U petak, 20. rujna na 5. Fra Ma Fu festivalu u Daruvaru bit će prikazan dokumentarni film Pope, vrati se. Film nije samo svojevrstan hommage novinaru, pjesniku, esejistu i reporteru Momčilu Popadiću, već i, kako sam naslov sugerira, molba za povratak na novinarsku scenu vrsnih profesionalaca, sorti novinara koji će živjeti novinarstvo. Redatelj filma Toni Volarić ispričao nam je uoči Festivala, o kakvoj se to točno sorti novinara radi, zašto nam je toliko potrebna i zašto dovoljno ne poznajemo i ne cijenimo ljude poput Popadića
Što Vas je ponukalo da napravite film o Popadiću?
- Dogodilo se to da sam za HRT snimao serijal Zauvijek skladatelj o 12 naših hrvatskih skladatelja, a jedan od filmova je bio o Rajku Dujmiću. Snimali smo kod Tonke, one Tonke iz Rajkove pjesme Tonka reci cvrčak, kod nje doma u Splitu. Snimili smo što smo htjeli, sjeli, izvadio se pršut i sir, kako to već ide... Sjedili smo i ona me cijelo vrijeme promatrala. Mislim si, čekaj malo, imam li nešto na nosu? Na kraju ona meni kaže da bi mi nešto pokazala. Dala mi je kožnu torbu Momčila Popadića s olovkama i njegovim zapisima i u taj čas me to dirnulo, ali znao sam odmah da nemam nikakav proračun i logistiku. Uopće nisam znao kako, ali sam joj obećao da ću napraviti film o njemu. Krenuli smo polako istraživati, sastavljati popis mogućih sugovornika i spajali troškove i s nekim drugim snimanjima iako to možda ne smijem ni priznati. Snimanje je podrazumijevalo odlaske u Split, razgovore s njegovim prijateljima. Onda sam otišao na HRT, pitao ima li nešto o Popadiću, ali ispostavilo se nema ni jedne sekunde. Dakle radi se o situaciji u kojoj govorite o čovjeku kojeg više nema, uz to nigdje nemate nikakvih intervjua.
Ali Tonka je dala njegove privatne fotke, i u Slobodnoj Dalmaciji su mi izašli u susret, i eto, složili smo neki filmić koje je, čini mi se, uspješan s obzirom na uvjete u kojima je nastao. Na kraju smo shvatili da smo napravili pametnu stvar jer smo ljude osvijestili o važnosti tog jednog visokog, raščupanog pjesnika i reportera, koji teško da će se ikada ponoviti. Bio je reporter koji piše od jutra do mraka, po stolnjacima, salvetama, papirićima...takvog entuzijastu, takovg „luđaka“ teško da ćete naći.
Kako je moguće da se ne zna za čovjeka koji nas je oduševljavao svojim talentima i koji je toliko toga ostavio iza sebe?
- Jednom dijelom, to je općenito sudbina tekstopisaca. Ljudi uvijek kažu, ona Oliverova pjesma mi je genijalna, a ni ne znaju tko ju je zapravo napisao. Jednostavno previde. Možda su mediji djelomično krivi jer ne serviramo kompletnu informaciju i ne naglašavamo važnost autora. Drugim dijelom, to je krivica nas koji se bave novinarstvom jer ne dovoljno ne educiramo ljude. Bitno nam je koja je kokodakalica na Rujanfestu, a nije nam bitno tko je napisao antologijske pjesme Oprosti mi, Pape ili Ča je život vengo fantažija. Nama to nekako kao da nije bitno, ili ne stignemo. U trci smo za događajima, trčimo za premijerima i ministrima, a nikako da shvatimo da postoji cijeli jedan život koji nema veze niti s jednim političkim establišmentom. Postoje ljudi koji su stvorili nešto što će vječno živjeti. Dakle, sudbina je tekstopisca da je uvijek u drugom ili trećem planu.
Mislite li da je upravo ta nevidljivost djelić tajne uspješnih novinara?
- Ima danas novinara i reportera koji se strašno guraju i paze da budu u svakom kadru, koji misle da moraju televizijsku priču raditi tako da nas vode iz prvog lica, da kroz njih doživljavamo sugovornika ili temu o kojoj govore. Zapravo je to po meni, možda sam ja malo staromodan, suvišno. Ja ne želim gledati vas niti sebe, nego onoga o kome se radi. Druga stvar je to da je Popadić bio baš specifičan, toliko nerfomalan. On, recimo dobije glavnu nagradu na Splitskom festivalu, u ona zlatna vremena, na tada najjačem festivalu u zemlji, i dođe u kratkim hlačama. Na kraju moli nekog drugog da uzme nagradu umjesto njega. Njemu nisu značila ništa ta neka formalna priznanja, slava i popularnost. On je samo htio pretočiti ono što se nalazi unutar njega u tekst. A mi bismo se danas slikali. Većina današnjih novinara misli da bi im se trebao sagraditi spomenik. A mi bi trebali biti posrednici u građenju spomenika nekim velikim ljudima. To su sada dvije koncepcije u novinarstvu. Nisam najpametniji pa ne bih sudio koja je bolja, ali meni je draži ovaj gdje je težište na glavnom liku i gdje ćeš u 30-45 minuta poistovijetiti gledatelja s tim glavnim protagonistom.
NOVINARSTVO JE ZARAZA
Postoje i danas ljudi poput Popadića ili, bolje rečeno, mislite li da ima uopće mjesta za njih u svijetu clickbait novinarstva?
- Tu sam dosta bio kritičan pa su mi to neki zamijerili. Danas, bez uvrede kolegama koji se muče od jutra do sutra po portalima, portal novinarstvo zapravo ne daje vremena. Kolege nisu krivi, oni su upali u sustav vrijednosti gdje klikom morate opravdati svoje postojanje. Naslovi su danas Nećete vjerovati što se dogodilo ili Pogledajte što je napravio. Kakvi su to naslovi?!
Mi smo prije imali posebne seminare o pisanju naslova, sve naši kolege u Hrvatskoj su to prošli. Sada se sve to radi onako kako nismo učili. Bilo bi prepesimistično misliti da nema ljudi poput Popadića. Imamo odličnih kolumnista, fenomenalnih autora, koji su spremni izložiti se kritici, ali im sustav vrijednosti trčanja za priopćenjima i PR objavama ne daje dovoljno vremena i prostora. To oduzima snagu i vidljivost ljudi poput Popadića.
Danas ljudima ne pričamo realnu priču. Jednom je Pop išao trajektom za Šoltu, potpuno nekim drugim poslom. Na trajekt su ukrcali sprovod i on je napisao cijeli tekst o tome. Sve što je vidio, doživio – sjajno je opisao cijelu tu atmosferu. Mislim da se Popadić i ne može ponoviti jer si redakcije ne mogu dopustiti poslati reportera par dana na Šoltu.
Poseban problem je što lokalna samouprava financira ili sufinancira lokalne medije koji se nikako ne mogu i ne smiju zamjeriti lokalnom političkom gazdi, jer onda neće dobiti dotaciju koja omogućava isplatu plaća. I to je prokleti zatvoreni krug iz kojeg je teško izaći.
Imate li nekakvih predviđanja što se tiče budućnosti novinarstva? Mislite li te će se nastaviti razvijati u smjeru u kojem se čini da trenutno ide, ili je moguće da će doći do nekakve promjene?
- Ja sam prenevažan da bih se usudio prognozirati razvoj novinarstva, ali jedino, što je zdrav razum, ako se ovako nastavi, onda nije dobro, onda budućnosti ne vidim. Međutim, ne treba ni podcijeniti ogromnu snagu novinara. Postoji građanska hrabrost u mnogim novinarima koji se usude nešto reći. Uvijek je toga bilo. Sjetimo se Radija 101 koji je danas anesteziran. Nekad je taj Radio, izveo na trg sto i više tisuća ljudi. I pitali su me zašto se film zove Pope, vrati se, Zato što bih volio da se vrati tako jedan novinar koji će se usuditi neke stvari napisati. I da dobije priliku, jer sigurno postoji. Novac nije najbitniji. Novinarstvo je zaraza. Vi tako poimate svijet, tako ga gledate, inače se bavite nečim drugim. Posebice novinarskom reportažom. To je posebna umjetnost, prenijeti nekome slovima, ono što vidite očima. To stvarno nije jednostavno. Rijetki su to majstori.
Zašto novinarstvo?
- Ovo sada možda govorim prvi put u životu. Studirao solo pjevanje i pjevao dvije, tri opere u životu. Ali shvatio da sam da ću od toga vrlo teško stvoriti egzistenciju. I onda sam jednostavno odlučio. Pokucao sam 1998. na vrata Dobro jutro Hrvatska i ljudi su mi pružili priliku da se pokušam dokazati. Tamo sam bio 12 godina. Nakon toga na BBC, Plavom radiju, HRT-u, pa bio direktor programa CMC...i možda sam tek sada dovoljno hrabar da budem vlastiti autor i da probam nešto sam. Vrlo je teško i ogromna je konkurencija. Teško se probiti i snimiti, recimo, film poput ovog o Popadiću. Ali sada tek mislim da sam dovoljno hrabar i dovoljno jak. Evo snimio sam 25 dokumentaraca za HRT, o nekim velikim ljudima, kao što su Pero Gotovac, Đelo Jusić, Oliver Dragojević, Arsen Dedić, Dino Dvornik… Sada završavam serijal koji će se od kraja ove godine početi emitirati na prvom programu HRT-a. Ali da bih ohrabrio nekoga da krene samostalno...ne bih se usudio. Teško je savjetovati budi hrabar i budi lud jer se događaju situacije u kojima nemate što za jesti. Možda ne baš tako dramatično, ali situacije u kojima niste baš sigurni kako ćete platiti režije. Nije lak posao freelancera, moji kolege to znaju. Možeš kukati, a možeš se i probuditi ujutro i nastaviti se boriti, to je stvar izbora. I moram reći: sve te serijale dobio sam nakon Popadića.
NAŠE ZLATO
Koja je najvažnija stvar koju ste naučili kao novinar?
- Postoje standardi u novinarstvu kojima navodno težimo, ali u realnosti će se točno znati koje novine su pod čijim okriljem. I zna se točno za koga morate navijati. Ali, ono što mora biti u novinama je istina. Hoćemo li imati reklamu za Coca-Colu ili Pepsi, to je vaš problem, ali istina najvažnija. Mislim da nije tako crno dok postoji hrabrih ljudi, onih koji će stati iza svog teksta, pa makar dobili otkaz. Nisu novinari izvan prostora i vremena, to su ljudi koji dijele sudbinu svih drugih ljudi, samo zarađuju za život na neki drugi način. I kad zarađuješ za život na takav način, tu te mogu anestezirati.
Za kraj, neki savjet mladima koji su zainteresirani za novinarstvo?
- Da bih davao savjete morao bih biti velika novinarska zvijezda, a ja se time ne smatram. Onima koji bi recimo htjeli raditi dokumentarne filmove ne smijem odati previše tajni jer onda ja neću biti dovoljno dobar, ali neke stvari mogu reći. Dakle, pokušaj razgovarati sa što više ljudi i pokušaj saznati više istina o istom čovjeku ili događaju o kojem radiš film. Pokušaj si dati vremena, pokušaj nikome ne vjerovati baš u potpunosti jer su ljudi emotivni i pokušaj napraviti priču od koje te neće biti strah reakcija. Za to moraš imati malo hrabrosti i strpljenja. Naprimjer, kada sam radio film o Vici Vukovu, nađem ti se njegovom kćeri Ivanom. I ona je meni rekla ovako: „Dok ne pročitate sve tri knjige moga oca neću razgovarati“, Dakle, pripremi se, pročitaj, saznaj i još jednom provjeri svaku činjenicu. Kada napraviš film, pokaži ga nekome od tih sudionika, imaj svoju neku malu komisiju koja će ti reći je li to relevantna priča.
Na HRT-u sam šest mjeseci hodao za kolegicom Andrejom Arežinom prije nego su mi uopće dali da napravim prvi samostalni prilog. Moraš od nekog naučiti. A danas je učenje sramota. Danas bi došli direktno s vlaka i odmah vodili Dnevnik. Ne možeš voditi Dnevnik! Pogledajte sve te legendarne voditelje na BBC-u. Taj čovjek ima 50 plus. A kod nas su takvi ljudi škart, što će oni tamo.
Međutim, oni vrijedi zato što imaju povijesno pamćenje, znanje, iskustvo… Te ljude treba angažirati kao agente, a ne ih odbacivati. Izgubili smo uzore jer su preskupi i prestari. Gospođa novinarka ili urednica od 60 godina je naše zlato.
