Svaki daruvarski gost, bez izuzetka, bio on turist ili rekreativac, ili korisnik usluga Daruvarskih toplica, ili pak puki putnik namjernik, za ovaj grad misli da je to oaza mira i ljepote, jer u njemu vidi brižno njegovane parkove, uredno postrojene aleje i drvorede, ušminkanu barokno–neoklasicističko–secesijsku urbanu jezgru, i vidi da tu život teče mirno i polako, štono bi se reklo u laganom ritmu, baš kao onaj lijeni vodotok koji presijeca grad.
Zato će im ovo zvučati potpuno neobično i strano, te nevjerojatno i neshvatljivo, ali sušta je istina, i ništa osim istine: Daruvar je nekad, i to ne tako davno, bio grad tvorničkih dimnjaka. Znana daruvarska šetačica, kolumnistica
Vlatka Daněk sve ih je pobrojala u svom istoimenom eseju: parna pilana, mlin, pivovara, ciglana, staklana, čeličana... Naravno, moderna tehnologija proizvodnje ne zahtjeva dimnjak koji bi svojom karakterističnom staturom parao oblake i pravio nove pućkajući u nebo kolutove bijelog, sivog i crnog dima, pa su oni svi odreda srušeni, ali od svih industrijskih pogona u kojima su se kočili ti nedogledni zidani stošci danas radi još samo jedan – daruvarska pivovara.
Dalitov visoki dimnjak sravnjen je sa zemljom još pedesetih godina, ali je željezara sve do kraja prvog desetljeća novog milenija odolijevala udarima s lijeva i desna i lutala po bespućima tržišne ekonomije, mijenjala proizvodni program, teturajući od automobilske industrije do one vojne i natrag. No, nikad više nije vratila onaj ugled iz osamdesetih, kada su sjajni poslovni rezultati omogućavali da Dalit financira nekoliko sportskih klubova, da radnike liječi u vlastitoj ambulanti i gradi stanove.
Kada su okosnicu ponude činile dvije linije – oprema za tvornice opeke i uređaji za pasteriziranje pića, te voća i povrća. U cijeloj Jugoslaviji nije bilo ciglane bez daruvarskih strojeva, a tunelski pasterizatori sa znakom Dalita instalirani su u mnogim prehrambenim industrijama i u pivovarama ne samo kod kuće, nego i po cijelom svijetu – od Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza do Indije i Pakistana, Kube i Australije.
Kad su sklapane korice ove priče, pokretanjem postupka pretvorbe i privatizacije ranih devedesetih, dakle u poslovični osvit demokracije, čime je započelo višegodišnje polagano umiranje i konačna egzekucija u finišu stečajnog postupka, Dalit je imao 1700 zaposlenih, a u svojim najboljim danima sredinom osamdesetih i stotinjak više. Svaki je peti stanovnik grada svakodnevno prolazio kroz jednu od dviju porti golemog kompleksa koji se prostirao na površini od petnaest hektara, a mislim da neću pogriješiti ako kažem da je svaka, ama baš svaka, obitelj na ovaj ili onaj način živjela od tog malog diva, od lokalnog giganta, koji je – koliko god to zvučalo paradoksalno – rigajući oganj u atmosferu i posipajući grad željeznom prašinom u urbani organizam zapravo upumpavao – život. Svaka. I ona koja nije imala nikoga na platnoj listi Daruvarske ljevaonice željeza i tvornice strojeva, kako je punim naslovom glasilo ime od kojeg je iskovan akronim D A L I T.
„Mi trgovci dobro smo znali kada je u Dalitu bila plaća, te subote mi smo u trgovini prodali i do 40 zimskih kaputa a danas ne prodamo ni jedan“ žalio se sredinom devedesetih našoj novinarskoj ekipi jedan prodavač u trgovini tekstila u centru Daruvara,“ zapisala je Vlatka Daněk na svom blogu. Od kupovne moći Dalitovih radnika živjeli su ne samo trgovci, i ne samo ugostitelji, i ne samo individualni poljoprivredni proizvođači, nego i svi dugi, pa čak i novinari. Pri tom, međutim, ne mislim da je tvornica honorirala njihove vijesti, izvještaje i reportaže, nego je sudjelovala u zatvaranju financijske konstrukcije za izdavanje Daruvarskog lista, koji je kratkotrajno izlazio baš onih osamdesetih u zvjezdanom razdoblju pogona.
Tada se – mnogi se toga živo sjećaju – sve radilo po ključu, pa je tako i lokalne novine financirao udruženi rad i to tako da je svaki radni kolektiv davao onoliko koliko mu je razrezao Socijalistički savez. Dalit je, kao najveće i najprosperitetnije poduzeće imao dati najviše, a zauzvrat mu je pripadao određeni broj besplatnih primjeraka novina, adekvatno učešću u sufinanciranju. I onda, kada smo svakog drugog petka došli na jednu od onih porti s novim brojem novina, nismo mogli ne primijetiti da u prašnjavom budžaku stoji neraspakiran bunt prethodnog broja, uredno zavezan debelom špagom. Možda ih tamo nisu čitali zato što je Dalit izdavao vlastite tvorničke novine, a u njima se znala naći i slika pokojeg radnika.
Onda su ukinute novine, pa izleti i društvene akcije, zajedničke proslave i stanogradnja, pa su krenuli dugovi za vodu, struju i plin, pa za plaće, pa su pojedina poduzeća likvidirana i umjesto njih osnivana nova, koja nisu morala podmirivati dugove svojih prethodnika, te su tako šljakeri nakupili i deset štambilja u radnoj knjižici a da se nisu maknuli od svog tokarskog stroja. Mnogi su odlazili sami, drugi su otpuštani i odjednom je Dalit ostao na 40 do 70 radnika koliko je između dva svjetska rata zapošljavala manufaktura na čijim je pečatima pisalo: Franje Effenbergera sin – Tvornica strojeva, ljevaonica željeza i mjedi, Daruvar, Slavonija i koji su za 3 do 9 dinara po satu proizvodili sječkalice, poljske kuhinje i generatore.
I tako sve dok gordi kolos nije pao na koljena i došao u stanje koje je
Kruno Lokotar zabilježio na ovim apokaliptičnim fotografijama.
Ostaje nam, naravno, želja i nada da će se i dani ponosa i slave naći na kakvoj reprezentativnoj izložbi koja će fotografijama, dokumentima i memorabilijama zabilježiti bolju prošlost daruvarske čeličane i podsjetiti nas i na naša bolja vremena i na bolje nas, ali sada možemo samo slegnuti ramenima i pomirljivo reći: Sic transit gloria mundi. Tako prolazi slava svijeta.
