Uvijek bogat sadržajem, Fra Ma Fu festival je poput mikrokozmosa unutar kojeg se novinari okupljaju kako bi proslavili svoje zvanje. Na otvorenju petog u Daruvaru, prikazan je dokumentarni film Pope, vrati se o svestranom reporteru Momčilu Popadiću, producenta i režisera Tonija Volarića.
Film nije samo osvijestio publiku o životu ovog briljantnog tekstopsica, već i ukazuje na kontrast između svijeta novinarstva danas i u Popadićevo vrijeme.
Volarićev film baca svijetlo na Popadićev ogroman talent i blago koje je ostavio iza sebe: njegov doprinos svijetu novinarstva i glazbe je neosporiv.
Međutim, nakon gledanja filma, čovjek si ne može pomoći, a da si ne postavi određena pitanja: Zašto onda ne govorimo o njemu? Zašto govorimo kako obožavamo Oliveru pjesmu Oprosti mi, pape? Zašto ne znamo tko stoji iza njezina teksta? Dijelić odgovora na ova pitanja može se pronaći u samoj Popadićevoj osobnosti.
Njega nije bilo briga za nagrade ili bilo kakva priznanja; njegova uloga u predstavi koju zovemo život nije bila da stoji na pozornici obasjan reflektorima, već da svojim tekstovima usmjerava tu svjetlost prema ljudima i događajima oko nas. Osim toga, gledajući Popadića, Fuisa i mnoge druge majstore pismene riječi, da se primijetiti kako svi oni dijele sličnu sudbinu života u sjenama. Bilo to do nezainteresiranosti društva, njihova karaktera, nečeg trećeg ili pak do svega navedenog, čini se kako je sudbina reportera biti u drugom planu.
Takvo stavljanje novinarskog genija u drugi plan, ili čak izvan plana u potpunosti, čini se, u najmanju ruku, nepošteno. Međutim, možda je upravo taj boravak u sjenama djelić tajne pravog novinarskog talenta. Ako je, teško je ne zabrinuti se za mlade nade novinarstva jer, za razliku od Popadića, žive u svijetu gdje svi žele biti obasjani svijetlima reflektora i gdje se svačija vrijednost može izmjeriti brojem klikova ili likeova. Zapravo, život u sjeni se čini nemoguć jer reflektori toliko bliješte da sjena gotovo i nema.
Upitno je bi li se i sam Popadić snašao ili uopće pristao biti dio svijeta junk food novinarstva koji danas prevladava jer se njegov pristup reportaži kosi sa svim modernim novinarskim trendovima. Primjerice, kako mi je Volarić ispričao, Popadić je, putujći na Šoltu trajektom jednom prilikom, napisao cijelu reportažu o njegovim suputnicima na tom trajektu koji su se okupili radi pogreba; opisao je cijelu atmosferu i tugom shrvana lica suputnika u detalje.
Danas se takve priče ne čitaju. Zamijenili su ih tekstovi čiji naslovi viču kako nećemo moći vjerovati što je Rozga odlučila odjenuti za šetnju do obližnje pekare. Takvi tekstovi se lako i brzo pišu. Za napisati tekst koji će čitatelje približiti događaju i potaknuti ih da suosjećaju s ljudima o kojima je u tekstu riječ zahtjeva vremena i talenta. Iskreno vjerujem da postoje ljudi poput Popadića. Čak smatram da ima i mjesta za njih u novinarstvu. Samo, čini se, nema vremena. Valjda je vrijeme sporije teklo u Popadićevo vrijeme.
Lako bi bilo reći kako su vremena tada bila drugačija, kako mi tu ništa ne možemo i kako takvih novinara više nema, ali hrabrih i briljantnih novinara koje nije strah iznijeti istinu na vidjelo ima i uvijek će ih biti. A baviti se poslom koji podrazumijeva da ti istina osigurava egzistenciju može biti zastrašujuće i strašno teško.
Ili možda ne? Evo, na primjer Sanja Modrić. U javnom intervjuu na istom tom Festivalu, u daruvarskoj knjižnici, kazala je kako je uvijek birala redakcije u kojima će moći slobodno pisati i kako je na novinaru odluka hoće li se dati udarati čekićem po glavi ili ne. A s njom je razgovarala još jedna hrabra i briljantna novinaraka, Danka Derifaj.
Zato mladim novinarima moramo dati priliku. Pobogu, trebamo im dopustiti da odu trajektom na Šoltu i da pišu istinu. Dužni smo to i njima i društvu i novinarstvu kao javnom dobru.
