Fra Ma Fu 2018

O kupoli, simbolu grada (i blatu kojeg nema)

  Daruvar         Vlatka Daněk         10.09.2019.
O kupoli, simbolu grada (i blatu kojeg nema)

Vjerojatno vam se to već dogodilo, dođu vam u posjet rođaci ili prijatelji koje rijetko viđate i nakon obilnog ručka svi zaključite kako je vrijeme za malu šetnju i upoznavanje Daruvara.

I naravno, kamo ćete sa svojim dragim gostima neko u – park. Jer, ruku na srce, centar našeg grada nije posebno upečatljiv, crkve nam nisu velebne, ni pune značajnih umjetnina, a dvorac malo izvan ruke. Zato je park uvijek tu i uvijek je lijep – ljeti zelen i pun svježine, u jesen i proljeće pun boja, u zimskim snježnim noćima prožet mističnom energijom.

A najupadljivija zgrada u parku i nezamjenjivi simbol Daruvara je Centralno blatno kupalište. Sigurno ni jedan turist nije prošao kroz naš grad, da nije vidio, a najčešće se i fotografirao ispred prepoznatljive kupole, pa tu zastajemo i mi.  Mnogi neupućeni zovu ovu zgradu „turske kupke“, što je posve krivo, jer s Turcima ova zgrada nema apsolutno ništa.

Profesor Josip Matušek u prvoj je monografiji Daruvara (iz 1975. godine) napisao  (a odonda citiraju svi suvremeni istraživači povijesti.: „centralnu kupku u pseudomaurskom stilu sagradio 1910. godine arhitekt Amadeo Carnelutti“.  Današnji svemogući internet kaže, da je zagrebačka građevinska tvrtka Carnelutti bila u ono vrijeme vrlo tražena i da je sagradila više od dvije stotine građevina, osobito u manjim mjestima. Objašnjenje zašto zgrada izgleda „turski“ daje Daruvarčanin sa stalnim mjestom boravka i rada u Brnu, arhitekt  Miloslav Sohr. „Ova eklecistička građevina osobitog arhitektonskog izraza u maurskom stilu pripada pravcu ugarske arhitekture inspirirane egzotičnim oblicima, osobito popularnim na prijelazu stoljeća,“ čitamo u njegovoj knjizi Daruvar,  urbanističko-graditeljski razvoj grada a izdanoj 2012. godine.

Ništa, dakle, novog pod suncem,  ovaj romantičarski objekt istočnjačkih oblika imao je prije svega propagandnu funkciju – privući u „kupke“ što više posjetilaca i tu je ulogu vrlo uspješno punio više od stotinu godina.

Kupolu blatnih kupki ne može previdjeti nitko tko u kupališni park ušeta iz centra takozvanom „malom ulicom“, ali rijetki se prošetaju do južnog pročelja koje od svibnja do listopada uokviruje bujno zelenilo, pa lagano promakne veliki plavi natpis Centralno blatno kupalište. Za razliku od doba mojeg djetinjstva, danas vrlo malo šetača zalazi u ovaj krajnji južni dio kupališnog parka – na radost parova koji ovdje vrlo rado sjede poluskriveni pod trijemom.

Svojim gostima skrenite još jednom pozornost na kupolu, koja je zapravo sastavljena od osam dijelova i završava svjetlarnikom. Danas ta kupola ima pomalo spljošten, lukovičast izgled, a takav je i svjetlarnik, no nije uvijek bilo tako. Najbolje to vidimo na starim razglednicama. Na početku dvadesetog stoljeća kupola je malo „mršavija“  a u nekim popravcima nije baš najljepše prošao ni svjetlarnik, ali jednu zaista zanimljivu fotografiju nalazimo u knjizi daruvarskog foto-kluba (izašla 2010. godine u povodu 70. obljetnice kluba).

Na njoj je Vlado Daněk, jedan od vrlo aktivnih posljeratnih članova kluba ovjekovječio događaj, koji je davno potonuo u zaborav, kada se kupola jedne zime pod težinom snijega jednostavno srušila. Prema njegovom sjećanju, fotografija je nastala oko 1950. godine  – vjerojatno ne kasnije od 1951. godine. Prema knjizi Miloslava Sohra, zadnji građevinski radovi na kupoli rađeni su oko 1970. i od onda naša slavna kupola izgleda ovako kao danas.

Prava je šteta što je danas zgrada izvan funkcije jer unutra je vrlo lijepo, ugodno i zaista egzotično. Točno ispod kupole nalazi se okrugli bazen u koji se silazi po nekoliko stepenica i koji nema dna. To jest, dno je mulj iz kojeg tu i tamo isplivavaju mjehuri zraka i pokazuju, da ovdje voda posve prirodno izvire iz zemlje i puni bazen oko kojeg je sagrađen zid na kojem stoji kupola. Oko cijelog bazena ide hodnik, koji je vodio u manje sobe, gdje su se do prije Domovinskog rata provodile galvanoterapija, hidromasaža i druge terapije. Drvene stepenice u istočnjačkom stilu vodile su do polukata, gdje su bile sobe s krevetima za odležavanje i gdje su se gosti mogli „odpariti“ i odmoriti prije izlaska van.

A gdje je tu blato?

Nekada davno blatne kupke su se nalazile u malom polukružnom bazenu prigrađenom sa sjeverne strane zgrade. Bio je to također bazenčić „bez dna“, to jest cijeli pun blata u koji su gosti jednostavno sjedali i sami se oblagali. Kasnije (vjerojatno sedamdesetih) je takozvano „fango“ iliti oblaganje kupališnih gostiju ljekovitim blatom prebačeno u susjedni Ivanov dom (srušen u Domovinskom ratu) pa su tako Centralne blatne kupke već skoro pola stoljeća – bez blata.

Priča je prvi puta objavljena 2016. godine u okviru serijala Šećemo Daruvarom koji je autorica pisala za web stranicu Daruvarski portfolio gdje možete vidjeti i više fotografija.

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.