A tko ako ne Kruno Lokotar? I kad ako ne sad? I nije neka ideja, zar ne, pozvati autore, koji su ti ionako pri ruci, da napišu svoju impresiju o tvom rodnom gradu. Ne trebaju teški fakulteti niti iščitavanja biblioteka. Štoviše, ideja je toliko jednostavna da uopće nije čudo što je pala na um našem uredničkom Broju Jedan, nego je zapravo čudnije kako se toga nitko prije nije dosjetio - piše Sandra Pocrnić Mlakar na portalu Kvaka.
Nije mogao, primjerice, neki urednik tiražnije revije ili tjednika, napraviti turneju po županijama, ponuditi skupi oglasni prostor nekom ambicioznijem trgovačkom lancu i književničkom perspektivom istaknuti lokalne prednosti kojih domaći često nisu ni svjesni.
Nije mogao ni netko iz jačih ministarstava, turizma, gospodarstva ili možda kulture, namijeniti sredstva za književnike koji bi pisali o lokalnim kapacitetima pa u suradnji s nekim od dotiranih književnih časopisa napraviti izvanredno izdanje posvećeno provinciji. Barem jednom godišnje. Pa bi se u dvadeset-trideset godina skupilo materijala kojim bi se mnogi gradovi mogli pohvaliti, ne bacaju se trajne vrijednosti.
Nije mogao – naravno da nije mogao – ni neki jači nakladnik u izdašnijim ranim dvijetisućitima riskirati pa uložiti u lokalno izdanje, zaokružiti po periferiji i otvoriti široki kulturni prostor koji bi mogao ojačati i gospodarstvo.
Nije mogao, kako vidimo, ni nitko od nabrojanih pitati Krunu Lokotara ima li kakvu ideju koju bi bilo dobro podržati. A znamo, svi dobro znamo što i kako radi Kruno Lokotar. Ipak, ništa od toga nije se dogodilo, nego je Kruno Lokotar, kako kaže u predgovoru zbornika, sam krenuo i iskoristio svoj „urednički autoritet, veze i znanja, valjda i ugled“.
Nije, dakle, uopće stvar u novcu.
Na dnu krize podebljane koronom, Kruno Lokotar pogledao je oko sebe i dohvatio ono što mu je najbliže – autore s kojima radi i rodni grad. I naciji koja se pogubila u informatičkom dobu i obilju sadržaja elektronskih medija, u svemiru u kojem se ne zna tko treba pisati, a tko čitati, niti tko koga treba pratiti i zašto, ponudio tvrdoukoričeni zbornik. Jednostavnu knjigu, jednostavnog naslova „Kad čujem Daruvar“, u kojoj je skupio 28 pisaca koji nisu iz Daruvara. I odjednom se knjiga traži, odjednom je zbornik hit, a predgovor dirljiv. I odjednom je taj Daruvar važniji i sam sebi, jer se o njemu piše i govori. I gle čega sve ima u Daruvaru, kako je inspirativan i kako mu je bogata povijest. Zanimljiv je to grad, nije samo točka na karti niti uporište jedne od stranaka.
Prihvatili mediji, evo nove teme – kao da Daruvar jednako nije stajao tamo i jučer i prekjučer. Nagađa se tko je sve u Lokotarovom zborniku, a tko nije i zašto nije. Čitaju Daruvarčani kako književnici pišu o njihovom gradu, pa ga i sami počinju gledati drugim očima! Razbudili se i okolni manji i veći gradovi, pomišljaju gradonačelnici što bi pisci napisali kada bi pisali o njihovim gradovima.
Čarobna riječ je izgovorena i čarolija djeluje, naočigled svih. Gle, nekim čudom nastaje blistaviji i uvjerljiviji život kad o njemu pišu pisci! I kad urednik zna zašto.
