Pisac članka – uz jedan avijonski putopis – prikazuje čitaocu način sa kojim su izvjesne redakcije novina u stanju da svakodnevno u razdoblju od nekoliko sati iza dogadjaja donesu svojoj publici tačan prikaz istoga u slici i riječi. Tako Novosti broj 285 od nedjelje 13. oktobra 1935. uvode čitatelje u reportažu Franje Martina Fuisa napisanu u zrakoplovu i objavljenu na čitavoj stranici velikog novinskog formata. Da vidite kako bombastične uredničke intervencije nisu nikakva novovjeka izmišljotina, evo i kompletne opreme članka.
Nadnaslov: Oko velikih manevara kod Brčkog. Naslov: Jedan „zračni“ novinski izvještaj. Podnaslov: Vrbanja – Zagreb, 245. kilometara za sat i po Lead: Pješice, motociklom i avijonom za prvo novinsko izdanje – Hiljadu i pet stotina metara nad posavskim i slavonskim bregovima i ravnicama – Zračne impresije sa puta jednog novinskog izvjestitelja.
Jedino je razlika što je tadašnja oprema, koliko god bila bombastična, točno i istinito uvodila u sadržaj članka, dok danas...
Ovo je jedan od onih primjera koji zorno svjedoče o veličini i važnosti Franje Martina Fuisa – u ovom je tekstu i avantura, i priča ceste i let zrakoplovom i ekskluziva, sve ono što je krasilo Fuisov novinarski angažman, sve ono po čemu pamtimo tog žurnalističkog pustolova, tog frajera, koji se u želji da dobije što autentičniji materijal za dobru priču nije libio prerušiti u skitnicu i sa zagrebačkim beskućnicima se zaputiti niz strminu bijede, te tako biti Günther Wallraff trideset godina prije Günthera Wallraffa. Ono po čemu je njemački književnik, dokumentarist i novinar sredinom šezdesetih postao svjetski poznat, hrvatski je pisac, scenarist i reporter radio još sredinom tridesetih, zadobivši nepodijeljenu naklonost čitateljske publike.
Jedino je Wallraff mijenjao identitet i lični opis, te se zapošljavao pod lažnim imenom, da bi napisao kritičke reportaže, kojima je razotkrivao mračne strane njemačkog kapitalizma, a Fuis se preodijevao u prosjake i kretao s njima u skitnju, da bi iznio pred svijet njihove živote, nevolje i radosti. Kako je Fra Ma Fu uz reportaže i feljtone pisao romane, pripovijetke, scenarije za kazališne komade i stripove, tako je i Wallraff osim novinskih reportaža i analiza potpisivao filmske scenarije, radio-drame i kazališna djela, a čak je jednu knjigu nazvao Ganz unten, dakle Na samom dnu, što nije daleko od Fuisova naslova Niz strminu bijede.
Franjo Fuis rođen je u Virovitici 14. studenoga 1908. godine u skromnoj obitelji zidarskog nadničara. U školu kreće baš kad počinje Prvi svjetski rat, a tijekom učenja limarskog zanata, bježi od kuće – s cirkusom, s kojim je četiri godine putovao od grada do grada, od zemlje do zemlje, proputovavši uz ostalo Bugarsku, Grčku i Tursku.
Nakon toga javlja se u mornaričko-pilotsku školu, gdje je izučio pilotažu, radio-telegrafski govor, meteorologiju, te upoznao jadransku obalu i tamošnje ljude. U toj je školi počeo i pisati, a to se, kako danas znamo – dalo na zlo. Nakon samoukog pisanja pjesama i pripovjedaka, nastavlja s profesionalnim pisanjem novela i novinskih članaka, a bio je i fotograf, fotoreporter, urednik listova, pisac drama, predavač i strip scenarist, po čijim je pričama romane u slikama crtao najveći od najvećih – Andrija Maurović.
Fuis je poživio pukih 35 godina, a samo jedno desetljeće bavio se novinarstvom, a ipak je ostavio dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj žurnalistici, ponajprije u žanru reportaže, naročito putopisne i turističke. Fuisovo novinarenje prestalo je s početkom rata, kada postaje ilegalac, te među ostalim, presnimava važne strateške dokumente ukradene iz zapovjedništva zrakoplovstva NDH. U listopadu 1943. leti u Otočac, gdje se namjerava pridružiti partizanima, ali gine u zrakoplovnoj nesreći kod Plitvica.
Ona uvodna priča o reportaži napisanoj u avijonu, hiljadu i pet stotina metara nad posavskim i slavonskim bregovima i ravnicama, izabrana je, kako sam rekao, zato što sadrži puno onoga što je činilo rasnu sliku Fuisova djela, ali i zato što novinar polijeće iz Vrbanje, sela mog djetinjstva i dječaštva. Slijedeća slika je iz Daruvara, grada moga profesionalnog i životnog sutona. Te dvije prispodobe za mene su sudbinske postaje životnog puta, a za Franju Fuisa tek stajališta na njegovu pozamašnom itinereru.
U Daruvar put Fuisa vodi godinu dana prije Vrbanje, a tu susreće drugog hrvatskog velikana, velikana fotografije Milana Pavića, koji će tijekom svoje bogate karijere stati uz bok Toše Dapca i drugih velikih majstora svjetlopisa.
Kako je puno godina kasnije, uz 40. obljetnicu svoga bavljenja fotografijom ispričao novinaru Jednote Božidaru Grubišiću, Milan Pavić krajem 1934. godine u Daruvaru slučajno susreće novinara zagrebačkih Novosti Franju Martina Fuisa, koji je svoje reportaže potpisivao pseudonimom Fra-Ma-Fu.
Fuis je na biciklu putovao Hrvatskom i Bosnom, pa je tako prošao i Daruvarom, gdje ga je dvadesetogodišnji mladić Milan Pavić svojom pričom o daruvarskim znamenitostima uvjerio da je to grad o kojem se ima što pisati. Bez kompleksa prišao mu je na korzu i ponudio svoje usluge, i zaista, uskoro su se na stranicama Novosti mogli pročitati Pavićevi tekstovi, a prvi, onaj pod naslovom Daruvar – Mineralno i blatno kupatilo, jugoslavenski Francezbad, objavljen je 16. lipnja 1935.
Dakle, smjelost golobradog mladića da priđe namjerniku, kojeg je prepoznao po fotografiji iz Novosti, praktično je usmjerila njegov životni put, a išao je on i dalje, pa je osokoljen Fuisovom sugestijom da iz Daruvara šalje vijesti za zagrebački dnevnik, odlučio domoći se svoje prve fotografske kamere skupljanjem pretplatnika beogradske Panorame. Taj je list, naime obećao fotoaparat svakome tko skupi 20 novih pretplatnika, a Pavić je učinio u jednom danu, obilazeći daruvarske zanatske radnje.
Vrhunac drskosti bila je svakako tužba kojom je od američke fotografkinje Elisabeth Hibbs tražio novčanu odštetu za povredu autorskih prava, jer je njegovu fotografiju s motivima triju križeva na daruvarskoj Kalvariji objavila kao svoju.
I još jedna mala digresija, koja će nas malo odmaknuti od Franje Martina Fuisa, ali će nas zato primaknuti ovogodišnjem Fra Ma Fu festivalu – jedan drugi fotografski pustolov, Tony Hnojčik, kad je sedamdesetih godina snimajući zgradu Hrvatskog narodnog kazališta noću, susreo tada slavnog fotografa Milana Pavića, drsko je zapodjenuo razgovor s njim, a u živoj razmjeni stavova proveli su potom cijelu noć u Pavićevom stanu na Marulićevom trgu.
Portreti te dvojice znamenitih daruvarskih fotografa – Milana Pavića i Tonyja Hnojčika, bit će ovjekovječeni na milenijskim fotografijama Šime Strikomana, čije će snimanje biti jedan od sutrašnjih sadržaja Festivala.
Tako ćemo pokriti jedan od brojnih interesa Franje Martina Fuisa, a tijekom tri dana, koliko Festival traje, moći ćete sudjelovati u nizu drugih sadržaja, kako onih vezanih uz područja kojima se Fra Ma Fu bavio, tako i onih, koji će vam Daruvar prikazati kao grad posjet kojemu vrijedi preporučiti, u kojem ćete pronaći priče koje ćete poželjeti što prije prenijeti svojim čitateljima, slušateljima, gledateljima.
Zagreb. Prvo večernje izdanje donijelo je slike i tekst. Publika je imala svoje sat i pol kasnije no što se pilot u Vrbanju spustio na svoj aerodrom i dan prije no što je stigao prvi vlak iz Brčkog, poentirao je Franjo Martin Fuis u onoj reportaži iz 1935. godine, napisanoj u zrakoplovu, koji je autora i njegov članak za tili čas dovezao u metropolu, gdje je rotacija već bila na radnoj temperaturi, jer čitatelji su već tapkali nogama čekajući pred kioscima s tiskom večernje izdanje novina.
Sve je to išlo nekom strijelovitom brzinom. Kao da se radi o životu i o smrti. A radilo se samo o tom da čitaoci Novosti mogu da pod veče istoga dana pročitaju i vide u slici sve ono što se to jutro desilo u Ravnom Gaju, gdje je kroz dva sata defilovalo trideset tisuća vojnika završavajući tim činom velike ovogodišnje manevre naše vojske. Trebalo je sve to snimiti, opisati i – prenijeti u Zagreb, gdje je sve to moralo na vrijeme svršiti onim istim tempom sa kojim svaka pažljiva redakcija nastoji da zadovolji svoju čitalačku publiku.
