Ručamo. Glođemo janjeća rebarca u dvorani Lovišta Virovitičke Bilogore, kraj ribnjaka, za sunčana rujanskog dana. Na zidovima rogova koliko hoćeš i ura kojoj se baš ne ide; tvrdoglavo i stalno pokazuje pet do pet. Okolo stolova gusto zbijene novinare okupio, zamalo zaboravljen Franjo Martin Fuis kojemu u spomen i nezaboravak Virovitičani od 10.do 13. rujna 2015. pokrenuše prvi Fra Ma Fu festival reportaže i reportera. Tko se toga sjetio svaka čast! Svoja sitna leđa ponajviše je, čini se, podmetnuo novinar i domaćin Goran Gazdek. S majušnim repićem kose kao zvrk trčkara okolo provjeravajući ima li svatko sve što treba. A imali smo i ića i pića i razgovora i druženja. Razgledali smo prigodnu izložbu knjiga, stripova, fotografija i novinskih članaka, upoznali Davora Šunka koji je napravio originalan i duhovit logo za Prvi Fra Ma Fu festival, kojeg se ne bi postidjele ni mnogo uglednije i razvikanije priredbe. Bravo! Slušali smo pozdravne govore gradonačelnika Ivice Kirina, direktorice Turističkog ureda Katarine Đurđević, predavanja profesora, dr. sc. Vinka Brešića, prof. Ivana Zelenbrza, novinara i publicista Mladena Pavkovića, listali smo knjige, prisustvovali kazališnoj predstavi. Virovitica ima kazalište, to valjda znate već više od sedamdeset godina. Na programu te večeri za goste i domaćine našao se komad Zoltana Egressyja:“ Nećeš, razbojniče“ u režiji Dražena Ferenčine. U ulogama nogometnih sudaca našli su se Vladimir Andrić, Goran Koši i Mladen Kovačić. Iako mi nogomet nije u središtu zanimanja, nisam se dosađivala, a i osmijeh je znao zatitrati na licu.
Od oblaka do trave
Obišli smo franjevački samostan, prekrižili se (zlu ne trebalo) u crkvi Sv. Roka, razgovarali o novinarstvu i književnosti i slikali se stalno. Crvenog tepiha, hvala Bogu, nije bilo, ali fotoreporteri su (analogno i digitalno) stalno škljocali oko nas. A i Šime Strikoman je imao posla. Visoko se taj čovjek - nebu pod oblake – vin'o, pa s vatrogasnih lojtri, prvi Fra Ma Fu festival zabilježio na 485. milenijskoj fotografiji, u obliku aviona.
Franjo Fuis je poginuo u zrakoplovnoj nesreći u jesen 1943. iznad Plitvičkih jezera. Živio je kratko, pustolovno i brzo, kao da je znao da mora žuriti. Bio začetnik novinarske reportaže, pisao je putopise, novele i pjesme, scenarije za stripove legendarnog Andrije Maurovića. Bio je skroman, pješačio je, veslao u čamcu, Dravu prelazio skelom, letio avionom, no ponajviše krstario Hrvatskom vozeći bicikl. Tomu u spomen, prvog festivalskog dana sudionicima Fra Ma Fu festivala priređen je piknik na travi usred grada. Glumac, uvijek nasmiješeni Goran Koši za tu je zgodu glumio Fra Ma Fu-a, pa je odložio bicikl i ruksak, a mi posjedasmo okolo njega na travu. U čas je izvukao drvenu dasku, tablu špeka, pogaču, papriku, rakiju, vino…Ozarena lica otkidali smo pogaču…pohranjujući ove čarobne trenutke u riznicu sjećanja. Moći će nam blažiti i tažiti sive dane kiše i svakodnevice.
Ruksak
Franjo Fuis je vječno, pješačio ili koturao bicikl s ruksakom na leđima. Bio je to onaj starinski, lovački s dva velika đžepa sprijeda. I moj tata, svega četiri godine mlađi od Fra Ma Fu-a, imao je takav ruksak i bio silno ponosan na njega, te ga nosao na sve male i velike izlete. Nijsam ja to ni primjećivala sve dok sa osnovnoškolarcima , tko zna koje godine, nisam išla na Bled. Izletu sam se silno veselila, no tata je strogo i nepokolebljivo naredio: Na izlet možeš samo s ruksakom na leđima, da ti ruke budu slobodne kad se penješ u vlak.. No, u doba mog djetinjstva ruksak nije bilo u modi. Bila sam baš nesretna, ali što ću, popustila sam, ne ide se na Bled svaki dan. Mislila sam da svi gledaju i smiju se mojim leđima s lovačkom, muškom naprtnjačom koja je bubrila od pohanih piceka i kuhanih jaja. Kasnije, godinama kasnije, ruksak je visio iza vrata u špajzi, a poslije mu se posve izgubio trag.
Ovih rujanskih dana, u Virovitici Goran Koši glumeći Fra Ma Fu-a nosio je ruksak, ali (samo malo drugačijeg oblika) i ja. Praktičan je, hodaš, a ruke su uvijek slobodne.
Poslije više od pola stoljeća od izleta na Bled, zaključujem da je i moj tata (pokoj mu vječni) često imao pravo.
Ne trči pred rudo
Do lovišta su neki jahali, a većina se vozila zaprežnim kolima. Nas je dovezao kočijaš i član Konjičkog kluba Virovitica Darko Bartolić iz obližnjeg sela Okrugljača. Slušamo uz osmijeh i sunce na licu njegove priče o konjima, lovcima i Dravi tandrkajući se cestom kroz šumu. Na kolima, tik kočijaša, ozbiljna, skoro ukipljena sjedi Milka Ganza. Ma da vam pravo kažem lijepo je na kolima, nekako romantično, al' kloparaju ona i poskakuju po grabama, i jurnu konji, pa naglo stanu, ma ne možeš se baš skroz opustiti. Kočijaš nudi Milki vojke i hoće ona hoće, vozi nas- điha- no brzo ih vraća. Drži se klupe. Vozar govori konjima njemački, dobro ste čuli. Konji njemački slušaju i razumiju. Koje li sramote - bolje od mene.
Iza Milke sjede dvije Vesne Arsovski i Kocon, kolega iz Karlovca Vlado Dražić i ja. Drago mi je da još nismo ručali, možda smo bar mrvicu lakši jer kroz dlaku na širokim leđima Cvijete i Bebe cakle se kapljice znoja. Darko čvrsto drži vojke, nije od jučer, zna s konjima. No, vrag ne spava. Kad stigosmo i poskakasmo s kola htio je konje zaustaviti u hladu štaglja…Stao je pred njih i u tren mu je ruku oblila krv. Na hitnoj su imali posla, kočijaš je dobio 14 šavova na dlanu, a svi mi ukor što nismo upamtili kad su nas opominjali stari: Ne trči pred rudo!
Ples i pomorci
Ja volim pečeniju janjetinu, pa s Tinom Eterović Čubrilo dijelim reš komadiće, a preko puta stola, baš ispod onog sata kojemu se nikuda ne žuri stisnuo se Budimir Žižović, Žižo odmila, u bijeloj kapici zasukao, da ne zamasti, rukave. Potegnuo iz Pule: novinar, pjesnik, urednik Pomorske večeri, profesionalni ribar, kamiondžija, pisac kuharica, ugostitelj, direktor, voditelj Male akademije solenja sardela u Fažani,...Možda bi i još nabrajao da ga ne zaustavih. Trebalo je nazdravititi s gutljajem graševine…Živio Fra Ma Fu naših dana!
Božica Brkan s čitavom paletom jesenskih boja u kosi, već pri kavi, tumači suprugu što bi trebalo fotografirati. Božica je vrsna tvorničarka riječi. Sa svojim timom (uvijek naglašava da sve radi u suradnji s timom) već je skuhala, vjerovali ili ne, 19 kuharica. I devet inih knjiga: pjesama, romana…I sve čitljivo, pismeno, lijepo opremljeno, ma kratko rečeno: čisti oblizeki.
Riječi radijskog novinara Vlade Dražića iz Karlovca takle su tisuće ušiju, pa se raspršile u eteru. I vijest (i život) (pre) kratko traju. No, tih i samozatajan, živne na plesu. Unatoč bijelom brku neumoran je, odličan plesač. Provjerila sam osobno, večer prije, uz tamburaše.
Alemka Goleš ne rastaje se od fotoaparata, Imala je peh biti mojom cimericom. Šutke je, strpljivo podnosila moje kašljanje, hrkanje i …tko zna što sve još. Odlična je partnerica, ni supruga ne smeta stalnim zivkanjem. Mogao je čovjek s mirom popiti kavu na Dolcu.
Tog dana i Vesna Kocon je bila na konju. Jahala je, da…da…doduše na nekom mirnom, krotkom konjiću, ali ljudi moji konj je konj! Dokaz unucima da se bakica još dobro drži i informacija filmašima koji snimaju Winetoua. I mi svog konja za trku imamo!.
Kraljica novinarstva
Za okruglim stolom drugog dana festivala bilo je više novinara no stolica. Vlasnici listova i izdavači nisu došli. Brinu oni druge brige. Jurcaju okolo u potrazi za lovom. No možda je i bolje tako, da nikad ne saznamo tko bi sjedio, a tko ostao stajati po strani.
Novinska reportaža danas je skoro iščezla. Sve je se rjeđe viđa, nije primjerena novim medijima 21. stoljeća. Jer reportaža traži vrijeme i za pisanje i za čitanje. A danas nitko nema vremena. Nije to tekst za čitanje na tabletu, ekranu ili stoječki na mobitelu, osim iz nužde. Reportaža se ne daje svakom, samo izabranima koji joj poklone svoje vrijeme. No nikako, baš nikako ne valja kukati. Svako vrijeme, svoje čari ima. Pa prilagodimo se. I ovaj Virovitički susret jedan je od načina oživljavanja kraljice novinarstva. Uostalom,jedna barokna fotelja čaroban detalj u moderno opremljenom stanu.
Zeleno i bijelo
Novinarka Branka Malnar iz Rijeke, u sklopu te rasprave najbolje je, jezgrovito, objasnila što je novinarska reportaža, „ Vijest je konfekcija, a reportaža ručni rad“. Branka se zbilja skladno sljubila s okolinom lovišta na Bilogori. Zeleni preljev njene kose bio je čas grana, čas trava. I ne samo to: odlično se snalazi i na bijelom – snijegu. Ove godine je u španjolskim Pirinejima osvojila prvo mjesto kao najbolja novinarka skijašica, veteranka. Čestitamo!
Sloboda na putu
I Boris Pavelić, bio je u Virovitici. Komparatist, novinar autor je više knjiga. Za najnoviju „ Smijeh slobode“ kažu da je odlična, da bi je svaki novinar, i onaj tko to nije, trebao pročitati. Riječ je o bogato ilustriranoj sedamstostraničnoj kronici Ferala i svega što se oko tog lista zbivalo.
Knjiga je, prešavši granicu, ovih dana predstavljena u Bruxellesu. Meni još nije dopala ruku, no na popisu je pod naslovom: Pročitati. Borisa Pavelića je i za okruglim stolom o reportaži bilo ugodno slušati. On zna s riječima. Posve jasno i zgusnuto zbori, sve u tren razumiješ, taj pravi političar nikad ne bi mogao biti.
Pisala bih ja i o novinarki Mariji Barić koja je unatoč alergiji došla iz Varaždina, o Slobodanu Kadiću koji je potegnuo iz Moskve, Vesni Latinovićiz Osijeka, uvijek pomno dotjeranoj i će će Anamariji Šnajdar, o Damiru Svobodi iz Agroglasa koji je čitavo vrijeme glavu sklanjao pod veliki slamnati, plavom maramom obrubljeni šešir. A i o Sandri Pocrnić Mlakar bih rado pisala. Ona se svojski trudila da njena Virovitica bude dobar domaćin. A Virovitica jer zaista bila gostoljubiva, sunčana, zelena, rascvjetana i pometena kao da je neki veliki svetak. I o dipl inž. Ivanu Slamiću iz TVIN- a bih voljela reći koju riječ, i o Mariju Bošnjaku, Tomislavu Radiću, Zdenku Duki, no ne smijem dužiti. Predsjednik HND-a Saša Leković jasno i glasno je rekao da reportaža mora biti kratka. A gazdu, čak i onda kad smo svi jednaki, nije mudro ljutiti.
Usput, i ne baš posve nevažno. Ovaj novinarski skup nije bio baš posve običan. I jelo se i pilo i plesalo i zabavljalo, no niti se tko svađao niti se tko napio, ni polupanih čaša, pa čak niti gadnih riječi nije bilo. Je li to već bablje ljeto dotaklo i sve nas.
Skoro zaboravih. Dobila sam monografiju Virovitice s posvetom u tri ljubazna, cifrana reda, od gradonačelnika Ivice Kirina. On je stalno bio s nama, družio se, objašnjavao, bio pri ruci. Imam ja podosta knjiga s posvetom pjesnika, pisaca, kolega i prijatelja. Ali eto tek sad imam jednu koju mi je potpisao gradonačelnik. Još tražim mjesto na polici toj knjizi o Virovitici, gradu u kojemu sve do Fra Ma Fu festivala (sramota me reći) nisam ni bila.
Reportaža je objavljena i strukovnom listu Hrvatskog novinarskog društva Novinar
