzimanjem vlasti u Ugandi nije pošla za rukom, prebacili su se u susjedni Kongo. Tamo je nakon smrti višedesetljetnog predsjednika Mobutu Sese Sekoa otvorena pandorina kutija i kaos je počeo uzimati maha. Još jedna vojna skupina neće značiti ništa. Utaborili su se sjeverno od grada Benija, u plodnoj regiji Ituri s ciljem stvaranja islamske države. Dvadeset godina na svojem su teritoriju živjeli više-manje bez ikakvih problema. Događali su se sporadični napadi, otmice hrane i žena, ali osvajački porivi potisnuti su li zaboravljeni. Sve donedavno.
Posljednje tri godine u okolici Benija događaju se stravične stvari, toliko grozne da kad čovjek samo čuje priče, želi ih čim prije zaboraviti. Ovdje je na planu klasično sijanje straha s očitim ciljem protjerivanja stanovništva. Teorije o tome su razne, ali niti jedna se ne može sa sigurnošću potvrditi. Jedni govore da je to plan vlade u Kinšasi, glavnom gradu Konga, dok drugi tvrde da su upletene susjedne Uganda i Ruanda – dugogodišnji eksploatatori kongoanskog bogatstva. Zbog svega toga ljudi ne vjeruje nikome, a najmanje regularnoj vojsci.
Ne prođe dan, a da na ulicama glavna tema nisu detalji posljednjeg pokolja u nizu. Oni se naime događaju svakodnevno i u potpunosti su slični. Drugačije je samo ime sela. Cijeli grad o tom bruji i informacije se prevrću od uha do uha. Kongo je zemlja glasina i teško je reći o kojem broju mrtvih se točno radi, ali razgovor s izbjeglicama otkriva način djelovanja ADF-a. Kroz desetak intervjua provlači se identičan obrazac. Militanti u selo upadnu usred noći. Najčešće je to oko ponoći kad su sigurni da su ljudi u svojim kućama i da najvjerojatnije spavaju. U početku pucaju u zrak. Zatim idu od vrata do vrata. Tko ne želi otvoriti, vrata mu se razbijaju kamenom, što i nije veliki problem jer jednostavne kuće u tropima mogu se srušiti i rukom, ako se malo više potrudite. Zatim kreće pokolj onih koji su se suprotstavili, uglavnom muškaraca, dok se žene i djecu otima.
U predgrađu smo Benija, grada od stotinjak tisuća stanovnika, zorom dočekali kolonu izbjeglica. Dan i datum nisu bitni jer oni će dolaziti svakog jutra. Njih stotine. I tisuće. Stigli su iz područja koje se naziva trokutom smrti, a glavne su mu točke Beni, Mbau i Kamanga. Ono zalazi na teritorij Nacionalnog parka Virunga, gdje se u gustišu skrivaju naoružani islamisti. U koloni se našao i Jeanpiere, osnovnoškolski učitelj iz sela Mandubi. Nekim čudom je uspio preživjeti.
„Prije samo dva dana u selu smo pokopali trideset i osam izmasakriranih tijela. Uočili smo ih kad smo izašli iz šume. Tamo smo pobjegli i sakrili se dok vojnici ne odu“, govori Jeanpiere.
U dvije plastične vreće nosio je sve svoje stvari i jednu, špagom zategnutu spužvu. Ona će mu poslužiti kao ležaj u mjestu za koje ni sam ne zna gdje je. Izbjeglice se uglavnom, kako je rečeno iz gradskog poglavarstva, šalju u pedesetak kilometara udaljeni Butembo. Čovjek je bio zbunjen i egzaltiran. Nije znao kome da se obrati za pomoć niti što uopće očekivati od cijelog ovog kaosa.
„Čak i dok smo kretali prema Beniju, vidio sam ljude ubijene uz cestu. Za neku djecu iz sela ne znamo gdje su. Spavamo vani bez ikakve pomoći“, nabrajao je svoje nevolje vrlo nerazgovjetno, čas na svahiliju čas na francuskom.
„Trebamo pomoć međunarodne zajednice jer to je strašno … strašno. Ljudi moraju znati“, objašnjavao je užurbano prepakiravajući svoje stvari.
U svojoj priči Jeanpiere nije usamljen. U susjednom gradu Butembu izbjeglica je mnogo, a i grad je puno veći od Benija. To doduše nije oduvijek bilo tako, ali ratovi posljednjih trideset godina učinili su da se napuni kao košnica. Sada djeluje poput milijunskog sela, bez infrastrukture, odnosno bez strujne mreže i kanalizacije. Kada poželite, primjerice, napuniti mobitel, možete to napraviti u zasebnom kiosku sklepanom od dasaka. Taj netko, naime, posjeduje agregat pomoću kojeg će kineski mobitel za pet dolara biti pun za tili časak. Paradoksalno za zemlju koja obiluje rudačama potrebnim upravo za proizvodnju dijelova za mobitele i ostale elektroničke uređaje.
U Butembu me dočekuje dugogodišnji prijatelj Kawulivwa koji mi pruža toliko potrebnu pomoć s prijevozom. Po kongoanskim cestama voziti nije lako, a najefikasnije je ako krećete motorom. Vaša kosa bit će puna crvene zemlje, a oči krvave od prašine, međutim do odredišta stižete sasvim sigurno, svaki put. Ili kako bi se to u Kongu reklo: cesta je sigurna 80 posto.
U predgrađu susrećemo Nzyavu ke Suzu. Mladu ženu s troje djece. Ona živi u dvosobnoj kućici sklepanoj od blata u kojoj pola prostora zauzimaju gajbe za uzgoj zečeva. S njom razgovaramon u zatvorenom prostoru jer znatiželjni pogledi susjeda ne bi nam dali disati.
U njezino selo pored Benija vojnici ADF-a ušli su oko osam sati navečer. Kad su začuli kucanje svi su bili u kući, ali nisu htjeli otvoriti. To ih nije spriječilo u njihovoj namjeni da cijelo selo i njegove stanovnike podvrgnu srednjovjekovnoj torturi. Razbili su im vrata i prvo što su ugledali bio je otac.
„Ubili su ga na licu mjesta. Mačetom“, kaže Nzyavu.
Dok govori ne možemo sa sigurnošću ustvrditi je li u stanju šoka ili se samo suzdržava od pokazivanja emocija. Smirena je. Suviše mirna za nekoga tko je prošao ovakvu torturu. Pogotovo kad smo saznali da je u zatočeništvu ostala punih sedam mjeseci.
„Nakon što su mi ubili oca, rasporili su mu trbuh, izvadili utrobu i tamo pokušali ugurati ovo dijete“, pozvala je k sebi najmlađeg sina. Igrao se na zemlji s nekakvim plastičnim šalicama. Iako su iz puke zabave, samo njima poznate, sadistički pokušali zašiti očev trbuh s bebom, ona ih je preklinjala i molila. Nudila je svoj život umjesto njegovog. Smilovali su se.
Opis njezinog puta usporediv je s horor filmom najgore vrste. Nakon što su pojedinu djecu ostavili u selu, neke muškarce pobili, sve druge su pretvorili u roblje koje je iz dana u dan prenosilo vreće s hranom. Kretali su se iz kampa u kamp međusobno privezani kako ne bi mogli pobjeći. Ubojstva su se događala svakodnevno, ali najviše posljednji dan.
„Izgubili smo svaku nadu“, rekla nam je.
Nalazili su se u selu Madina kad su počeli masovno ubijati preostale zarobljenike. Nzyava je spomenula francuski izraz kojem sam znao značenje, a koji mi sledi krv u žilama – abattoir – klaonica. Klaonice se ovdje nalaze na otvorenom i to su često betonirani zatvoreni prostori, poput tora, namijenjenog za ubijanje stoke. U jedan takav tor ugurali su ljude i počeli ih ubijati hladnim oružjem.
„Neke su bacili na pod, stali im na glavu i prerezali grkljan. Druge su sasjekli mačetama“, prisjeća se Nzyavu.
Preživjelo ih je točno četrnaest. Njima je dodijeljen vodič i rečeno im je da se vrate u Beni i ispričaju što se dogodilo. To će se dogoditi svima koji ne prihvate njihovu volju i njihovu vlast.
„Među njima je bilo Kongoanaca, Uganđana, Somalijaca, Egipćana …“, objašnava Nzyava.
Netko bi mogao pomisliti da je sličnost s islamističkim pokretima od Afganistana, preko Bliskog istoka, pa sve do Nigerije slučajna, a drugi bi mogli pronaći poveznicu. Kako god bilo međunarodni pokret militantnog islama i ovdje miriše na klasičnu plaćeničku vojnu kampanju za nečiji debeli račun.
Prolazeći motorom kroz prašnjave ulice Butemba, mimoilazimo automobile i kamionete s otvorenom prikolicom. U jednoj takvoj prikolici četvero je radnika, kombinezona zaprljanih crvenom zemljom. Pridržavaju nekoliko dasaka dok vozilo poskakuje prelazeći preko rupa. Još uvijek zadivljuje spretnost i vještina ovdašnjih vozača.
Ugledaju me kako se vozim na zadnjem sjedištu. Prvo što je čudno, vozač nije taksist. Prepoznaju to po nedostatku žutog prsluka. Drugo, bijelac je ušao predaleko. Na sam rub grada i gotovo na početak parka Virunga. Mora da se radi o nekom bitnom čovjeku iz kakve nevladine organizacije.
Taj se zaključak podrazumijeva i oni u vremenskom razmaku od stotinke sekunde već počinju dobacivati: muzungu, muzungu, give money; i trljati kažiprst i palac kao znak novčanica koje bi magijom iz mojeg džepa trebale završiti u njihovim rukama.
Kawulivwa kaže da su nevladine udruge ljude navikle na konstantno davanje. Odnosno, bijelac je onaj koji ima i daje novac. Kad takva udruga dođe i pokrene, na primjer, tečaj informatike, oni ljudima plate i prijevoz i obrok, ali i džeparac iz svojeg budžeta. Takvih je udruga nebrojeno mnogo i one jedan dio dakako daju, ali dobar dio svega odlazi na administraciju i na lagodan život samih organizatora. Oni su tek jedna vrsta termita koja nagrizaju ogromno tijelo što se naziva državom Kongo. Ona je leno koje se po potrebi daje i iznajmljuje.
Kad imaš pušku šanse za poštovanjem ti rastu
Prema zadnjim informacijama, u kongoanskoj pokrajini Sjeverni Kivu, koja je otprilike površine Hrvatske, djeluje osamdeset paravojnih skupina u kojima sve zajedno ima oko 56.000 boraca. Osim uljeza iz susjednih zemalja, ostataka iz kongoanskih ratova devedestih i plaćenika iz ADF-a, najbrojnije su raznovrsne skupine s prefiksom mai (voda). Njih se kolokvijalno naziva mai mai odnosno voda voda.
Svaki pripadnik skupine vjeruje u čarobne moći posvećene vode koju nosi u bočici oko vrata. Kad popije vodu njemu metak ne može ništa, on se naime pretvara u vodu, prolazi kroz njegovo tijelo i ne ozljeđuje ga ili je ta ozljeda blaga i brzo zarasta. Ukorijenjeno je vjerovanje kod svih - i kod onih koji pucaju i kod onih koji primaju metak. U ovom svijetu nema razloga sumnjati. Uvjerenje u magiju postaje stvarnost, jer stvarnost je ono s čim se većina složi. Nema govora o zaluđenosti ili ekscesu već o vezivnom tkivu čitave jedne zajednice koje je pretvoreno u stvarnost.
Mai Mai pobunjenici nastali su još u kolonijalno doba kao plemenske milicije s osnovnom zadaćom zaštite plemenskog teritorija. Nominalno se i danas tako deklariraju, ali granica između najobičnije pljačkaške bande i ideološke skupine tanja je no ikad. Ono što je zanimljivo na područjima gradova Benija i Butemba, koje smo posjetili, jest to da se više različitih skupina mai mai odlučilo za borbu protiv islamista.
Njihovi teritoriji djeluju kao male samoupravne zajednice u kojima svaka skupina ubire porez, kroji pravdu i živi koliko-toliko u skladu s civilima. Na kraju svega, od tih civila je i nastala vojska. Vojnici su uglavnom momci iz tog kraja, slabo naoružani i s idealima koji su sve samo ne čisti. Oni opstaju u zamagljenoj realnosti u koju zalaze eksploatiranje prirodnih bogatstava, zaštita i obrana svojeg područja i sam fizički opstanak.
U strmim brdima, u pozadini mjesta Musienene i Kimbulu, teško su pristupačna sela. Motorom je potrebno voziti dva sata kroz mokre i skliske crvene putove koji se za kišnog dana pretvaraju u potoke. Tamo je svaki dan kišni dan. Ekvatorski oblaci kao da su zarobljeni oko vrhova pa se regularno izmjenjuju sa suncem.
Skupina kojoj je sjedište u selu Kinyatsi naziva se „Patriotski front za mir – Narodna vojska“. Moj suputnik i prevoditelj među njima je sreo mnoge momke iz svog kvarta i iz škole. Oni su se, zbog nedostatka perspektive jednostavno odlučili na neizvjestan život odmetnika. Na taj način barem će imati osiguranu hranu i kakvo takvo poštovanje. Kad imaš pušku u Kongu šanse za poštovanjem rastu.
Vidjeti bijelca da prelazi na pobunjeničko područje nije samo nesvakidašnje, već je gotovo i uvredljivo. Zašto? Zato jer je glavni cilj mai mai skupina borba protiv uljeza, a uljezi su nekad bili bijelci. Danas su se pravila modificirala, ali tabu i dalje ostaje.
Kako god bilo, general Kasareka je svim svojim postajama na granici javio da stižemo tako da nismo imali problema pri prelasku. Na rampi su nas dočekala trojica dječaka s kalašnjikovima i s krvavim očima od pušenja trave. Dali smo im tek svakome po jedan dolar, a oni su nas srdačno pozdravili udarcem šake o šaku. To je u vrijeme ebole klasičan pozdrav. Rukovanje je sada skoro pa nemoguće vidjeti.
U kampu, u jedinoj dvokatnici od dasaka, proveli smo cijelo jedno popodne. Zabranjeno nam je bilo snimati i fotografirati generala, ali s vojnicima i seljanima nismo imali problema, neki od njih spremno su pozirali. U početku se dakako osjetila napetost, jer oni nisu znali zašto sam ja uopće tu, a ja nisam znao hoće li postati agresivni ili će biti otvoreni za razgovor.
Selo je bilo krcato dječacima i naoružanim momcima. Neki od njih su ovdje i od najranijeg djetinjstva, neki su prošli bitke i bili ranjeni. Međutim njihova glavna misija može se sažeti riječima časnika Lewisa: „Vidimo da u Beniju ubijaju naše ljude. Masakriraju djecu, žene i starce. Kako da mirno sjedim i gledam? I ja doma imam ženu i djecu i znam da ako ih se ne zaustavi, oni će krenuti na jug, doći će ovdje. I što onda?“
U trenutku mog dolaska cijeli je kamp brujao o tome kako je vrijeme da se spreme na odlazak u Beni. U početku će ići njih stotinjak, a ostali će ih pratiti u malim skupinama u razmaku od nekoliko dana. Kretat će se sporednim cestama, a hranu će dobivati od seoskih ljudi. Ono na što mogu računati su riža, maniok, banana i grah.
Hrana je i inače u kampu veliki problem na što su nam se u samom početku požalili. Iako imaju svojevrsnog ministra poljoprivrede, na šumskom području teško je organizirati proizvodnju, a oni alata nemaju. Za popunu budžeta preostaje im iskorištavanje rudnog bogatstva. Moje pitanje upućeno generalu Kasareki ostalo je neodgovoreno.
„Preživljavate, dakle, samo od oporezivanja? Od tih pola dolara po kućanstvu mjesečno“, pitao sam, a on je odšutio.
Kad smo se dovoljno opustili i zajedno izašli van među ljude, jedan od časnika mi je prišao i rekao: „Naravno da imamo rudnike, što misliš kako bismo inače … Ali problem je transporta i kupnje. Znaš li možda nekog tko želi kupiti zlato?“
U rudnicima udaljenim petnaestak kilometara navodno imaju plemenitih metala i kaserita. Zajedno rade i nadaju se dobroj prodaji. Kome i kad su išta prodali, to nam je ostalo nepoznanicom.
Pogledom na mai mai ne biste mogli reći da su vojska. Nemaju uniforme, nisu ujednačeni ni po bojama ni po stavu, ali opet poznaju svoje mjesto u hijerarhiji. Da svoju ulogu shvaćaju vrlo ozbiljno, lako je vidjeti kada general uđe u prostoriju, jer tada svi odmah ustaju i u stavu mirno salutiraju. Sjedaju tek onda kada i on sjedne.
General Kasareka nosi kaki hlače i košulju, a njegov je stav nekako blag i nenametljiv. Pokušavao mi je objasniti svoju poziciju i dotaknuti se vladinih poziva za ulazak u regularnu vojsku. Zbog takve politike vojska ih na njihovu području ne dira.
„Mi bismo ušli u regularnu vojsku, ali tek kad ta vojska postane kongoanska, a ne prepuna stranih plaćenika. I ne pod bilo kakvim uvjetima“, objašnjava nam.
Bilo je neobično vidjeti zabitu samoupravnu zajednicu površine otprilike kao jedna veća hrvatska općina. Civili s tog područja slobodni su se kretati na teritorij pod kontrolom vlade i natrag. Nitko ih ništa neće pitati niti će im naplatiti putarinu. Nju plaćaju samo posjetitelji i prolaznici poput nas. Kako saznajem od okupljenih, i oni ponekad odu do Butemba. Zažele se grada, žele u baru popiti pivo. Zatim se vraćaju.
Sam Butembo je pun nekadašnjih mai mai vojnika, ljudi koji su se vratili u civilni život. Jedan od njih je i Dekule. Našli smo se u polumračnom kutu samoposlužnog restorana u centru grada. Sjeli smo dovoljno daleko da nas nitko ne čuje.
Dekule na leđima nosi dvadeset i petu. Na njegovu dječačkom licu ne pronalazim ožiljke niti bore. Izgleda mlado, vrlo mlado. Svrstali bismo ga u ljude nižeg rasta, ali nabijene i široke, jedne od onih koji svakodnevno rade zgibove i sklekove. Obraze mu čuvaju jake jagodične kosti dok mu ukras na glavi dođe u obliku šilterice okrenute na krivu stranu. Nosio je crnu duksericu na kojoj je zelenim slovima pisalo „Celtic footbal club“. Zidove oko nas krase groteskne črčkarije divljih životinja - slona, lava, žirafe .... Kao da ih je crtao gazdin mali, a ovaj ih je sad ponosno uokvirio i povješao na zid. Dekule je govorio vrlo tiho, a nije se mogao pohvaliti ni bogatstvom riječi koje je izgovarao. Vidjelo se da je vojnik. Lakonska kratkoća preuzela mu je način ophođenja.
„Izašao sam iz busha jer mi je vlada ponudila amnestiju, a tamo sam bio već deset godina. Pridružio sam im se kao dječak. Prvo sam kopao zlato, a zatim sam shvatio da mogu postati i vojnik. Dobije se više novca, bolji ti je život, imaš pušku i nitko ti ništa ne može“, kaže Dekule bez prevelikih emocija gledajući u pod.
Nisam iz njega mogao izvući detalje o akcijama i o načinima na koji ulaze u neprijateljska sela. Uglavnom je odgovarao kako ih ljudi vole i da se oni bore baš za njih. Kasnije sam i shvatio čemu takvi odgovori. Bez obzira što se odlučio predati nije baš zadovoljan s civilnim životom. Ovdje je zarada jednog jedinog dolara muka, a tamo u džungli za samo jedan gram zlata na crnom tržištu dobije sedamnaest dolara.
„Imam amnestiju i to mi je obećano, ali nisam zadovoljan. Tamo sam imao od čega živjeti, a tu nemam ništa. Ovdje nemam život i ne znam otkud početi. Nije kao što se govori, jer na našem teritoriju isto postoje zakoni. Vrlo je jednostavno: kazna za ubojstvo je ubojstvo. Uz sve to ljudi imaju posla, oni kopaju. I tko god priprijeti našem području njega smatramo neprijateljem. Zato sam i krenuo u džunglu. Netko je morao obraniti naše područje od vojski iz Ruande i od uljeza sa svih strana. U ono vrijeme nismo imali ništa, nisam imao izbora“, pojadat će nam se.
„Imaš li i ti bočicu oko vrata?“, pitam ga.
„Trenutno nemam, ali prije bitke obavezno. To je naša zaštita“, odgovara mi.
Odjednom Dekule iz džepa počne vaditi fotografije, a nekoliko njih mi zaokupi pažnju. Na jednoj je on u doista čistoj maskirnoj uniformi ispred bujnog tropskog grmlja. Na drugoj mu puška frajerski visi s ramena, a nalazi se pored visoke plavokose žene, ispred vozila UN-a. Na tu je bio posebno ponosan jer je duga plava kosa za njega čista egzotika. Na sljedećoj fotografiji je skupina od desetak vojnika, svi u ranim dvadesetima, neregularno odjeveni, svaki u drugačijoj nijansi maskirne uniforme obogaćene maramama i prišivcima. Da nemaju puške mogli bi proći kao neki boy band.
Zadnja fotografija posebno je čuvana i njoj se pristupa s poštovanjem. To je glavni zapovjednik Lafontaine u stojećoj pozi prekriženih ruku ispred šumskog zelenila. Iako je sam i ne možemo ga usporediti s drugim vojnicima, djeluje kao div. U maskirnoj je uniformi sa zelenom beretkom na glavi. Između njega i šume nalazi se nedefinirani bijeli detalj za kojeg u početku pomislim da je izgoreni dio fotografije, ali bliži pogled mi otkriva nešto drugo. General Lafontaine na leđima ima zakačena velika bijela anđeoska krila. I to shvaća vrlo ozbiljno. Pretpostavio sam da ovakve fotografije pokazuju neukim seljacima koji u svojim glavama odmah sklapaju mitove o velikom anđelu, vojniku koji je sišao s nebesa.
Uganda i Ruanda pretvorili su istok Konga u svoj feud iskorištavajući ga preko posrednih vojnih skupina za zlato, dijamante, drvo, koltan, kavu, stoku i drugu vrijednu robu. Teritorij je podijeljen u okupacijske zone s čime se prestalo tek u zadnje vrijeme, poslije teških i mukotrpnih pregovora i uplitanja međunarodne zajednice. Prisilni rad i dječji rad postali su svakodnevica, a jedna je ruda početkom dvijetisućitih velikom brzinom stupila na scenu. Bio je to koltan, čiji se elementi koriste u proizvodnji svih elektroničkih uređaja: od mobitela do svemirskih letjelica.
Ruanda je prednjačila upravo u koltanu dok je zlato postalo glavni izvozni proizvod Ugande, zemlje u kojoj inače ne postoje rudnici zlata. Po svršetku rata Kongo je postao ratno polje suparničkih vojnih frakcija, lokalnih milicija i bandi koje pljačkaju, pale, siluju i ubijaju kako ih volja. Milicije za lokalnu zaštitu, mai mai upletene su u mini ratove, neki u borbu protiv Ruandeza, drugi protiv vlade, treći protiv „genocidaša“ koji su se posakrivali po šumama i do danas drže određeni teritorij i uspijevaju opstati.
Fratar Ilija Barišić, koji u Kongu živi već 48 godina, govori o smišljenom planu iz Kinšase, prema kojemu određene komade zemlje treba etnički očistiti kako bi se ona lakše eksploatirala za resurse ili za poljoprivredu, a na nju bi se naselili neki novi ljudi.
„Niti jednoj velikoj sili nije u interesu stabilan i prosperitetan Kongo. Ovo je resursima jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a to je ujedno i prokletstvo ovog naroda“, kaže Ilija.
Ovaj fratar govori i o vremenu kada se ruandski genocid iz 1994. godine prelio na Kongo, što je ujedno označilo i svojevrsnu kolonizaciju od susjednih zemalja.
„Naša župa nalazila se na samoj granici s Ruandom. Dijelila nas je tek jedna rijeka. Kad je počeo genocid mogli smo vidjeti kuće kako gore i masu ljudi koji su pokušali pobjeći. Neki su se utopili u rijeci, a ostali su stigli kao izbjeglice. Oni su bili Tutsiji. Meni su pričali svećenici koji su izbjegli u to vrijeme da su ceste bile pune leševa. Kilometri i kilometri cesta zatrpanih ljudskim tijelima ostavljenima da trunu. Poslije tri mjeseca došli su drugi, oni su bili Hutu. Za Kongoance svi su bili Ruandezi. Francuska vojska im je otvorila koridor i to su bile kolone i kolone, nepregledno more ljudi. Nikad prije niti poslije u životu nisam vidio takvo što. Među njima je bilo svakakvih; civila i naoružanih, djece, žene, staraca, cijeli jedan narod. Kampovi su se pretvarali u gradove, događali su se sukobi s lokalnim stanovništvom, a bijesni vojnici su radili masakre“, prisjeća se fra Ilija.
Ovdje treba spomenuti kako je nakon Prvog Kongoanskog rata s vlasti skinut dugogodišnji diktator Mobutu Sese Seko, kojeg će narod pamtiti po velikoj pljački i grabeži. Bez obzira na njegove negativne strane, tog se vremena ipak danas sjećaju u dobrom svjetlu, jer je za njegova vremena održavana infrastruktura, nije bilo rata i živjelo se. U prijevodu na hrvatski to bi se moglo napisati i ovako: Drug Mobutu je krao, ali i nama je dao.
Prilikom proglašenja samostalnosti, 1960. godine, u cijelom Kongu bilo je samo pet visokoobrazovanih Kongoanaca. Ne pet posto, već petorica njih, ukupno. I oko stotinu srednjoškolsko obrazovane mladeži. Sasvim nedovoljno za upravljanje državom. U takvoj atmosferi biva ubijen premijer Patrice Lumumba koji je smatran produženom rukom Sovjetskog Saveza, a vojnim udarom na vlast dolazi časnik u kolonijalnoj vojsci, Mobutu Sese Seko. Podupirala ga je CIA koja mu je isplaćivala i određeni honorar, a u kasnijem si je razdoblju podebljao ime u Mobutu Sese Seko Kuku Ngbendu Wa Za Banga ili Veliki ratnik koji iza sebe ostavlja vatru. U drugoj je polovini šezdesetih uklonio demokratske političke institucije koje su po mišljenju mnogih Kongu donijele više štete nego koristi i učvrstio vlast dijeleći privilegije poslušnicima.
Mobutu je promovirao afrički karakter Konga pa je zemlji 1971. godine promijenio ime u Zair, a kasnije i uveo tradicionalnu nošnju umjesto zapadnjačkog odijela te naložio napuštanje kršćanskih osobnih imena. Širenje politike „zairizacije“ u područje privrede kroz oduzimanje najvećih kompanija strancima i njihovu predaju u ruke ljudi bliskih Mobutuu urodilo je katastrofom pa su neke eksproprijacije kasnije poništene. Ipak, Mobutuova čvrsta odanost politici SAD-a omogućila mu je čvrst ostanak na vlasti do kraja Hladnog rata. Nakon što je okončana hladnoratovska podjela počele su turbulencije i Mobutuovo lagano propadanje.
Džungla na ekvatoru (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)
U njegovo vrijeme, objašnjavaju nam sugovornici, sve se rješavalo kuvertama, neformalnim naredbama ljudima bliskim njegovu uredu, a institucije zemlje poput vojske ili poreznih ureda nisu bile toliko bitne. Praktički su uspostavljene paralelne linije oporezivanja i stav koji će Kongo gurnuti u ambis devedesetih.
Mobutu je koju godinu prije preuzimanja vlasti bio toliko siromašan da si je za vjenčanje jedva priuštio gajbu piva, a već desetak godina kasnije kupuje zgrade u Bruxellesu i Parizu, imanje u Portugalu, farmu u Švicarskoj, stanove u Maroku, Senegalu i Brazilu. Uz sve to gradi i svoje najdraže prebivalište u srcu prašume u Gbadolitu. Glavna palača imala je oko 15.000 kvadrata i okružena je bila umjetnim jezerima i travnjacima. U blizini se nalazio olimpijski bazen, nuklearno sklonište, diskoteka … Na imanju je također dao izgraditi luksuzni hotel i veliki aerodrom na kojega je mogao sletjeti Concorde. Od tamo je dogovarao i poslove pa bi često i sam dao poslati cargo avion krcat rudačama, a sav prihod bi sjedao na njegove inozemne račune.
Devedesete. Krvave su bile svugdje pa tako i u Africi. Blokovi su se raspali i sve je, ako ćemo si dopustiti luksuz simplifikacije, otišlo k vragu. U Kongu se posebno zahuktalo, ali ne kao geopolitička zavjera nastala negdje na Zapadu već kao splet unutardržavnih i regionalnih nikad do kraja završenih priča. E ovaj ih je rat za mnoge završio. Točnije za njih oko šest milijuna.
Raspadom SSSR-a Mobutu je izgubio smisao postojanja, a njegova dugogodišnja diktatorska, koruptivna i neproduktivna vladavina dovela je Kongo do razine nepostojanja državnog aparata i do međuetničkih tenzija koje su u tom trenutku bile na rubu do sukoba. Diktator je međutim vrlo vješto manipulirao nesuglasicama među narodima okrećući ih jedne protiv drugih i ne razmišljajući o posljedicama, računajući da će ga njegovi sponzori sa Zapada podržavati kao faktor stabilnosti. To se donekle i ostvarilo, ponajviše u slučaju Francuske koja pod svaku cijenu želi štiti frankofono područje. Genocid iz Ruande prelio se u Kongo, ali u jednom subliminalnom smislu, potenciranom više puta i s toliko gordijskih čvorova da ih ni najveći vojskovođe ne mogu otpetljati.
Rat, epidemija, rat, epidemija ...(FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)
Ono što je fizički daleko, ono što ne čujemo i ne vidimo kao da ne postoji. Ali kad se jednom nađemo u tom nepostojećem mjestu, ono jedino postaje stvarno, jako i opipljivo. Ostatak svijeta tad se učini kao daleki balon s dalekim problemima koji nas ne bi trebali zamarati. Zaista, svakom je njegovo dvorište najbitnije i ne postoji čovjek koji u glavi može pojmiti sudbinu svih sedam milijardi ljudi. Pa ipak, te sudbine su na neki način isprepletene i trunku odgovornosti snosi baš svatko do nas.
Kongo je jedna od tih nepostojećih zemalja. U vrijeme kad se u Hrvatskoj počela kuhati histerija oko koronavirusa, iz džungle na ekvatoru ta histerija je djelovala nadrealno. Iz jednostavnog razloga jer u Kongu bi ljudi trebali imati puno više razloga za paniku, bijeg ili zatvaranje u kuću, ali nemaju luksuz zapadnog čovjeka. Taj je čovjek namirio najosnovnije potrebe svojeg tijela, ali duh mu je ostao visjeti u zraku. Sad kao nadomjestak iz dana u dan guta reality show: rat, epidemija, rat, epidemija...
U Kongu je bolesti puno. I rata i epidemije. Svakih desetak kilometara uz cestu postoji stanica za pranje ruku i mjerenje temperature zbog ebole. Na razglasu se spominje i koronavirus. To su dodali tek kasnije, čisto da se zna. Pa se nakon nekoliko kilometara svi u automobilu prekriže jer ovdje vozila napadaju militantni ADF-a. O malariji da ne govorim. Fratar Ilija Barišić kaže da je prvih petnaest godina najteže.
U Kongu bi ljudi trebali imati puno više razloga za paniku, bijeg ili zatvaranje u kuću, ali nemaju luksuz zapadnog čovjeka (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)
"Svaku godinu dobiješ neku vrstu malarije, a povremeno i tifus", mirno će fra Ilija.
Danas se u Kongu nitko ne rukuje. Uglavnom se dotaknu laktom ili šakom, ne bi li izbjegli zarazu. Ali ona je, ako je vjerovati službenim podacima, svršena. Trećeg ožujka iz bolnice u Beniju je izašao posljednji izliječeni od ebole.
To je ista bolnica u kojoj je ležao Pierot. Zarazio se od brata kojeg je posjećivao u bolnici. On je ubrzo umro. Zatim su se zarazili njegova žena i sin. Pokazuje mi njihove fotografije. I oni su umrli. Njegova jedina želja je ponovno se oženiti i napraviti dijete, ali virus u sjemenu ostaje do godine dana. Tako su mu rekli.
„U početku nitko nije vjerovao u ebolu, već su svi mislili da se radi o nekakvim činima, vračariji ili zloj sili koja nas opsjeda. Tek kad su nam objasnili obrasce i kad su se mnogi s kojima smo bili u dodiru zarazili, shvatili smo o čemu se radi. To je stvarnost i ebola postoji“, reći će nam Pierot koji trenutno živi u iznajmljenoj sobi i plaća je deset dolara mjesečno. Prebolio je ebolu, iako su njegove oči još uvijek teške, a govor usporen.
Pierot u sobi od deset dolara (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)
Voziti noću kroz Sjeverni Kivu nije pametno ni preporučljivo, ali nama se dogodilo slučajno dok smo se vraćali iz šume od mai mai pobunjenika. One stanice za pranje ruku, ispred kojih je zaustavna rampa za vozila, noću nisu u funkciji. Tamo nema nikoga, osim tankova s vodom na kojima su natpisi svih mogućih nevladinih organizacija. Prolazi se slobodno i bez pitanja. Možda noću i ebola spava? Ta me misao zabavljala kratko vrijeme, dok smo motorom jezdili pored tamne eukaliptusove šume. Tad se izobličila i pretvorila u svoju suprotnost.
Hrvoje Ivančić rođen je 1983. u Zaboku. U rodnom gradu završio je Osnovnu školu Ksavera Šandora Đalskog i Gimnaziju A.G. Matoš, a studij povijesti u Zagrebu. Tijekom studija započinje s novinarskim radom. Putuje Bliskim istokom, Afrikom i Azijom. Piše iz ratom opustošene Sirije. Reportaže objavljuje u bitnijim tiskovinama i digitalnim izdanjima. Piše putopise, fikciju i kratke priče. Napisao je dvije knjige: Dunavski blues i Samsara - Put na Istok, a u pripremi je zbirka kratkih priča s temom Bliskog istoka i rata u Siriji.
***
Obrazloženje: U pandemijskoj godini koja je iza nas putovanja su bila na dugoj pauzi, a novinari su najčešće bili upućeni na rad od kuće. Unatoč tome, novinar Lupige Hrvoje Ivančić uspio nam je iz srca Afrike isporučiti potresnu reportažu „Krv na ekvatoru“. Na gotovo dvadeset kartica teksta ovaj majstor reportaže s bogatim iskustvom, ponajviše iz ratom zahvaćenih područja, uspio je opisati svu tragičnosti života u današnjem Kongu, gdje se kapitalizam ujedinio s najgorim bezakonjem i korupcijom, a cijenu, kako to obično biva, plaćaju obični ljudi koji su mimo svoje volje uvučeni u koloplet zla i nasilja.
Vrsni autor, raskošnog stila i iznimne moći zapažanja, savršeno precizno secira ono što mnogima prolazi ispod radara, a ovom je pričom pokazao i kako u sebi ima ono nešto što bismo, u nedostatku boljeg izraza, nazvali „novinarskim crvom“. Naime, to je „ono nešto“ što rijetke među nama ponekad, kada namirišu pravu priču, tjera na poteze koji ne samo da nisu racionalni, nego su i opasni, riječju, luđački hrabri. Tako se Ivančić na istoku Konga, mjesta gdje gotovo svakodnevno mrak „odnosi“ ljudske živote, na vlastiti rizik uputio duboko u teritorij pobunjenika koji se deklarativno bore protiv uljeza, a bijelci na afričkom tlu povijesni su uljezi. U nepristupačnim planinama posjetio je vojni logor koji je svojevrsno osiguranje za obližnje rudnike plemenitih metala i kaserita, a upravo su ove rude uzrok pohlepe koja Kongu nikako ne dozvoljava da prodiše i da unatoč enormnom prirodnom bogatstvu bude jedna od najsiromašnijih svjetskih zemalja. Tamo nas je upoznao s balavim vojnicima oboružanim kalašnjikovima, nadrogiranim dječacima od jedva 14-15 godina, koji znaju kako im s puškom u ruci šanse za poštovanjem na ekvatoru rapidno rastu.
Ivančić po kongoanskim selima dočekuje izbjegličke konvoje i prati nesretne sudbine ljudi koji su upravo izbjegli smrt, postavši svjedoci monstruoznih pokolja neke od osamdesetak paravojnih skupina koliko ih operira u tom dijelu zemlje. Dodatnu vrijednost ove reportaže nalazimo u činjenici da je Ivančić diplomirani povjesničar što mu je omogućilo da na nenametljiv, a vrlo informativan i zanimljiv način, čitatelje upozna s poviješću uzroka sukoba koji razaraju život u srcu Afrike i otkrije nam zašto prosperitet jedne zemlje i njene muke nikoga na svijetu nimalo ne zanimaju. Reportaža je obogaćena i s nekoliko video snimaka i desetinama izvanrednih fotografija, jer autora, pored svega nabrojanog, krasi i oštro oko spremno da na brzinu zabilježi važan kadar. Zbog njenog obujma ovu reportažu smo odlučili podijeliti u dva dijela (https://lupiga.com/reportaze/reportaza-iz-srca-afrike-krv-na-ekvatoru i https://lupiga.com/reportaze/lupiga-u-pobunjenickom-logoru-kad-imas-pusku-sanse-za-postovanjem-ti-rastu).
Ivančićeva reportaža podsjeća na neka sad već prošla vremena u kojima je novinarstvo bilo iznimno važan društveni faktor, a reportaža, koja je danas gotovo izgnana iz hrvatskih medija, bila „kraljevska disciplina“ novinarstva. Vremena kada nije bilo ništa neobično da iz pera domaćih autora čitamo priče s drugog kraja svijeta. Danas je to, nažalost, rijetkost ili iznimka koja potvrđuje pravilo. Za kraj, možemo još samo primijetiti da Ivančićev tekst čitatelje ostavlja s gorkim okusom u ustima, potresene kao da su i sami bili u srcu nesretne Afrike. A nije li upravo to jedna od najvažnijih vrijednosti pravog novinarstva? (Ivor Fuka, gl. urednik Lupiga.com)
***
Hrvoje Ivančić je pisac i putnik, reporter i dokumentarist. Autor je putopisa “Dunavski blues”, za koji je dobio književnu nagradu Rikard Jorgovanić. Napisao je putopisni roman “Samsara – put na Istok”, zbirku kratkih priča inspiriranu dugogodišnjim putovanjima na Bliski istok – “Za’atar”, putopis iz Afrike “Iza Mjesečevih planina”.
Autor je novinskih reportaža društveno-socijalne, ratne, političke i kulturne tematike koje spajaju humanizam i avanturizam, promiču obrazovanje i potiču upoznavanje različitih kultura. Pisao je iz Ugande, Konga, Južnog Sudana, Indije, Pakistana, Sirije, Hrvatske i Europe. Snimio je serijal „Put u Kathmandu“, dokumentarni film iz Ugande s temom fair trade sustava pod nazivom „Perlica po perlica“, dokumentarni film iz ratom opustošene Sirije „Sirija – zemlja na raskrižju“, dokumentarni film iz turbulentne regije na istoku D.R. Konga, “Sjeverni Kivu – zaboravljeno srce Afrike”.
Reportaže je objavljivao u hrvatskim tiskovinama i elektroničkim medijima. Neki od njih su: Globus, Večernji list, Jutarnji list, H-alter, Drvo znanja, Meridijani, Croatian Traveler, Turist plus, Rolling Stone, Playboy, T-portal. Kratke priče objavljene su mu u književnim časopisima: Artikulacije, Fantom slobode, Entefktirio, Strane. Pojedine priče prevedene su na engleski, njemački, poljski, grčki i talijanski. Stalni je suradnik portala Lupiga i Hrvatske radiotelevizije.
Dugometražna dokumentarna radio drama pod nazivom “Prvo sam čovjek, a tek onda sam Rom”, govori o životu Roma u Međimurju. Snimio je i radio putopis s putovanja u Kongo.
Kao predavač je gostovao u učilištima, osnovnim i srednjim školama, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Rijeci i Zadru.
Još od fakultetskih dana i studija povijesti intenzivno putuje Bliskim istokom, srednjom i istočnom Afrikom te jugoistočnom Azijom.
Dobitnik je nagrade Dijana Klarić za reportažu iz Konga, Zaboravljeno srce Afrike. Dobitnik nagrade “FIJET Tolerancija” koju dodjeljuje udruga novinara u turizmu, a nagrađuje se putopisce koji pišu o drugim državama, narodima, kulturama i potiču empatiju, solidarnost, te koji kroz svoje reportaže otkrivaju nepoznate svjetove i ugrožene pojedince, grupe i događaje. Ušao je u uži krug regionalnog natječaja “Spasimo putopis” 2021.
Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.
