Svaki ulazak u Muzej likovnih umjetnosti u prelijepoj Europskoj aveniji u Osijeku u meni izaziva podvojeni osjećaj, jer pri obilasku aktualne (uglavnom uvijek vrlo dobre) izložbe, intenzivno „patim“ pri pomisli na bogati fundus umjetnina (razdoblje od tri stoljeća) koji se, zbog nedostatka prostora odavno ne može razgledati (već dosta dugo mi pokazuju mjesto gdje će u dvorištu niknuti nova muzejska zgrada).
Svojevrsna utjeha su mi izložbe koje djelomično obrađuju fundus, pa me vrlo obradovala izvrsna izložba naslovljena „Autoportreti iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti“ u promišljenom postavu i sa sjajnim pratećim katalogom (28.5. – 15.11.2020.). U četiri zbirke MLU-a (slikarstvo, kiparstvo, plakete /medalje i crteži/grafike) pohranjeno je 48 autoportreta 36 autora, a odlike izloženih radova su, prema navodu autora izložbe, višeg kustosa Daniela Zeca: „…jedni se odnose na više ili manje doslovno zrcaljenje, drugi na umjetnikovo modificiranje vlastitog lika u skladu s modernističkom paradigmom stilsko-morfološke metamorfoze.“
Većina autora vezana je korijenima uz Osijek ili Slavoniju, mada ih kasnije djelovanje odvodi u druge sredine, da spomenem suosnivača „Riječke grupe“ Vladimira Udatnyja ili Slavka Kopača (od 1948.) odnosno Julija Knifera (od 1994.) čija su djelovanja vezana uz Pariz. Najstariji izloženi autoportret iz fundusa MLU je realistički portret Franje Pfalza (1812.-1863.) koji bilježi slikarov izgled. Za razliku od ovakvog pristupa, Mario Čaušić (1972.) „propituje prirodu digitalne slike i virtualne stvarnosti, koje jasno smješta u suvremeni tehnološki koncept“ (Zec).
Likovni postav djelomice prati životnu kronologiju autora,ali više vodi računa o vizualnom skladu. Tako na primjer, ukoliko se izlažu slika i crtež istog autora (Slavko Šohaj) smješta ih se po tehnici, a ne prema autorstvu. Kako u zaključku iznosi Daniel Zec, većina autoportreta se izlaže prvi puta, a brojni su se predstavljeni autori rijetko bavili autoportretom, pa je prema njemu ova izložba važna i jedinstvena iz dva razloga: „Prvo, izložbom se obrađuju i na najprimjereniji način prezentiraju kao jedna zasebna i koherentna tematska cjelina ona djela iz muzejskog fundusa koja su dosad zbog statusa dugogodišnje pohrane u muzejskog čuvaonici bila dostupna isključivo kustosima Muzeja. I drugo, obradom teme autoportreta kao zasebne dionice unutar opusa umjetnika zastupljenih na izložbi daje se prinos poznavanju cjeline opusa tih umjetnika.“
Izostanak stalne izložbe fundusa (oko čega se silno trudio „dobri duh Galerije likovnih umjetnosti“, kroničar, kritičar i esejist Oto Švajcer, 1907.-2003.) djelomice se nadoknađuje ovakvim tematskim izložbama, a stručna vodstva podržavaju kolektivnu svijest o visokoj umjetničkoj vrijednosti radova pohranjenih u MLU Osijek.
