“Ovo je novi život”, govori 72-godišnja Milka Jurković iz sela Gređani, 10-ak kilometara udaljenom od Gline i nešto manje od Topuskog. “Sad sam zadovoljna, nisam se ni nadala da ću to dočekati”, kaže Milka u čijem su domu nakon 11 dugih mračnih godina prije desetak dana napokon zasjale sijalice.
Do Gređana dolazimo vozeći se kroz sela preko Petrinje i Gline. Gotovo je nevjerojatno, ali nigdje se ne vide bageri, dizalice, radnici na krovovima. Uz cestu jedino što govori o obnovi su nečiji predizborni plakati koji govore „Obnova sad i odmah“. No, dok ljude na Baniji čije su domove teško pogodili ovozimski potresi, sada je sigurno, većinom očekuje jedna duga i teška zima u kontejnerima ili polusigurnim objektima za stanovanje, Milkini problemi nas vraćaju na onu prošlu obnovu, poslijeratnu.
Naime, Milkin dom razrušen u ratu, država je obnovila. U kući su uredno provedene instalacije za električnu energiju i vodu. Kupaonica ima i kadu i WC školjku i umivaonik. No, kuća nije spojena ni na električnu ni vodovodnu mrežu. O tome nitko nije razmišljao pa Milka i njenih još četvero članova obitelji, uključujući i unuku osnovnoškolku, godinama žive bez struje i vode.
„Mjerili su, ima nekih 700 metara do spoja električne mreže. Zvala sam ja sto puta, pitala, tražila… Uvijek kažu, preskupo je, ne isplati se. Nekad je ovdje bilo 7-8 kuća i susjeda, danas nema nikoga, a tko će za mene samu to uvoditi“, kaže Milka o svojoj dugogodišnjoj potrazi za svjetlom.
Pri pametno planiranoj obnovi takve bi stvari trebalo uzeti u obzir. Čemu obnova u kojoj se potroši javni novac na instalacije koje neće nikad biti priključene na mrežu? Čemu osuđivanje ljudi na izolaciju i mrak, ako se može pronaći neko drugo rješenje? Hoće li se i u ovoj obnovi, kada jednom nastupi, učiti iz grešaka?
Osim što se ne isplati za jednu kuću dovoditi električnu mrežu, ne isplati se ni uvoditi javni prijevoz pa Milka i njeni ukućani do autobusne stanice moraju pješačiti nekoliko kilometara.
„Ja ne odlazim odavde ako ne moram jer nemam kako“, kaže Milka koja do grada najčešće odlazi kada vodi kćerku liječniku. Milka mlađa zvana Nina, naime, gluha je od rođenja. U ranim 30-ima, i ona veliku većina vremena provodi daleko od ičega što se može nazvati civilizacijom.
No, Milku je daleko najviše od svega pogađalo gledati unuku koja kreće u sedmi razred osnovne škole, kako uči uz svijeću.
„Ona je dijete. Voli školu. Stalno nešto uči. Teško je gledati dijete kako piše zadaću uz svijeće“, ističe.
Iako su Milka i njena obitelj Romi, razbijaju predrasude. Milki je bitno da se djeca obrazuju, ponosna je na svoje unuke koji se svi školuju, kaže da nikada nisu imali nikakvih problema zato što su Romi.
„Jako volim da djeca uče, da postanu nešto. Sad su došli bolji uvjeti za djecu i mlade. Ja sam bila najstarija od četvero djece. Dvije sestre i brat su se školovali. Kako je otac radio, a i majka po nadnicama, ja sam kod kuće kuhala i brinula se za mlađe. Tek s 13 godina krenula sam u školu i išla dva razreda do 15., koliko je bilo obavezno“, kaže Milka.
Djetinjstvo u okolici Slunja bilo je teško. Do škole je trebalo hodati kilometrima. Otac je, prisjeća se, hodao do posla sedam kilometara, i ljeti kada je bilo lakše, i zimi kad je u tim krajevima vrijeme teško.
„Teško se živjelo, a opet smo bili sretni. Nekad se nekad puno družilo. Moralo se kositi, kopati, uvijek smo išli susjedima pomoći. Danas sve strojevi rade, nitko nikome ne treba. A ja i danas kada je svadba ili neko slavlje volim pjevati do jutra. I samo želim za moju djecu, da su sretna i vesele se životu“, kaže Milka.
Za vrijeme rata ona i njena obitelj bili su u izbjeglištvu u Karlovcu. Kuća im je minirana. Na novoj, nakon rata napravljenoj, neožbukanoj katnici potres je ostavio podsjetnike u vidu pukotina. U usporedbi s brojim drugima, kuća je dobro prošla. No, godinu dana drhtanja tla u kući u kojoj nema ni utjehe svjetla, ostavilo je traga na sve ukućane. U dvorištu je kamp kućica koja doduše prokišnjava, u kojoj dio obitelji spava. Unuci Milka ne da da spava u svojoj sobi na katu. Strah ju je.
„Bilo me strah za unuke, za djecu, sa svijećama… Ako se ustanu po noći, po mraku, da im se nešto ne dogodi. Ostavila bi upaljenu svijeću, ali u umivaoniku. Ako se prekrene, da se ne može ništa zapaliti. Stalni je to strah sa svijećama bio. Ja bih rekla djeci, ajmo spavati, samo da ne sjede satima tako u mraku. Ali ja ne mogu spavati. Kad bi oni zaspali, ja bih se ustala. Nekad premećem robu koja je već složena, samo da ne mislim“, opisuje Milka.
S tri panela koji su sada na krovu Milka i njena obitelj imaju svjetlo u svim prostorijama, mogu puniti mobitele. U dnevnom boravku nalazi se starinski televizor koji nikada nije proradio. Stoji za ukras. Na njemu je tabletić. No, paneli će moći i pokrenuti i televizor, ne ovaj doduše, neki moderniji koji troše manje struje. Uz još tri panela koji se nadaju da će naknadno biti spojeni, moći će imati i frižider, a možda i veš mašinu.
No, i dalje se ne mogu kupati. Vodu donose s izvora. O svemu ovise o sinu Marku koji jedini ima automobil no radi u Glini. Ako nedostaje vodu, čekaju Marka. Ako trebaju ići liječniku, čekaju Marka. Osnovnoškolku Marko odvozi i dovozi iz škole. Unatoč svemu, naša vremešna sugovornica ima osmijeh na licu i stalno ponavlja koliko je zadovoljna i sretna što im je svjetlo napokon zasvijetlilo.
„Djeca se nisu nadala da će ovo ikad biti, ali ja sam se nadala cijelo vrijeme. Nevjesta nije znala što bi od veselja kada je svjetlo došlo. Unuka i ja nismo htjele ići spavati koliko nam je lijepo sjediti navečer sa svjetlom“, kaže Milka no kada bi im netko mogao pomoći s kopanjem bunara to bi im donekle omogućilo život u 21. stoljeću.
Solarni paneli postavljeni su na Milkinu kuću zahvaljujući udrugama Ljudi za ljude i Zelena akcija. Nastavak je to prošlogodišnje akcije kada su udruge kroz crowdfunding kampanju Zraka sunca – svjetlo nade prikupile donacije i postavile solarne panele na šest kuća bez električne energije u široj okolici Gline. Kako je jedna od kuća u međuvremenu stradala u potresu i dobila crvenu naljepnicu, paneli su premješteni na Milkinu kuću.
Jednog od ljudi koji su dobili panele kroz tu akciju, pronašli smo u selu Borovita s druge strane Gline. U osnonvoj školi u vrijeme kada ju je pohađao danas 59-godišnji Mićo Lončar bilo je 40-ak đaka u ta prva četiri razreda, a danas je tek šest stanovnika u kućama u okolici. Mićo danas živi u dijelu škole u kojoj je nekad učio pisati. U jedinoj prostoriji koju koristi nema tekuće vode, ni kupaonice. Instalacije od struje prerezane su za vrijeme rata. Četiri godine živio je bez električne energije do prošle godine kada je dobio solarnu struju. Kako je u srpnju došlo do kvara na solarnom sustavu, s Fatonom Berzatijem iz Zelene akcije otišli smo u popravak.
Solari pokreće žarulju, radio i frižider. „Što vam još treba?“, pitam Miću. „Ništa, ništa mi ne treba“, odgovara čovjek dok stoji na dvije štake, u selu bez ljudi, u kući bez vode, televizora, kuhinje, kupaone.
Lijep je sunčan dan i sela na Baniji, na još zelenim brežuljcima, posebno su lijepa. Mir koji prekidaju samo povremeni zvukovi prirode ostavljaju dojam idile. Neobrane jabuke popadale su posvuda uz loše ceste podsjećaju ipak koliko je pusto ovdje danas, a Mićina pomirenost sa životom kakav je, ostavlja nas bez odgovora.
Mićo je osam godina živio u staračkom domu, ali nije mogao više izdržati, kaže. Draže mu je, čini se, u ruševinama nekadašnje škole, na pustom brdu. Potres je bio začuđujuće milostiv prema toj ruševnoj zgradi.
Prije dosta godina posjetila sam ostatke drevne Palmyre u Siriji. Ostalo mi je u sjećanju pitanje tamošnjeg vodiča deva koje mi je došlo u sjećanje dok lunjamo polunapuštenim selima. „Kad će biti bolje?“, pitao je taj mladić tih godina kada je u Siriju dolazilo malo turista. Nažalost, za vodiča deva u Palmyri i sirijski turizam teško da se išta bolje nakon toga dogodilo. Nipošto ne želim uspoređivati situacije, no pitanje je slično onome koje odzvanja i po Baniji, „kada će biti bolje?“ Puno je ovdje problema koje je potres samo naglasio. Bez sustavnog plana, koji obuhvaća puno šire aspekte od same obnove zidanih objekata, teško da će ova sela ikad više prodisati životom. A takav plan se ni ne nazire.
„Koliko je malo potrebno za sreću, sramota je da ljudi u 21. stoljeću žive bez struje“, kaže Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline i jedna od ljudi iza udruge Ljudi za ljude. Dok na području Grada Gline danas Bakšić Mitić više ne zna za kućanstva koja nisu pokrivena električnom energijom, tijekom crowdfunding kampanje javljali su joj se ljudi iz cijele Hrvatske s istim problemom. Iz okolice ih još ima na području Topuskog i Gvozda.
No, potres je donio nove energetske probleme. Zovu je ljudi koji se u kamp kućicama ne mogu pripojiti na mrežu, kojima nadležni žele otpojiti struju s kuća zbog oštećenja. A obnova se ne nazire.
„Jedino što možete vidjeti su ono što se gradi privatnim donacijama. Država nije obnovila još ni jednu kuću s crvenom ili narančastom naljepnicom, obnavljaju jedino one sa zelenom naljepnicom, a to su dimnjaci i slično“, kaže Bakšić Mitić koja podsjeća kako je Skoplje nakon potresa obnovljeno u samo godinu i pol dana.
***
