Iz temeljnog aksioma da novinar nije plaćen kako bi odobravao i reciklirao površna kolektivistička uvjerenja, nego da mu je posao baš ta uvjerenja preispitivati i osporavati – aksioma koje se čini tako očitim, ali ga je većina svejedno oduševljeno odbacila – počeo je nicati fascinantan žurnalističko-satirički opus, posve jedinstven u hrvatskom novinarstvu. On nudi posve različit pogled na rat od onoga koji se s godinama, čak i u neovisnim medijima, okamenio u službeni, danas ozakonjen u apsurdnoj poštapalici o ‘svetosti Domovinskog rata’. Ratno razdoblje autora iz Feral Tribunea – njihove ratne reportaže, komentari o zabrinjavajućoj eksploziji nacionalizma u Hrvatskoj, izvještaji o HDZ-ovoj uzurpaciji medija, a nadasve Feralova satira – bili su dostojan uvod u zlatno doba Ferala, u posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća.
Tako o značaju Ferala prije Ferala piše Boris Pavelić u knjizi ‘Smijeh slobode’. Dobar dio ratnog razdoblja Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić tumarali su po bojišnicama, šaljući u Slobodnu Dalmaciju potresne bilješke o ljudskom stradanju. Za razliku od većine žurnalista, postrojenih u propagandnu bojnu Hrvatske vojske, njihova su viđenja bila lišena fetišiziranja smrti kao uzvišenog čina polaganja života na oltar domovine. To se nije svidjelo nositeljima vlasti. Ubrzo je došlo do okupacije Slobodne, lista u kojem su kroz satiru i ozbiljne tekstove upozoravali na nadiruće ludilo hrvatskog nacionalizma. Nakon upada Miroslava Kutle u splitski dnevnik, tiskali su 1993. prvi broj neovisnog Feral Tribunea. Od kioska do kuće, neki su ga čitatelji nosili zamotanog u izdanje Slobodne, stvarajući usput metaforu za budući odnos državotvorne okoline prema ovom mediju. U radu su im se pridružili brojni novinari i urednici poput Zorana Ercega, Marinka Čulića, Đermana Senjanovića, Heni Erceg, Jelene Lovrić i Drage Hedla, čiji su mediji doživjeli sličnu sudbinu kao Slobodna.
Režim je možda okupirao većinu medija i društva, ali je novi medij iskoristio impresivan rugalački kapacitet za subverziju režimskih ratnohuškačkih poruka. Kroz Lucićevu satiričku reinvenciju poznatih pjesama i borbenih budnica, izmišljene verzije pravih razgovora gospodara rata, razne rubrike i naslovnice na kojima su širitelji mržnje stavljani u prirodni pornografski ambijent, oblikovana je najrazornija antiratna priča na ovim prostorima. U njenom središtu bila je nesmiljena kritika nositelja moći i zaštita žrtava njihovih odluka, od građana srpske nacionalnosti do ugroženih humanističkih ideala – slobode govora, ljudskih prava i drugih vrednota koje su hrvatski ustavotvorci izvrdavali na svakodnevnoj razini.
Novinari poput Hedla, Zorana Daskalovića, nešto kasnije Ivice Đikića i Vladimira Matijanića, stavljali su naglasak na istraživačke priče koje su razotkrivale zločinačke ‘činidbe’ Tuđmanove politike. Feral je, riječima Ivančića, često ‘otkrivao’ ono što su svi znali, ali nisu htjeli objaviti. Iako su se i neki drugi mediji početkom devedesetih bavili pogubnim politikama hrvatske vlasti, to je u splitskom tjedniku bio stožerni projekt, rukovođen maksimom o temeljitim higijenskim radovima na vlastitom pragu.
Tako je hrvatska i međunarodna javnost dobila uvid u plansko čišćenje urbanih područja od srpskih civila s potpisom države, masovna ubojstva u Pakračkoj Poljani, Gospiću, Sisku i Osijeku, priručne logore u Hrvatskoj i Hercegovini, kulturocid u Mostaru, ‘bezbosništvo’ u vidu pokušaja podjele Bosne između Tuđmana i Miloševića i posljedičnog daytonskog rješenja s dva entiteta. Zabilježeno je i rađanje nacionalističke kulturne hegemonije, koncepta koji je stajao iza spaljivanja nepoćudnih knjiga, napada na kulturno-političku opoziciju, ustaškog revizionizma i pridruženog klerofašizma.
Feral je od prvoga dana otvorio najveći prostor za kritičare rata i zatim nacionalističkog poraća, ustupajući novinske stupce progresivnim teolozima, oporbenim političarima, piscima, ljudskopravašima i intelektualcima iz Hrvatske i okolnih zemalja. Najlucidnije antiratne kronike političkog, moralnog i intelektualnog truljenja BiH i Srbije devedesetih ispisali su Feralovi dopisnici Ivan Lovrenović i Petar Luković.
‘Стоп д вор ин Кроејша’, stajalo je na naslovnici broja povodom akcije ‘Oluja’, nakon kojeg su objavljene informacije o planskom spaljivanju Krajine i reportaža o hrvatskim građanima što su se iz Splita vlakom uputili u pljačku Knina. Redakcija je dobila policijsku zaštitu. Čuvali su ih od režimski induciranog terora koji je pratio Feral od prvih dana. Novinari i urednici su praćeni i prisluškivani, obavještajna zajednica spaljivala je list u centru Splita, bomba je eksplodirala u redakciji iz koje su se nedugo prije iselili, a Viktor Ivančić postao je jedini urednik koji je mobiliziran.
Represivnoj odmazdi režima, koji je dao nemali doprinos Feralovom osvajanju brojnih međunarodnih nagrada, dodana je strategija financijskog iscrpljivanja lista, od poreza za pornografske časopise do niza sudskih tužbi. Dizali su ih likovi poput Tomislava Merčepa, Miroslava Kutle, Nevenke Tuđman, Ante Đapića i brojnih ratnih, tajkunskih i političkih strvinara koji su uz blagoslov HDZ-a čvakali razvaline Jugoslavije. U ‘slobodnotržišnim’ okolnostima, dirigiranima nevidljivom rukom politike, Feral je prestao izlaziti 13 godina nakon rata, 2008. godine.
Izvor Novosti
