Zahvaljujući nemirnom duhu pohranjenom u tijelu latentnog povjesničara, Hrvoje Ivančić (1983.) se vrlo rano prepoznao u pozivu novinara i putopisca što ga je nagnalo da se iz rodnog Zaboka, u skladu s Skakespeareovom izrekom da je „Cijeli svijet pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu“, uputi na bliža i daljnja putovanja. Ponekad je to bilo iz „fore“ poput putovanja koje je pretočio u knjigu „Dunavski blues“, kada je s prijateljem Titom u krhkom čamcu doplovio od Zagreba do Crnog mora.
Mada putovanje djeluje kao produženi tulum, knjiga nije socijalno neosviještena, a takav pristup nalazimo u svim Ivančićevim reportažama. Što je tema „škakljivija“ po procjeni široke javnosti, to je Ivančić spremniji, a to se vidi i u reportaži o životu međimurskih Roma „Njihovi i naši“ koja je objavljena u ožujku prošle godine na portalu Lupiga.com. U priči postoje dvije komponente: pojedinac koji se „izvukao“ i oni koji su i dalje u prvotnom okruženju. Pojedinac je Mladen Ignac, mladić kojeg je udomila obitelj Hoblaj iz Murskog Središća i tako ga izvukla iz romskog naselja čime mu je osigurala normalne životne uvjete kako bi se mogao školovati i baviti sportom. Ivančić odlazi u naselje Piškorovec, najveći geto u Hrvatskoj, u koji se, kako tvrdi Mladen: „Niti policija ne hupa tam iti sama“, ali obilazi i druga romska naselja po Međimurju prikazujući životne uvjete i običaje .
Usporedno sa životom u naseljima, Ivančić se bavi Mladenom, njegovim udomiteljima i njegovom biološkom obitelji (otac alkoholičar, sklon je nasilju i kriminalu) iz koje je većina djece također već udomljeno. Tvrdnja „Oni kradeju“ kojom međimursko ne -romsko stanovništvo, takozvani naši, opravdava iskonsku netrpeljivost prema Romima i odobrava njihovu getoizaciju, u ovoj Ivančićevoj reportaži pomalo labavi, jer neki sugovornici otkrivaju da i „naši kradeju“, a da među „njihovima“ ima vrsnih majstora. Ivančić piše standardnim hrvatskim jezikom, a vjerodostojnost priče potkrepljuje imenujući sugovornike i navodeći njihove rečenice sa svim nepravilnostima.
Valja znati, da je većina odraslih Roma slabo ili nikako obrazovano, da međusobno ne govore hrvatski i da je okolno stanovništvo prilično nesklono njihovoj integraciji. Čak i one koji ne mare za ljude izvan „vlastitog dvorišta“, mogla bi ova Ivančićeva reportaža zainteresirati jer je svojom životnošću i živošću bliska dobrom književnom izričaju.
Bilo bi ipak ljepše, kada bi bila jedna od dionica na putu dobrih namjera jer kako kaže Einstein: „Lakše je razbiti atom nego predrasude“. Možda su u pravu oni koji tvrde da je lako biti tolerantan na daljinu, ali ne približimo li se, nećemo znati jesu li u pravu.
